Tešku elementarnu nepogodu, termalne vrste, upravo univerzalno proživljavaju glavne splitsko-hrvatske antife, Markovina, Matijanić, Anić… Mi ostali takve događaje obično nazivamo benignim ljetnim radostima, ili slično.
PIŠE: Dr. Ivica Granić
Elem, jedan ljetni dan od plus sedamdeset Thompsona za većinu je bio ugodno podnošljiv, vjerojatno i posve nebitan, no za ‘predmetne’ je bio izrazita elementarna nepogoda, apokaliptičnih učinaka.
Razvoj situacije na splitskoj Rivi prisiljava antife na postupno privikavanje na temperature ključanja, i ako se Opara, koji tu destinaciju vodi u svijetlu fascio budućnost, uskoro ne dogovori o drastičnome smanjenju ukupne emisije naci dioksida, morati će naše drage antife patentirati nekakav ekstra snažni klima-uređaj, jer u protivnom u publici ne će više ostati nikoga tko bi mogao intelektualno uživati u njihovim analizama situacije.
Gospodina Matijanića, je*ate led, strašno zbunjuje činjenica kako Perković Thompsona na Rivu nije doveo neki mufljuz iz Pogane Vlake, kockoglavi došljak iz Ogorja ili, ne daj bože, glavonja iz Livna, nego fetivi Splićo, manuških korijena. Dakle, kako veli, čovjek koji ispunjava sve malograđanske preduvjete da ‘voli i razumije grad’, jer i malograđani se rado orijentiraju prema parametrima ‘Blut und Boden’ (krvi i tla), samo što im ključne riječi nisu država i nacija, nego grad i familija.
I eto, Thompsona im je, gromovi i munje, na Rivu doveo Opara. Nigdje opanka, nigdje razlike između godine rođenja i godine doseljenja. Čista splitska crta, naš lipi grad, tiramoli, lancuni, Marjan, klape, Tijardović, Kovačić, Oliver, Boris… Možda čak i Smoje.
I šta sad?
Za punu thompsonoidiranu Rivu sada neće biti krivi autobusi koji dovlače nepoželjne remetitelje malomišćanskih idila, Hercegovci, Duvnjaci, Vlaji… donositelji blata na popločane gradske trgove. Ma ke, sve to servirao je domaći čovik. Čovik, a ne Čouk. I to s Matejuške, tamo gdje su u barci bumbili Roko i Cicibela. To jako zbunjuje hrvatske antife, baždarene na kripto sociološke standarde poput urbano – ruralno, grad – selo, centar – predgrađe, boduli – vlaji, ravničari – brđani, varošani – vlaji, selo – grad, ZDS – SFSN, i tako dalje. Jasno im je kako zemlja ipak nije ravna ploča, i dalje se oko nečega vrti, ali iz navedenih socio patoloških okvira – ni za Boga.
Tajna opstanka
Ova splitska političko-toplinska perspektiva začinjena je primjetnom dozom radosti, jer i ove godine je, vidjelo se, podno Marjana opet ‘porasto broj noćenja’. Da se došlo do Rive turistima je bilo potrebno nekih pedesetak – šezdeset godina, preživio se pakao zastoja na razno raznim autocestama, o kojima se putnike i dan danas obavještava vrlo selektivno, ali zato kad ljudi jednom dođu do cilja, veselju kraja nema.
Oglasio se prije tjedan dana i gospodin Markovina.
Kakva bi to ustašoizirana Riva bila bez njegovoga komentara, nemojmo ze zezati. I njemu jako smetaju splitske ljetne vrućine, niti on ne shvaća da su splitski turisti neobična bića, prilagodljiva na razne uvjete, u njima se desetljećima skrivao zametak čovjeka budućnosti, adaptirani su na život u aktivnom vulkanu. Tajna opstanka sadržana je, kako znamo, u sposobnosti prilagođavanja, što se potvrđuje koliko na splitskim turistima toliko – i na samom Markovini. Dobro je da ga ima, neka ga, dobro je da je tu, hvala ti Bože.
Naime, u svojoj se kolumni na Telegramu Markovina pita zašto Thompson i ovoga ljeta u Splitu, zašto baš Split? Zašto uvijek Split? I Riva? I onda selektivno iz škafetina vadi ono što mu sadržajno i metodološki odgovara, dakle prisjetio se skupa podrške Norcu, prosvjeda protiv Istanbulke, ostalih Thompsonovih koncerata. Prisjetio se i odluke splitskog gradskog vijeća o spuštanju barjaka na pola koplja u čast Slobodanu Praljku.
Kao da na Rivi nije bilo veličanstvenog ispraćaja Oliveru, kao da nije bilo na desetine sindikalnih skupova, kao da se 90-te na Rivi nije dogodio najspektakularniji skup 150 tisuća ljudi protiv totalitarnog boljševičkog režima, kao da Riva nije desetine puta dočekala svoje športske junake, zatim ‘torcini’ fantastično maštoviti igrokazi, karuseli, kao da Riva baš svakoga dana ne ispisuje jedinstvenu splitsku povijest.
Na koncu, nakon vrlo opsežne, sadržajne, zahtjevne i krajnje komplicirane analize Markovina je zaključio ono što zna svako splitsko dite – iz prvog razreda srednje. Ne zato što je Split središte nekakve desne Hrvatske, nego zato što on to – nije. I taj zaključak jedino je vrijedno spomena u najnovijoj škrabotini gospodina Markovine na Telegramu.
Split je središte i ničega i svačega, urbanitet poput svih drugih na jadranskoj obali, poput Zadra, Barija, Šibenika, Brindisija, Vodica, Dubrovnika, Ankone, Primoštena, Makarske, Podgore, Venecije, Cavtata… Samo što je malo luđi od svih njih zajedno, ali na svoj specifičan način. Splitski!
Filojugoslaven Markovina, Mostarac oboružan zavidnom dozom rigidnog boljševizma, nikada to neće razumjeti. Koliko se god trudio, za njega, po tom pitanju, spasa nema.
Milanović kao hrvatski Zoro
Dugo, toplo ljeto odlučio je saborskim zastupnicima pokvariti predsjednički kandidat Zoran Milanović. Koji je najavio, vjerovali ili ne, doduše u offu, početak obračuna s njihovim privilegijima. Postane li predsjednik, kaže Milanović, preispitati će zastupničke plaće i mirovine i srezati ih na razinu bližu hrvatskome standardu. Ili tako nekako.
Vijest je ostala praktički nezabilježena od strane većine medija, možda i stoga što nikome nije jasno kako to eventualni predsjednik misli učiniti, obzirom kako ta problematika uopće ne spada u djelokrug predsjedničkih ovlasti. No dobro, svašta se govori uoči izbora, nemojmo cjepidlačiti. Dobro je, u svakom slučaju, da je netko iz politike, makar na ovaj način, pokrenuo tu zanimljivu temu.
Rad u Hrvatskome saboru, možda čak najviše u aktualnom sazivu predsjednika gospodina Njonje, nije pretjerano zahtjevan, svodi se na periodično sudjelovanje u stranačkoj glasačkoj mašineriji, ne traži neke posebne kvalifikacije i ne oduzima mnogo vremena. I naravno, prilično je komično honorirati ga aktualnim benbificijama i iznosima.
Bilo bi pošteno da zastupnici recimo dobivaju plaću koju su imali na prethodnome poslu, uvećanu za određene dodatke i minimalne naknade troškova. No, u tom bi se slučaju mogao dogoditi drastičan pad interesa za zastupnički položaj, što bi, posljedično, moglo dovesti u pitanje funkcioniranje ukupnog političkoga sustava.
Ipak, Milanovićeva inicijativa je za pohvalu i najdulji put počinje prvim korakom. Bez obzira na to što je, barem kada je gospodin Milanović u pitanju, on često i jedini.
