Prkosni doktor sanjao je i maštao o hrvatskoj državi i to je, srećom, i doživio. Bože, da je danas živ, što bi mislio o našoj stvarnosti? Bio bi u najmanju ruku manje sretan. HDZ ima minimalnu, ali “stabilnu” većinu. S kime? Čak i putnik namjernik pomislio bi da je to vjerojatno sa strateškim partnerima istog svjetonazora. Međutim, vrlo bi brzo shvatio što znači izraz “politički Apsurdistan” na hrvatski način.
Naime, nesretni je Tomica osuđeni ratni zločinac. Navodno je stao na “krivu stranu povijesti”. Pitam se na koju je stranu stao Vojislav Stanimirović, okupacijski gradonačelnik Vukovara, odlikovan od Radovana Karadžića, također ratnog zločinca? Njegova stranka SDSS, koju je osnovao Goran Hadžić, također osuđeni ratni zločinac, i to u Haagu, danas je strateški koalicijski partner HDZ-a. Vidite, sve vrvi od osuđenih ratnih zločinaca, jedino se Merčepa zakopava što dublje.
Politička elita ga se odriče u najboljoj maniri poezije Antuna Gustava Matoša dok ”domoljubni” HDZ vlada u koaliciji sa strankom ratnog zločinca koji je napao sadašnju državu. Objasnite vi to “putniku namjerniku” ako možete!
Možda bi taj rašomon mogao donekle objasniti iskusan psihijatar. Njegova dijagnoza vjerojatno bi glasila da je to “politička šizofrenija”. A možda bi “putniku namjerniku” bolje to objasnio vic koji kruži društvenim mrežama o malom Ivici i njegovom mišljenju o Hrvatskom saboru. Održavala se, naime, u razredu anketa tko su očevi Ivičinih kolega u školskim klupama. Jednom je otac policajac, drugom poštar, trećem mesar, nekom šanker… Jedino Ivica šuti k’o zaliven.
“Reci Ivice, što je tvoj otac? “
“Moj tata je… Moj tata je … muška striptizeta u klubu pedera. Pleše gol na štangi pred drugim muškarcima… Ponekad, kad mu dobro plate, uzme sobu u jeftinom motelu pa spava s njima…”
Učiteljica se u šoku izdere: “Doooosta!!!”
Odmah izvede Ivicu iz razreda…
”Ivice, nije moguće da je to istina?!”
“Ma nije” smiri je Ivica: “Moj tata je zastupnik u Hrvatskom Saboru, ali me je bilo sram priznati to pred čitavim razredom!”
U školi je imao sve petice. Sve je otišlo k vragu kad je oženio jedinicu!
Bliži se Božić. Možda s mjerama ili bez njih, ali bojim se, nikada više isti.
Na fejsu klinac pita: “Mama, mogu li dobiti mačku ili psa za Božić?”
“Ne, sine, dobit ćeš odojka k’o svi normalni ljudi!”
Pitanje je samo tko je još ostao normalan? Hoće li do Božića završiti prebrojavanje pobjedničkih Bidenovih glasova? Borislav Ristić je pomalo ciničan. Pita se u subotnjem Večernjaku: “Kako je mladi i karizmatični Biden potukao nepopularnog Trumpa?”
I Marcel Holjevac, i Ristić i moja malenkost shvatili smo da smo s Trumpom popušili. Moji sirovi Ličani bi rekli “kad slučaj hoće i mrtvac prdne”. Zanimljivo, niti jedan predsjednik SAD-a u povijesti nije izgubio izbore ako je uspio povećati broj glasača u odnosu na prethodne izbore. Trump je dobio 11 milijuna glasača više nego na prošlim izborima. Kvaka 22 je u tome što su Trumpovi glasači već pobrojani i arhivirani, a Bidenovi će pristizati vjerojatno do 20. siječnja 2021.g, a možda i iza tog datuma. Orwell, duboka država…? Ne znam! Možda znaju oni koji su prebrojavali glasove.
Gledam sliku na kojoj se Bojan Glavašević nagnuo nad invalidska kolica u kojima sjedi jedan od prvih branitelja Vukovara Merčep. Dojam je kao da slijedi Judin poljubac. Mladi Jastreb Borković zabrinuto gleda i vjerojatno se prisjeća Matoša. Nakon što je Merčep “otišao”, Bojan se ohrabrio i sasuo legendarnu Tomićevu kantu sebi na glavu. O Merčepa se očešao i poznati “jugoslavenski” kolumnista Jurica Pavičić: “Nemojmo si lagati. Merčep se našao na pravoj strani povijesti. Ono što je on predstavljao, to je pobijedilo”.
Javlja se i “hrvatski plaćenik” Viktor Ivančić: “Može li hrvatska država biti išta drugo nego loša zamisao, retardirana i nakaradna u samoj ideji, ako njene vrijednosti zastupa zastupnik Bulj?”
Netko će se zapitati od kuda je sad naš Viki postao “hrvatski plaćenik?” Naime, Viki je novinar “Novosti” koje bi teško opstale sa svojim jugo-sadržajima da ih debelo ne financira hrvatski proračun. Pero Kvesić, Dejan Jović, Bojan Glavašević, Roby Bajruši i mnogi slični žive duboko nezadovoljni u “dubokoj” državi.
Moj teniski partner, inače profesor u srednjoj školi, je u depresiji: “Mi Hrvati nigdje nismo sigurni. Kod kuće nas procesuiraju zbog zločinačkog udruživanja, a u Haagu zbog zločinačkog razdruživanja s Jugom…”
Sad kad je Merčep otišao, možda drugovi imaju neku zgodnu ideju i za zastupnika Bulja. Još od vremena legendarnog Ostapa Bendera drugovi su uvijek bili puni ideja. “Ideja naša, a benzin vaš”, rekao bi Ostap Bender. Dok branitelji i dragovoljci na dnevnoj osnovi dižu ruku na sebe, pa će uskoro doći do zastrašujuće brojke od 4000 tisuće, ova “retardirana i nakaradna skupina” naših uvijek kuna gladnih petokolonaše tovi se proračunskim novcem. Čim uključite usisivač oni denunciraju lijevim globalistima i dižu dreku. Sve su to same ustaše, zalažu se za ostanak ZDS-a, trabunjaju o domoljublju i hrvatskim interesima itd. Hrvateki kao i inače, ma dajte, najte… Sve to već na žalost znaju i grane, a ne samo ptice na grani. Tko će dulje izdržati mi ili oni? Prestanimo biti ovce koje se čitav život boje vuka, a pojede ih čoban kojem uvijek vjeruju.
Od kuda toliko čobana u Lijevoj njihovoj? Odgovor je “zna se”…
Svi plaču za Maradonom: “Bio je najbolji svih vremena! Fenomen”.
To nije sporno. Messi je statistički debelo ispred Maradone, no ima jedan “ali”… Maradona je bio svjetski prvak s Argentinom, a Messi nije. I taj uvijek isti argument odlučuje u korist Diego Armando Maradone. Pele je, međutim, bio po broju golova i asistencija debelo ispred Maradone i Messija. Osvojena svjetska prvenstva se i ne spominju. Pele ih je, naime, osvojio tri. Ali za njim sigurno navijački svijet neće toliko plakati. On nije bio prijatelj s Fidelom Kastorom i nije s njim pušio kubanske cigare.
Pele i Messi bili su i ostaju samo vrhunski sportaši. Bez droge i alkohola, što je i dovelo do prerane smrti Diega Maradone. Gol dan rukom engleskoj repki, nazvan “Božjom rukom”, unakazio bi karijeru Pelea i Messija, ali Diego je nakon toga postao samo još popularniji. Da su Pele i Messi izbačeni sa Svjetskog nogometnog prvenstva zbog droge, bili bi vječno osramoćeni, ali karizmatični Diego je i iz toga izašao neokrznut. Uz “Božji” talent, a bez alkohola, droge i kubanskih cigara, vjerojatno bi i stvarno bio najveći nogometaš svih vremena. Ovako će ostati najveći zbog dva talijanska prvenstva koja je osvojio s Napolijem, zbog nekoliko kupova osvojenih s Barcom, SevilLom i jedan Svjetski cup. Ono što ga je vjerojatno učinilo najvećim u očima velike većine navijača je bogom dani šarm i osobnost kojoj su se svi klanjali i sve mu opraštali. I zaslužio je.
Zato možda transparent “santo subito” odnosno “odmah svetac” nisu na njegovu pogrebu nosili samo zato što je bio Argentinac. Njegov legendarni gol dan Englezima na Svjetskom prvenstvu 1986.g. prikazan je ovih dana više od tisuću puta. Ipak, još uvijek manje nego njegovo grljenje s Fidelom Castrom. Otići će možda uskoro i Pele. Messi će još dugo vladati planetom. Tko je od ove velike trojice “number one” pokazat će tek budućnost, ali ovisit će i o ukusu onih koji će procjenjivati.
I Trump je bolji od Bidena, ali što mu to vrijedi kad je izgubio izbore! Moj glas je već zakapariran za Edson Arantes do Nascimento, nadimkom Pelea. Ako bi se slučajno dokazalo da su Maradona i Messi bolji od 1236 službenih Peleovih golova, ostaje mi na kraju odlučujući argument – Black Lives Matter!!!
Moj frend Roman objavio je na fejsu apel: “Situacija je sve teža kao što i sami znate. Molim vas nosite maske, pa ne traži nitko od vas da nosite Hajdukov dres s velikom crvenom zvijezdom na prsima…”
Na pomolu je nova politička zvijezda, baš po mjeri naše lijeve medijske falange. Nije to više “Žikina dinastija”.
Mlad je, šarmantan, globalan, direktan, brije k’o Košava i iz Banja Luke je. Riječ je o novom gradonačelniku Banja Luke Drašku Stanivukoviću, pobjedniku nad “pročitanim” Dodikom. Našao se Draško u Pressingu N1, usred Zagreba. Zagreb je uvijek cijenio nova, progresivna, svježa lica umjesto političkih dinosaurusa koji su već dodijali i Bogu i vragu. I eto novih ideja od našeg Draška koliko Hrvatekima srce želi.
Draško iz prve ruke zna da je u Jasenovcu ubijeno 800 iljada ljudi, staraca, žena i nejači. Srećom je Budisavljevića u zadnji čas spasila 10 iljada dece. Još smo jednu ”novost” čuli od Draška u Pressingu. U Srebrenici nije bilo genocida. Koji bre’ genocid!? Nađite mi i jednu ženu koja je izgubila život u Srebrenici? I to je vama genocid. Svašta… Nova politička zvijezda je rođena! Zna Draško i da je Pavelić bio doveo iz Italije novog hrvatskog kralja. Dvori su trebali biti u Banja Luci.
Danas bi Draško brisao pod s kraljem Tomislavom II. koji nije znao beknuti hrvatski. No, kraljevi i tako nisu bili poligloti. Više se sporazumijevalo rukama i mačem. Pressing N1 je razbio led. Kad naš kralj Draško sredi Banja Luku, evo njega u “Otvorenom“ i kod Šprajca. Ako, ne-daj-Bože, dobije gripu Andrija Jarak će u direktnom prijenosu ispred Draškove kuće javljati Žikinoj dinastiji je li ”grip” ili korona. Eto, napokon nam je direktna demokracija osvanula u Zagrebu. Kad ga sljedeći puta nagovore da nas posjeti imat ćemo nove podatke o Jasenovcu i genocidima koje su Hrvati počinili u ”građanskom ratu” na Kosovu.
Dok su Hrvati u BiH imali svoje principe, Srbi su imali Gavrila.
Pojavila se zgodna reklama u Večernjaku od 13. studenog: “Istražujemo posljedice pandemije”. Ispod toga su slike Bože Skoke, Mirjane Grbeše i Đorđa Balaševića (novog kolumniste Večernjeg). Naravno, tu su bile ili će biti i slike Miljenka Jergovića, Tonija Ivaniševića, Igora Mandića, Branimira Pofuka, Gorana Gerovca i Dražena Lalića…
Očekuje se uskoro i slika Vedrane Rudan, pa kad su transferirali Jergovića mogu i Antu Tomića. Kad se ima nek’ se ima. Međutim, napreduje i Jutarnji. Ne znam jedino je li u redu nove i stare novinarske ”akvizicije” predstavljati kao “posljedicu pandemije”? Za Skoku i Grbešu mislim da su fulali, a za ostale dokaz više da je pandemija ravna “crnoj kugi”.
Ipak treba priznati kako Jutarnji ima jednu zaista izvrsnu rubriku imenom “Vremeplov”, i to, naravno, tek na zadnjoj stranici. Trenutno se obrađuje 1914. godine. Čak sam i ja rođen nakon te godine. Pisana je sjajnim arhaičnim purgerskim jezikom. Na primjer “Grozote u Makedoniji: Pučanstvo pati pod gospodstvom srpskih činovnika koji sve oduzimlju i izvađaju nedjela. Neredovite čete prodrle su u mjesto Sekulica. Sve su žene u prisutnosti obitelji silovane. Nastanjeni su srpski domobranci u privatnim domovima Makedonaca da ih mogu lakše tlačiti.”
Možda je tu odgovor zašto je makedonska revolucionarna organizacija VMRO, zajedno s ustašama, 9. listopada 1934. godine izvršila atentat na kralja Aleksandra u Marselju. Kralj je navodno na samrti rekao legendarnu rečenicu: “Čuvaj te mi Jugoslaviju”.
Za spomenuti je da postoji i “nacionalistička verzija” te famozne izjave. Naime, desetak godina kasnije, na samrtnoj postelji se našao i kraljev ađutant kojem je navodno kralj zadnjim snagama rekao da mu čuva Jugu. Ađutant je tada navodno otkrio što je kralj slabašnim i drhtavim glasom rekao. Kralj je u stvari prošaptao: “Upucaše me pi*** im majčina”.
Ne može se dobiti sigurna potvrda ni za ovu verziju jer “legendarne izjave” su obično neprovjerljive. Ne mogu vam ni ja reći koja je od te dvije izjave točna jer tada još nisam bio rođen. Znam da mi, s obzirom na moje godine, ne vjerujete, ali da sam stvarno te godine već bio rođen sigurno bi u Jutarnjem uređivao zadnju stranu kao iskusni očevidac.
Već sam u nekoj ranijoj kolumni napisao kako pojam “iskusniji” uglavnom znači “puno puta naj***…”
Zvonimir Hodak /Foto: Maxportal
