HODAK: Kad policija mlati ratne invalide na Markovu trgu onda je to o.k. Svi šute!

11 listopada, 2021 Zvonimir Hodak
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Hrvateki politički dišu punim plućima – konačno smo “neovisni”. Četiri godine smo bili “nezavisni” pa je zbog toga ovako ili onako izgubilo glavu skoro pola milijuna ljudi.
Kad su prošle te četiri godine, 5. kolovoza ljeta Gospodnjeg… postali smo neovisni. Sad nam ne trebaju politički “respiratori” jer smo mi, gospodo, neovisni! Kaj nam pak’ moreju!



Fakat, kad se toga sjetim napuhnem se k’o žaba krastača od ponosa. Mi Hrvati!

Srednji prst na desnici refleksivno uperen prema nebu… “ne bute nas je**li…” kako ljupko kažu Zagorci. No, moj teniski partner prof. Žukina, zloban i pedantan, cinično me pogleda i kaže “ajde, dokaži to?”

Dok ja munjevito, k’o Joe Biden nedavno, skupljam u sebi neoborive dokaze naše legendarne neovisnosti, moj mi profa, zlobno piljeći u oči, počne nabrajati: mediji – u stranom vlasništvu; banke – u stranom vlasništvu; proizvodnja i prerada hrane – u stranom vlasništvu; voda – u rukama stranaca; naftni biznis – u stranom vlasništvu; hoteli – u stranom vlasništvu; trgovački lanci – u stranom vlasništvu; telekomunikacije – u stranom vlasništvu; lijekovi – uvozni; hrana – većinom uvozna; zakone nam piše uglavnom EU; Ustav EU je iznad Ustava RH – vidi slučaj Poljske; vlast – kontrolirana izvana (Bruxelles)…

E, pa sretan vam Dan (ne)ovisnosti, dragi moji Hrvati! Neće nama profesori u penziji prodavati otrcane jugo-fraze o našoj tobožnjoj ovisnosti… Kaj, ne?

Hrvatska je slobodna država. Ne može vas nitko natjerati da mislite svojom glavom ako to vi ne želite.

Nadobudni nikada ne spavaju, k’o ni neprijatelji.

Nadobudni su, recimo, Srbi. Od njih treba učiti. Tako, recimo, kruži trač kako u njihovom proračunu postoje posebne stavke s kojih se daju sredstva njihovim biznismenima kako bi lakše kupovali naše dnevnike, tjednike, radio postaje…

Sjetih se starog vica “Zašto pas liže svoja jaja?” “Zato jer može” glasi odgovor!

Etablirana novinarka Večernjaka slično razmišlja: “Srbi snimaju filmove o Oluji i Jasenovcu, zato jer mogu. Mi ih samo nijemo gledamo”. Naravno, ne treba generalizirati. Npr. Pupijeve “Novosti” sigurno nisu morali kupovati. Njima ne treba prljavi srpski kapital. Imaju i previše našeg.

U okolici Valjeva snima se srpska Oluja. 4. splitska, “Tigrovi“, “Vukovi“, “Pume“, napokon će “da se biju” s čuvenom srpskom vojskom koja je 24. kolovoza 1914. odnijela pobjedu nad austrougarskim snagama oko planine Cer. I to je sve.

Kako izmišljaju da je hrvatski jezik ustvari srpski, tako si pripisuju i pobjede u Kolubarskoj bitci, bitci na Drini, Kumanovskoj bitci…

No, ostala im je, na žalost, samo Cerska bitka kao jedina gdje su stvarno pobijedili. Sve ostalo opisao je Dobrica Ćosić: “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe… lažemo stvaralački, maštovito, inventivno…”

E, sad, kad se film snimi, kad započne prikazivanje “po ceo svet”, ostaje tanka nada da će se film, milošću naše “gospođe Ministarke”, pojaviti i na našem festivalu u Puli. I već vidim Aleksandra Vulina kako, k’o izvršni producent filma, prima Zlatnu arenu iz ruku Jurice Pavičića, a publika u zanosu pjeva Čavoglave na albanskom.

Zanimljiv je i dio naslova u Večernjaku od 6. listopada: “mi ih samo nijemo gledamo”.

Dok srpski režiseri koji su, usput rečeno, za tri klase bolji od naših ‘redatelja’, snimaju sto na sat filmove o ‘Dari iz Jasenovca’ (svoju Oluju), dotle naši “hrču” u dubokom snu o “samoupravnom socijalizmu”. Oni se ne žele baviti našim gorkim istinama o Ovčari, Vukovaru, Maslenici, Dardi, selima sravnjenim sa zemljom, srušenom i preoranom gradu Zrinu, granatiranju Dubrovnika, sedmomjesečnoj okupaciji Trstenog kraj Dubrovnika, Škabrnji, granatiranjem Banskih dvora, zločinima generala Mladića, krvavom Uskrsu i pogibii Josipa Jovića

Njihove su teme “ljubav” srpskog vojnika i mlade muslimanke u BiH ili međunacionalni odnosi u ustaškoj Hrvatskoj, nasilje nad ženama…. Oni i njihovi impotentni kritičari odgojeni su i još uvijek žive u projugoslavenskim medijskim klišejima…

Sve u svemu, sve je to kod nas vulgarno trošenje novca kako bi ljevičarski kritičari mogli glorificirati svoje isto tako lijeve režiserske antitalente… Trla baba lan. Za to vrijeme, s druge strane, srpska mitomanija radi k’o singerica. A Hrvateki, njihova ministarstva, gospođa Ministarka i hrvatski filmski umjetnici čkome, muče i, kako “hrabro” ističe Večernjak, “gromoglasno” šute.

Stari, ali uvijek aktualni vic kaže: U Beogradu lav iz zoološkog vrta preskoči ogradu i napadne ljude. Skoči neki tip i golim rukama zadavi lava. Drugi dan naslov u novinama: “Neznani srpski junak golim rukama zadavio lava koji je hteo da pojede našu srpsku nejač”.

Nakon toga zazvoni telefon u redakciji novina i dežurnom se javi čovjek: “Dobar dan, ja sam jučer zadavio lava koji je pobjegao iz zoološkog vrta, ali ja nisam Srbin nego Hrvat”. Drugi dan naslov u istim novinama: “Pobešneo ustaša bez povoda zadavio nedužnog lava, miljenika naše dece!”

Kad smo već kod starih viceva, evo još jednog: Sin kaže ocu: “Znaš tata, danas smo u školi učili o Edisonu koji je izumio prvi uređaj koji govori”. Otac ga pogladi po glavi i reče: “Sine, prvi uređaj koji govori izmislio je Bog, a ime mu je žena. Edison je izmislio prvi koji se može isključiti“.

Prošlog sam tjedna poslom bio nekoliko dana u Dubrovniku. Prekrasan stari hrvatski grad na krajnjem jugu Lijepe naše. Uz izvrsno jelo u restoranu Renesansa, vodio sam zanimljiv politički razgovor s uspješnim nekadašnjim kapetanom duge plovidbe, a danas sjajnim slikarom Stjepkom Mamićem. Uz nezaobilazne političke kavanske analize i šale, pala nam je na pamet ideja stvarne geneze helikopterskog desanta popova na manastir u Cetinju.

Ta pop-kultura u Crnoj Gori sigurno je jedan vid osvete Srbije Crnogorcima jer su Crnogorci u jesen 1991. “bombardovali” stari srpski grad i njihov kulturni centar Dubrovnik. Čak su valjda vjerovali kako će kasnije sagraditi još stariji i ljepši Dubrovnik, ali nisu stigli iz nepoznatih razloga…

Možda, onako usput, Srbija, baš zbog Dubrovnika negira postojanje hrvatskog jezika. Ne bih se začudio da neka krovna organizacija za srpski jezik javno obznani kako je hrvatski jezik zapravo srpski, ali ga slabo obavješteni Hrvati nazivaju hrvatskim. Kad čovjek malo pažljivije promisli, ima tu nekog povijesnog smisla. Kako je Srbija bila skoro pet stotina godina pod Turcima to je bilo idealno vrijeme za razvoj srpske kulture. Tada su živjeli Marko MarulićKraljević MarkoMusa KesadžijaRuđer Bošković, malo kasnije i Vlaho Bukovac, poznati srpski slikar…

Ima tu logičnih poveznica. Recimo, Aleksandar Ranković je imao kuću u Dubrovniku. I on je bio pjesnik. Mnogo je “voleo da peva”. Budući da je hrvatski jezik službeni jezik Europske unije, a to je u stvari srpski jezik, Srbi su već jednom nogom u Bruxellesu. Drugu će dobiti u Bruxellesu…

U toj navodno jedinstvenoj i legendarnoj povijesti srpskog Dubrovnika cvalo je pjesništvo i izdavaštvo. Navodno su zlobnici u doba Domovinskog rata, ogorčeni zločinima i kulturocidom srpskih postrojbi diljem Hrvatske, znali govoriti kako je historija srpske kulture vjerojatno najtanja knjiga u povijesti.

Prošlo je trideset godina od raketiranja Banskih dvora. Večernjak se pita: “Zašto suđenje zapinje?” Kao, sve ide k’o podmazano, ali ovo malo zapinje.

Autor sam uzrečice da imamo pravosuđe s posebnim potrebama. Znaju se imena “heroja”, od Ljubomira Bajića Slobodana Jeremića preko Đure Miličevića i Čedomira Kovačevića do Ratka Dopuđe i Damira Lukića.

U hrvatskom pravnom sustavu postoji i institut suđenja u odsutnosti. No, hrvatsko pravosuđe je jajčani blizanac poltronske hrvatske politike. Međutim, to isto pravosuđe, koje već trideset godina nije uspjelo osuditi krivce za napad na Banske dvore, brzo je i efikasno riješilo da Hrastov, “zločinac” s Koranskog mosta, mora platiti žrtvama 11 milijuna kuna odštete… U nekim stvarima su zapanjujuće brzi.

Nasmijalo me kako je Darko Pavičić našao novu inspiraciju – “zatupljujući vjeronauk”. To treba dobiti alternativu u “kritičkom mišljenju”. Eto nama opet nazad one stare komunističke mantre o vjeri kao zaglupljivanju naroda. Vjera je opium za narod. I ja sam za razvoj kritičkog razmišljanja naših mladih (iako nemam ništa protiv vjeronauka u školama). Možda ih to osposobi da kritički promišljaju i o glupostima, preživjelim idejama i agresivnoj komunističkoj propagandi naših jugo-nostalgičara i orjunaša.

Kad sam se već načeo vjerskih tema moram se osvrnuti na Samodolov recentni tekst o aferama koje tresu Tomaševićev ured u njegovom kratkom mandatu. Naime, po Zagrebu se priča da je počelo skupljanje potpisa za kanonizaciju pokojnog Milana Bandića. Teško će Tomislav Tomašević mirno spavati. Ne zbog nedostatka svojih vlastitih sposobnosti, nego zbog ljevičarskog i nesposobnog krda koje je, zahvaljujući njemu, ušlo u tor zagrebačke vlasti.

Tu su razni Kekini, Matule, Urše, Benčići, Posaveci… Puno je među njima ekipe s bogatom praksom ležanja po pločnicima Varšavske… Izbore su dobili na tzv. zelenoj politici, a sad se Zagreb guši u glomaznom otpadu, poplavama, aferama… U predizborno vrijeme bili su grlati borci za socijalnu pravdu iako se kasnije otkrilo kako skoro svaki od njih ima po nekoliko kuća ili stanova. Da se kojim slučajem dogodi Božje čudo i papa Franjo posjeti Lijepu našu, bi li Sandra Benčić, Kekini, Matula, Urša Raukar i slični bili u stanju organizirati kakav takav suvisli posjet?

Napokon, papa Franjo je lijevo orijentirani papa i zašto ne bi došao u posjet svojim lijevim Hrvatima? Međutim, kao što sam već više puta napisao, njega mala zemlja s 84 posto katolika kao što je Hrvatska ne zanima. Čak ni kad bi ga dočekala “uspješna” lijeva vlast u Zagrebu. On se zajedno s pravoslavnim patrijarhom Bartolomejom brine o problemima islama, judaizma, hinduizma, budizma, konfucionizma, taoizma, zoroastrizma, jainizma… Ima neke blage sličnosti s Hrvatekima. Oni se (još uvijek) bave s problemom titoizma.

Za Tomaševića je sad pitanje – biti ili piti?

U Njemačkoj se održava teatralno suđenje Josefu S. Krepki. Taj stogodišnjak po pokretima i mentalnoj vitalnosti pomalo podsjeća na Joea, predsjednika jedne ogromne države. “Krepki” Josef predlaže da se kao svjedok pozove Josef Staljin stručnjak za logore. Ne zna se zašto je sud odbio taj dokazni prijedlog. “Krepkog” optužuju da je bio čuvar u logoru Sachsennhausen sjeverno od Berlina. Krepki je navodno u svoju obranu naveo podatak da je i njegov rođeni brat nastradao u istom logoru. Čovjek se napio pa je pao sa stražarskog tornja. Jadničak. Grozno.

To je k’o da netko narušava mir i spokojstvo Jože Manolića zbog Alojzija Stepinca. Vještaci su utvrdili da je Joža, pardon Josef, sposoban za suđenje, ali s obzirom na godine najviše dva sata dnevno. Jel’ to znači da kad naš “krepki” Josef bude osuđen na doživotnu robiju, to će značiti da će dnevno robijati najviše dva sata? Ostalo vrijeme može, recimo, čitati pastoralnu knjižicu Mein Kampf. Ili da mu prevode što svjetski mediji pišu o zlostavljanju migranata od strane hrvatske policije i o raznim aferama pushbackova.

Naš predsjednik Milanović misli da nije u redu “pendrečiti” sirotinju. Dovoljna je i lepeza. Sjetih se one biblijske: “U ono doba Isus je rekao farizejima…”

Danas moderni farizeji zaboravljaju kako se nekada postupalo s onima koji su ilegalno pokušavali ući u državu Igora MandićaBoris DežulovićaAnte TomićaVedrane RudanHrvoja KlasićaTvrtka JakovineBorisa Vlašića, Pofuka, Gerovca, Bajrušija…

Recimo, Bugojanska skupina. Sve je prštalo od metaka. Pucalo se i po onima koji su pokušali zbrisati preko “grane”. Zanimljivo je kako naše domaće medijske farizeje ne smeta kad policija u Australiji premlaćuje vlastito stanovništvo ili kad je naša policija mlatila veterane na Markovom trgu koji su se morali skloniti u crkvu od pendreka. Zemlje koje se od migranata ograđuju žilet žicom, optužuju nas za nasilje. Osjećam tu jaki smrad. To je dobro. Znači nemam koronu…

Evo, za kraj još jedan papreni: Svinje su postale ljudi, konji se oženili, krave se udale, kokoške i guske otišle na estradu i u reality showove, a magarci doktorirali ili ušli u vlast.

Zvonimir Hodak/Foto: press


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •