U malom teksaškom gradiću sukobile su se meksičke trupe sastavljene od 6000 ljudi koje je vodio general Antonio Lopez de Santa Ana i Ameri pod vodstvom Williama Travisa, Jima Bowieja i legendarnog Davyja Crocketta. Uglavnom, da ne duljim, bitka je završila masovnim klanjem branitelja Alama. O toj bitci Ameri su snimili nekoliko filmova.
Sad zamislite, da se tada ili kasnije u SAD-u našao neki povjesničar, pa makar bio i s Filozofskog faksa u Zagrebu, koji bi koljače Santa Ane nazvao “oslobodiocima” ili da je to bio možda samo neki omiljeni country pjevač, bi li se u SAD-u našao ravnatelj gradskog muzeja u, recimo, L.A.-u pa predložio da se u čast tog pjevača koji je koljače iz Alama nazvao “oslobodiocima” imenuje jedan trg u L.A-u?
Pogledajmo, međutim, kako je to kod nas u Hrvatskoj. Po broju branitelja Vukovar je bio naš Alamo. Po broju i naoružanju napadača i po broju poklanih u gradu, bolnici i Ovčari JNA je sa svojim cvijećem okićenim tenkovima bila simbol kao iz one pjesme “Jedan dan života…”.
Naš Đorđe koljačima s Ovčare tepa kao “oslobodiocima”, a ravnatelj Gradskog muzeja u Varaždinu Ivan Mesek traži da Đole dobije svoj “Trg panonskog mornara”. Razlog tome je, po mudrom Meseku, poznata “panonska transverzala” koju je često spominjao Đole. Koja počinje od Subotice, ide preko Sombora i Osijeka pa sve do Varaždina. Bravo gospon Mesek!
Samo da podsjetim zaboravne, Balašević je nekoliko tjedana nakon što je pao Vukovar branitelje nazvao ustašama, a četnike i JNA osloboditeljima. Morbidno je izvrijeđao časne sestre, a za zaštitnika Vukovara, svetog Bonu, napisao: “E, jesi ga i zaštitio, svaka ti čast”. Izgubljenom bitkom kod Alama nastale su SAD. Isto tako, padom Vukovara nastajala je Hrvatska…
Ne znam tko je to rekao, ali potpisujem: “Ako te nitko ne mrzi, onda radiš nešto pogrešno”. Nakon svih reakcija naših “progresivaca” na moje napise o Đoletu, sve više vjerujem da ne radim ništa pogrešno…
Gledam sliku Porfirija, novog čelnika SPC-a. Iza njega slika Čiče. Za mlađe, Čiča je Draža Mihailović. Danas srpski povijesni junak, a još nedavno četnički ratni zločinac. Danas je u Srbiji “prvi gerilac Evrope”. Dobio je ulicu u Kragujevcu i sudski je rehabilitiran. Sva klanja koja je počinio sa svojim četnicima u Bosni i sjeverozapadnoj Dalmaciji danas se valjda smatra da su bila počinjena “lege artis”. Slika k’o slika, ali pade mi na pamet misao što bi bilo da, recimo, ugledamo u medijima sliku Bozanića ili bilo kojeg našeg biskupa, a u pozadini i sliku Ante Pavelića! Koji bi to potres bio!? “Non pasaran”, urlala bi politička elita i lijeva medijska falanga, a 6. Lička bi propjevala “Oj’ narode Banije i Korduna, došlo vreme da se diže buna…”.
Dragec, Zvonimir, Carlos Pilsel tri bi puta za redom izvršio samoubojstvo iz zasjede, a Jutarnji, Večernji i Slobodanka izdali bi specijalno izdanje o toj fašističkoj provokaciji. Izdali su oni sve što se do sada moglo izdati. Napredni intelektualci kao Pilsel, Beljak, Stazić, Pofuk, Gerovac, Rudanica, Tomić, Jergović, Klasić i drugi pustili bi, u znak općenarodnog protesta, brade do poda. Povampireni jugonostalgičari čija brojnost je iznenadila i njih same “prosto ne bi mogli da veruju…”. No, bez brige. Večernjak je brzo neutralizirao tu “nezgodnu” sliku. Objavili su kako je riječ o nekom popu iz sela Ba. Ma, kakav Draža! “Dopisništvo Kaptol” je preko specijalnog dopisnika Darka Pavičića, manirom rutiniranog klinera, dalo do znanja 2klerofašistima” neka “čkome”.
“Hoće li se patrijarh Porfirije i Hrvatska i dalje voljeti javno?“ Dobro pitanje! Nakon one ode ljubavi “Što se ono na Dinari sjaji, Đujićeva kokarda na glavi…”, rodila se strasna muška ljubav – između Porfirija i Hrvatske. Još kad se na njegovom stolu pojavila Dražina slika, ta se ljubav doslovno galvanizirala.
Pavičić piše iz srca, što je za pohvalu: “Neskrivena radost koja je krajem prošlog tjedna preplavila Hrvatsku nakon objave da je mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije postao novim patrijarhom SPC-e, otkrila je da su se doista ostvarile one riječi iz njegove nastupne besjede u Zagrebu 2014. g. kada je, parafrazirajući stihove Arsena Dedića, rekao da će se on i Zagreb – voljeti javno”. Dirljivo!
Sad smo konačno riješili Stepinčevu beatifikaciju. Darko Pavičić samo još treba predložiti da se umjesto srpskog dragovoljca sa Solunskog fronta – Alojzija Stepinca, hrvatskim svecem proglasi naš Porfirije. Onda možemo svi zajedno baciti pismu “Što se to na Dinari sjaji…”.
Žao mi je samo što mi je promakla ta “neskrivena radost” koja je preplavila Hrvatsku. Nekako je ne uočavam na licima građana! Sve se mijenja osim hrvatskih poltrona koji se raduju što je na čelo Crkve, koja je činila sve i dalje će činiti da spriječi beatifikaciju hrvatskog kardinala, došla osoba koja pjeva četničke pjesme.
Oscar Wilde je napisao: “Nema većeg grijeha od gluposti”.
‘Tri Majmuna’ i ‘ustašoidni’ Zdilar
Kaže Mirko Galić u Večernjaku: “Nema se što država preznojavati zbog jednog ekstravagantnog vlasnika kafića”. Uglavnom, Galić logično i točno zaključuje da se u slučaju riječkog kafića “Tri majmuna” od muhe radi slona. O, sveta prostodušnosti! U Tri majmuna su HDZ-ovci nepoželjni. Sasvim je dosta što se kafić zove “Tri majmuna”. Vlasnik si je uspio isforsirati reklamu u ovo doba krize ugostitelja. Da ideja i nije tako loša pokazalo se odmah kasnije kad se reciklirala u Imotskom. Vlasnika kafića Zdilar objesio je odmah nekoliko dana kasnije plakat: “Zabranjen ulaz SDP-u te Staziću i Bauku”. Kaže Zdilar: “Ako to oni mogu napraviti u centru Jugoslavije, mogu i ja u centru Hrvatske…”. Kak’ bi rekli Zagorci: “E, to je nekaj čist drugega…”.
Njegov stav je “rigidan” iako mu se predsjednik SDP-a javno zahvalio na reklami SDP-a u Imotskom. “Demokratska javnost” se, u stilu Milene Dravić: “ah, taj fest, pašću u nesvest”, zagrcnula. Sad bi se država još trebala “preznojavati”. Zabraniti ulaz u “centru Hrvatske” članovima jedne demokratske stranke ili bolje rečeno partije, e to je stvarno skandalozno.
Kako se samo olako zaboravljaju zasluge našeg SDP-a. Kad je 1991. g. trebalo raskrstiti s Jugom, Miloševićem, Kadijevićem i ostalom bratjom, tko je jedini imao hrabrosti i počeo se udarati u prsa u stilu: “Ja Tarzan, ti Jane” te ponosno, s osmjehom u kosi rekao: “Ne damo Jugoslaviju”?
Sad nam se to vraća. Stazić, Bauk i ostali zaslužni su i monolitni stupovi naše Partije. Stazić je fin i suzdržan tip. U osam godina što je bio zastupnik u Saboru nije izrekao ni jednu dobru riječ o hrvatskoj vlasti (ako nije bila SDP-ova), ali će ostati zapamćen po ono “malo” nostalgije: “Mislim da moji 1945. g. nisu odradili posao do kraja…”. Ili tako nekako. S druge strane drug Bauk (komunizma) i dalje kruži Hrvatskom i prosipa ljevičarske ideje na koje se lijepe još samo naivci. Nekad davno Isus je rekao “čuvajte se farizeja”.
Od superiornog majmunskog cerekanja i dobrog štosa vlasnika “Tri Majmuna” do želučanih smetnji zbog “ustašoidnog” Zdilara, naši ljevičari i njihovi medijski pokrovitelji, onako senzibilni i rafinirani kakvima ih je Bog stvorio, kad su u pitanju riječki majmuni to smatraju dobrim štosom, ali kad im Zdilar uzvrati kontrom odmah se okreću i traže bejzbol palicu. Kasno drugovi. Vi ste se već odavno izplakatirali.
Još tamo davnog 25. srpnja 1990. kad ste, prigodom donošenja Odluke kojom su izbrisane zvijezda petokraka i socijalističke oznake u nazivu RH, demonstrativno napustili sabornicu. A godinu dana kasnije, 25. lipnja 1991. prilikom izglasavanja Deklaracije o nezavisnosti RH glasovali protiv suverenosti i samostalnosti Hrvatske.
Bez obzira na Grbina, ako vam je niska stopa rasta, nikad u vama dva metra.
Često čitate i slušate, pa i u mojim kolumnama, zlobne i cinične strelice uperene na naše pravosuđe. Te je inertno, sporo, selektivno… Uglavnom, loše je. Zato mi je drag jedan izuzetni “uspjeh” našeg pravosuđa koji je ovih dana osvanuo u strpljivoj javnosti. Službenici PU Sisačko moslavačke županije, u suradnji s Državnim odvjetništvom, riješili su slučaj ubojstva dvojice ruskih novinara koje se dogodilo još tamo davnog 1. rujna 1991. g.
Znači, trebalo nam je samo 30 godina da saznamo kako su ubojice bili Ilija Čizmić i Zdravko Matijašević, pripadnici srpskih paravojnih jedinica. Ono što je zanimljivo jest da se dosta dugo čitav slučaj pokušao “prebaciti” na hrvatsku stranu. Kao ubili su ih ZENG-e, HOS i ustaše iako je odmah bilo jasno da tamo gdje su ranjeni i ubijeni ruski novinari nije bilo Hrvatske vojske. Bravo za naš DORH i pravosuđe!
Ovaj slučaj možemo usporediti s jednim drugim, sličnim. Riječ je o ubojstvu i zločinu u Dvoru na Uni gdje su srpski vojnici ubili devet hendikepiranih osoba. Unatoč svjedocima očevicima, hrvatsko pravosuđe nije se u tom slučaju još uvijek maklo s mjesta. Što više, uz sufinanciranje HAVC-a snimljen je fake-film u kojem se to ubojstvo duševno bolesnih osoba pripisuje Hrvatima.
Zašto to spominjem? Zato jer se radi o stilu ponašanja. Slaži kako su zločine činili HOS, ZENG-e ili Hrvatska vojska mada bez i jednog jedinog dokaza. Kako vrijeme prolazi, ostat će zapisano da su to oni doista i učinili.
Sjećate se one Goeringove izreke: “Laži, laži uporno, nešto će ostati kao istina!”. Kod nas se čak snimaju i lažni filmovi o zločinima Hrvata koje nisu nikada počinili. Za fake-film su Hribar, naša ministrica kulture i jugo-ekipa iskeširali lovu kako bi “podboltali” uspjeh fake-filma na međunarodnim festivalima dokumentarnog filma. Kako je napisao moj prijatelj Roman na fejsu: “Mi Hrvati smo najveći idioti na kugli zemaljskoj. Idem učiti ćirilicu”. Možda naš DORH i hrvatsko pravosuđe uspiju, nakon nekih 40 godina, otkriti napokon i tko su bile stvarne ubojice u Dvoru na Uni. Tada, tko poživi, saznat će napokon istinu koja će se tada činiti ni bijela, ni crna, već nekako “rozkasta”. Do tada će vladati crna laž.
Naime, nakon 40 godina cijeli život postaje “roza”: art-roza, skle-roza, neu-roza, osteopo-roza…
Velika povijesna analiza “istoričara” Goldsteina
“Istoričar” Ivo Goldstein iznosi u tjedniku Globus “veliku povijesnu analizu” i tvrdi da se dr. Franjo Tuđman nikako ne može ubrajati u hrvatske nacionalne velikane niti se može usporediti s Titom. Goldstein je, najblaže rečeno, nikakav znanstvenik i povjesničar jer ne traži istinu već mu događaji služe za povijesne obračune s onima koji mu nisu dragi. Nije ni prvi, ni zadnji.
Što se samog Tuđmana tiče, on je opet, najblaže rečeno, u odnosu na Goldsteina faraon povijesti. Goldsteinove usporedbe Tuđmana s Titom ipak pokazuju da dr. Ivo ima smisla za humor. Uspoređivati Tuđmana koji je doktorirao povijest i u teoriji i praksi s bravarom koji je diktatorski vladao Jugom, a koja se, čim je umro, raspala k’o kula od karata, stvarno je više smiješno nego li tragično. Taj Goldsteinov “povijesni velikan” ostat će poznat po izjavama “ima sudija koji se drže zakona k’o pijan plota” i “prije će Sava poteći uzvodno nego Hrvatska postati samostalnom državom”. Upravo je Tuđman (koliko god to ljutilo našeg Ivu) dokazao kakve je gluposti Tito pričao kad je voljom naroda i pobjedom na bojnom polju stvorio ovu državu.
Goldstein nije istinski povjesničar koji traži istinu već obični jugonostalgičar opterećen tobožnjim “socijalizmom s ljudskim likom”, slijep na komunističku diktaturu u kojoj smo živjeli. U dokaz tomu dovoljno je spomenuti tek neke činjenice kao npr.: da je pokojni dr. Anto Kovačević, bio osuđen zbog recitiranja pjesme “Jozo, mafijozo” na osam godina robije u Zenici, pok. dr. Marko Veselica zbog tzv. “nacionalizma” najprije na sedam godina zatvora, a deset godina kasnije na 14 godina zatvora jer je dao intervju švedskim novinama o društvenim prilikama u Titovoj satrapiji.
Da je Tuđman imao Titov demokratski “nerv”, onda bi orjuna iz Feral Tribune odležala bar 30 godina za gadarije koje je objavljivala o njemu. Srećom, Tuđman je stvorio demokratsku državu pa nam je tako ostavio u naslijeđe Goldsteina, Klasića, Jakovinu, Markovinu i ine takve da nas uveseljavaju s Mikom Špiljkom, Budom Lončarom i plejadom raznih kripto-komunista.
Takvi danas, bez provedene lustracije zbog rata, slobodno harače Lijepom našom. Dovoljno se sjetiti kako je Goldsteinov “velikan povijesti” Tito postupao s tzv. “narodnim neprijateljima” nakon rata (Bleiburg, Huda jama, ubijanja bez suđenja, konfiskacije imovine itd.). Zbog toga je i završio na sjajnom 10.-12. mjestu najvećih ratnih zločinaca 20. stoljeća.
Samo je 1971.-72. g. izopćio iz javnog života oko 100.000 hrvatskih intelektualaca pri čemu su mnogi ostali na ulici i bez posla dočim je preko 2000 njih poslao na robiju. Između ostalih, na robiju je bio poslan i dr. Franjo Tuđman. On je pak devedesetih, kao ratni pobjednik, ali za Goldsteina potpuno povijesno nevažan, desetke tisuća pobijeđenih agresora abolirao ili posjeo na traktore i pustio da se vrate u Srbiju.
Svaka čast Globusu i Goldsteinu na lažima i debeloj koži. Da je Tuđman bio onakav kakvim ga oni prikazuju onda danas ne bi ni Globus ni Goldstein mogli slobodno iznositi svoja “viđenja”. Ovo sve pišem zbog mojih čitatelja da laži ne prevladaju. Što se mene osobno tiče, ja sam već u onim “roza” godinama kad me ovaka “viđenja” ljevičara i jugonostalgičara ne mogu zbuniti.
Međutim, pišem to sve i za one koji vrebaju svaki ponedjeljak da na sedam portala (na kojima se moja kolumna objavljuje) pošalju imbecilne komentare tipa, “opet je prolupao”, “ni popravni dom nije mu pomogao”…
Na žalost, njih očito ne zanima istina, činjenice i zdrav razum. Ostaju ukopani u svojim i goldsteinovskim lažnim “viđenjima” pa ih i ja ostavljam da uživaju u “istoriji” koju šire Goldstein, Klasić, Jakovina, Markovina i slični. Stoga, drugovi, ostajte s drugarskim pozdravom! Dok vas boli želudac što je Juga propala, a Hrvatska ide dalje, ja odoh na tenis!
Zvonimir Hodak/Foto:press
