Eto, kako mali Denis zamišlja idealan scenarij za izbor čelnika Vrhovnog suda i to još zove kompromisom.
A kad “neprijeporno kvalitetna kandidatkinja” zasjedne u željenu fotelju onda će moći primijeniti svoje bogato “praktično” sudačko iskustvo od par mjeseci pripravništva na Županijskom sudu u Zagrebu. Sve ostale suce, napose one koji su godinama pošteno sudili po općinskim i županijskim sudovima kao i na Visokom trgovačkom i Visokom prekršajnom sudu, uključujući i Vrhovni sud Hrvatske, ostavit ćemo u Mamićevoj Pandorinoj kutiji.
Ulog je velik. Toliko velik da je Zoki u toj partiji šaha odlučio žrtvovati ne samo pješaka nego značajnu figuru – “omiljenog” Miću Pupovca. To je doista Milanovićev strateški potez kojim će dobiti na svoju stranu sve one frustrirane i iskompleksirane Hrvateke. Nakon Josipovića, evo već drugi šef države pali lomaču ispod Pupovčevih nogu.
Naravno, kod Ive Josipovića se radilo samo o sujeti i taštini, ali kod Milanovića se radi o mudrom strateškom potezu.
Uostalom, jesu li sin generala JNA Živote Panića i Dejan Jović imali ikakve probleme zaposliti se kao predavači na Hrvatskom vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman” u Zagrebu?
Kao recipročni znak dobre volje u Hrvata, u Srbiji se rodio “bunjevački” jezik u Subotici. Napokon, tko će biti predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske šizofrenom hrvatskom puku prilično je svejedno. Kaže mi neki dan susjeda: “Joj, gospon advokat, teško mi je na televiziji pratiti ovu borbu države protiv kriminala. Ne znam koji su koji…!”
‘Naše ljude ne izručujemo Švabama’
I tako se, nakon toliko godina, pokazalo da je pokojni diktator Tito bio u pravu kad je u trenutku nadahnuća rekao: “Drugovi, ima sudija koji se drže zakona k’o pijani plota”. Danas se neki drže više političara nego li zakona. Kad smo već kod plota onda ne mogu ne primijetiti da se u ovom ratu Pantovčaka s ostalim brdima većina pravnih “stručnjaka” drži plota. Ni da bi r’eč rekli. Nek’ se ovi gore sami razračunaju!
Naime, kaj?! Profesorica kaznenog procesnog prava Zlata Đurđević podržala je predsjednika Milanovića, dok je bio premijer, u pravednoj borbi da “naše ljude” ne izručujemo “Švabama”, a stala je i na stranu onih koji su na općoj sjednici sudaca Visokog prekršajnog suda željeli izbrisati “Čavoglave” s karte ove naše pseudo liberalne države. Kako se bitka za hrvatsko pravosuđe nesmiljeno nastavlja, e, sad je napokon došlo vrijeme da se stari dugovi naplate.
Sad više nitko ne “cinkari” one koji su primili cjepivo preko reda. Sad su Hrvateki dobili pravosudnu sagu da nam zaokuplja pažnju dok napokon ne stigne cjepivo i dok posrnulo hrvatsko gospodarstvo ne stane na svoje polomljene nožice.
Mudriji među nama poručuju da je sada najbitnije sačuvati penziće. Lako je napraviti novu djecu, ali kako napraviti penzionera…
Kako su ‘zaspali’ u SDP-u
U SDP-u je nastalo duboko žaljenje. Peđa Grbin se “izvinuo” koliko je dug i širok. Naime, kaj! Negdje je neki “drug” iskoristio tko zna čiju nebudnost i lansirao nekakvu utopističku “geografsku kartu”. Naravno, iz vremena “takozvane” NDH. Kad su se drugovi probudili, a to je uglavnom negdje u rano jutro oko 10 sati, samo što ih nije “strefijo šlag”. Prosto nisu mogli da veruju. Zemun i Boka Kotorska u Hrvatskoj!? Mislim, samo na toj zemljopisnoj karti. Odmah su drugovi poslali urbi et orbi “izvinjenje”, prije nego za to doznaju Goldstein i Kraus. Brzo crtaj novu kartu! Prokleti šovinisti…
Kako bi to mogla biti Hrvatska do ispred Beograda? Bolesno! Ali Slovenija se prostire do predgrađa Zagreba. Uđeš na Bregani u Hrvatsku i za deset minuta si na Trgu Republike, pardon, bana Jelačića. To je čist’ logično. Divno je gledati zemljopisne karte Lijepe naše. U takozvanoj NDH, Pavelić je “poklonio” Istru, Dalmaciju, otoke, Rijeku i Zadar Mussoliniju. Kad je 1943. Italija kapitulirala, Tito sve to, valjda u osmoj neprijateljskoj ofanzivi, vratio Hrvatima, ali ona je tada, poslije rata spala na anoreksičnu kiflu. Prepolovila se.
Titina i Rankovićeva dijeta je u cijelosti uspjela. Izgubila Hrvatska Srijem, Zemun, Boua, Neum… i da ne nabrajam više. Uglavnom, “oslobodilo” nas je toliko teritorija da smo u tu slobodu ušli duplo manji nego što smo bili u “takozvanoj” NDH. I sad se moramo izvinjavati i zavinjavati ako slučajno pogrešno prikažemo povijesnu kartu Hrvatske. Oni koji svojataju i danas Dubrovnik, Dalmaciju i Vukovar, oni se ne trebaju niti se žele za bilo što izviniti Hrvatekima. Kako bi rekli Zagorci “kaj je, je”. Uostalom, statistika sve najbolje zna. Ona ne pogađa.
Prema popisu stanovništva u Jugoslaviji je 1931. bilo 6.085.482. Hrvata, 6.785.499. Srba itd. dočim je prema popisu stanovništva u Jugoslaviji 1948. bilo već samo 5.199.770. Hrvata, znači 884.712. manje, a Srba 7.783.046. ili skoro milijun više nego 1931. Statistika ili povijesna laž?
Statistika također pokazuje kako za vrijeme izolacije 58 posto stanovništva poseže za čašicom. Ostalih 42 posto pije valjda direktno iz boce.
Plenković, Beroš i Jandroković su se pred kamerama cijepili AstraZenecom. Marko Brnčić pita: “Kak’ se zove onaj birc u Rijeci?” Nisam odmah shvatio, ali pomogao je drugi Marko, onaj Švarc. Zove se “Tri majmuna…”
Nevjerojatno je koliko se ljudi stidi svoga tijela, a koliko malo svoga mozga! I ja se više stidim svoga tijela nego mozga. Problem je, naime, što je Bog svima dao mozak, ali nije svakom dao uputu za upotrebu. Zanimljivo je spomenuti da je u kratkom vremenu HRT obradovao sve poklonike “bratstva i jedinstva” dovodeći na ekrane Goldsteina i Porfirija.
I Šešelj je zanimljiv Filozofskom faksu, ali će HRT s njime valjda još malo pričekati. Zanimljiv je istup Zorana Milanovića ovih dana kad tvrdi da je HRT u stvari Yutel. Što je Yutel bio 1991. ne treba posebno objašnjavati. Pupovac, HRT-Yutel, Macan, Puhovski. Evo švedskog stola u hrvatskom političkom bordelu. Za svakoga ponešto. Osobito za one koji piju direktno iz boce.
Pupi je nedavno održao “emotivnu” konferenciju za “štampu” u Preradovićevoj 21. U onoj nekretnini koju mu je Milanovićeva vlada “greškom” vratila u denacionalizaciji. Pupi je jecajući zacvilio: “Neka nas Milanović ne uči o Baniji, njegova kuća nije ni Hrvatska ni Banija”. Opet rašomon? Što je Pupi time mislio? Jel’ to znači da Predsjednik nema ni kuće ni kućnog broja? Dobro je što je popis stanovništva odgođen za jesen. Tada ćemo valjda doznati gdje se nalazi Milanovićeva kuća. Možda Pupi misli na neke kuće u zapadnom dijelu Zagreba?
Lako Pupovcu, kad ga čuva Kajtazi, oficir JNA…
No dobro, kao tipični Hrvatek, prekidam dalje nastaviti s ovom temom. Pupovac je morao hitno nešto javno reći pa se čovjek malo pogubio. U Pupijevom pozivu na press konferenciju stajalo je da je povod “jučerašnji verbalni ispad predsjednika Republike Hrvatske”. Hvala Bogu, ispad je bio samo verbalni. Mislim si, ako je Zoki vrhovni zapovjednik vojske, mogao bi ispad biti i drugačiji. No, nema od toga nikakvog straha ni dramatike. Uz Pupovca k’o “stina” stoji Kajtazi, bivši oficir JNA. Nek’ si Milanović malo razmisli… Neće on samo tako “destabilizirati vladajuću većinu”.
I nakon svega, Pupovac nije mogao, a da ipak ne pohvali Zorana: “Socijaldemokrat koji govori jezikom Hrvatskog tjednika, koji uvodi trumpizam u hrvatsku politiku, taj popust kod mene ne može imati“.
Opa! Koje teške optužbe Predsjednika od strane moćnog koalicijskog partnera vladajuće većine. Usporedbom s Trumpom samo je pokazao kako ipak cijeni što mu je Zoki poklonio nekretnine u Preradovićevoj. Ali to je u stvari tek zanemariva sitnica u odnosu na nekretnine koje su nakon 1945. njihovi poklanjali sebi, i to ne zabunom!
Zločesti i zavidni ognjištari i svi oni koji se boje da neće dugo živjeti nedavno su na fejsu optužili Jožu Manolića da je tek sada u 101. godini otkrio tajnu: “Kad sam bio malo dijete najviše sam se volio igrati s dinosaurima!”
Razveselio me napokon dopisnik s Kaptola naš Darko Pavičić. Čitam u Večernjaku izvrsnu kolumnu Ivana Hrstića pod intrigantnim naslovom: “Kako je moguće da je prof. Zlata Đurđević pristala ‘staviti glavu na panj?” Nakon toga, slučajno naletim na našeg mudrog Darka Pavičića i njegov tekstić. Naslov:”Porfirije bi kao pastir trebao blaženog Stepinca bolje razumjeti”. O’ Bože, kako će Porfirije razumjeti Stepinca? Čovjek ne mora biti ni aktivni ni pasivni vjernik da bi “razumio” i Porfirija i Stepinca.
Stepinac se u mladosti kao dragovoljac pridružio srpskoj vojsci na solunskoj fronti. U doba II. svjetskog rata branio je Katoličku crkvu i spašavao Židove. Porfirija znamo iz 2016. kad je u Chicagu otpjevao domoljubni pjesmuljak u kojem se spominju mitraljesci, granate i kokarda četničkog vojvode Đujića. Prema tome, Porfirije itekako razumije blaženog Stepinca. Međutim, jedno je sigurno, Darko Pavičić ne razumije ni jednog ni drugog. SPC djeluje ne samo vjerski nego i politički. Tako je u Crnoj Gori, Makedoniji, Hrvatskoj…
Cilj joj je spriječiti kod ovog Pape proglašenje Stepinca svecem. To im je do sada savršeno uspijevalo zbog Papine istočne politike. Uz svjesnu ili nesvjesnu pomoć Pavičića. Zanimljiva je bizantinska lukavost. Kad je izašlo u javnost kako Porfirije pjeva o kokardi četničkom vojvodi, njegova je obrana bila genijalna. Tvrdi da je zašutio kada se pjevalo o “kokardi vojvode Đujića”. Samo je otvarao usta, ali nije pjevao. Amen.
Lažna pisma ‘pevača’ iz Chicaga
Video snimka pak pokazuje da je ipak pjevao. Pavičić vjeruje Porfiriju. Onako, iz srca. Uostalom, zašto i ne bi? Porfirije je bar hrabar i lukav. Međutim, čim katolički biskup Košić otvori usta, odmah nastaje histerija kriptokomunista, orjunaša i lijeve medijske falange, ali što je zanimljivo, i dijela visokog katoličkog crkvenog klera. Svi takvi jedva čekaju da Porfirije iz Beograda pošalje ta “duboko problematična pisma” pa da onda zajedno zapljeskaju Porfiriju i papi Franji na (lažnim) dokazima koje navodno posjeduje “pevač” iz Chicaga.
Kaže naš Darko: “Iako blaženik, ni Stepinac sigurno kao čovjek nije bio savršen”. Epohalno otkriće. Rijetki su savršeni…
Možda samo Pavičić, Porfirije i papa Franjo. Drugim ljudima zaista nije dano da budu savršeni. Ali oni su, kao što su pok. nadbiskup Kuharić, pok. biskup Bogović, biskup Vlado Košić… u očima hrvatskog katoličkog puka savršeniji od Porfirija i pape Franje. To su ljudi, baš kao i Stepinac, koji su bili ili jesu posvećeni svom narodu, njegovoj vjeri i stoljetnoj želji za svojom državom.
Stoga su sulude inicijative zanesenog Dragana Nikolića o zajedničkom klanjanju i pjesmi Porfirija s hrvatskim biskupima u Jasenovcu. Ako netko i započne o kokardi popa Đujića, Porfirije i Pavičić prestat će pjevati. Samo će otvarati usta. K’o u genijalnom filmu Slobodana Šijana “Tko to tamo peva” iz 1980. godine.
Oscar Wilde je jednom napisao: “Jedina je razlika između sveca i grešnika u tome što svaki svetac ima – prošlost dok je pred svakim grešnikom – budućnost“.
‘Ako želiš mir, pripremaj se za rat’
Što bih ja pisao da su nam prvi susjedi, recimo, Finci, a ne Srbi. Još od 2006. portal Global Firepower objavljuje listu država prema vojnoj spremnosti. Po najnovijim podacima Srbija je na 61. mjestu te liste. To me razveselilo, ali još me više razveselio “izvrstan” plasman Hrvatske koja je na 63. mjestu. Od 5. kolovoza 1995. kad smo ih “razvalili” u samo četiri dana, oni su za 94 posto pojačali svoj vojni potencijal. Hrvati su za isto vrijeme povećali svoj vojni potencijal samo za bijednih 17 posto.
Taj “vratolomni” rast hrvatske vojne spreme započeo je s “genijalnim” ministrom obrane “očalkom” Jozom Radošem 2000. i “deložacijom” HV-a iz većih gradova… Izgleda da se, unatoč naporima bivšeg ministra Damira Krstićevića, nismo oporavili ni do danas.
Stara latinska poslovica glasi: “Si vis pacem, para bellum” ili “ako želiš mir, pripremaj se za rat”. Ali naš Jozo i njegovi nasljednici očito ne znaju latinski!
