Subota 29. svibnja, Chelsea-Manchester City u ligi za prvake, a dan kasnije “Možemo” protiv Škore u “ligi za bedake”. Miroslavu Škori ni moj glas neće pomoći, ali srećom ni odmoći. Naime, moja malenkost misli da je ovo “pripetavanje” jedna prilično prozirna farsa.
Mainstream mediji su pomalo ofucani pojam. Nešto kao “glavna struja” u medijskom prostoru. Kod nas to znači “vulgarno ljevičarenje”. Uzmite u ruke bilo Jutarnji bilo Večernji bilo Novi list, Slobodnu, Globus, Nacional, Novosti, pa čak i ako bacite pogled na tzv. off-medije Index, Telegram, Net hr…
Svi su otvoreno za Možemo, a protiv Škore. I sad Škoro, koji je htio-ne htio postao nekakav lider desne opcije, vodi bitku protiv lijevog “Možemo”. Sjetite se Trumpove sudbine. Izbore nije dobio Joe Biden nego liberalni i lijevi američki mediji. Prema tome, hrvatski mediji “kaljektivno” (kako to kažu Rusi) pljuckaju i sotoniziraju jednog kandidata navijajući za drugog. A vi koji čitate ovo štivo sami proniknite zašto se po jednom stalno pljucka, a za drugog žestoko navija.
Evo samo jednog primjera: koliko ste puta čuli ili pročitali laž “dok smo se mi ovdje borili protiv agresora ‘on’ je, umjesto na front, otišao u SAD…”. Nema teorije da netko napiše istinu kako je ”on” otišao u SAD 1989. godine, da je rat počeo u jesen 1991. godine., te se je ”on” vratio 1992. godine u razrušeni Osijek…
Ako odemo malo u prošlost vidjet ćemo kako je lijevi kandidat na neku prestižnu političku funkciju u Hrvatskoj, nakon Tuđmanova odlaska, izgubio protiv desnog samo jednom – u slučaju Ive Josipovića protiv Kolinde Grabar-Kitarović. Njega ni “lijeva medijska falanga” nije mogla pogurati zbog njegovih poltronskih istupa u BiH i Izraelu. I zato svaki desni kandidat na izborima u Zagrebu mora biti svjestan da sudjeluje na izborima za “bedake”.
Evo, listam Večernjak i Jutarnji. Postavili pitanje našim političkim analitičarima: favoriziraju li mediji Možemo? Ma neeee!!! Zašto bi? Ha, ha! Još kako lijeva medijska falanga favorizira ljevičarsku stranku. Mateja Šobak se blago čudi “čudnim” reakcijama: “Čim ih mediji toliko podržavaju, tu nešto ne valja. Svakih deset minuta članak o Tomislavu Tomaševiću…
“Naša Mateja dala je riječ Draganu Bagiću, Ankici Mamić i Damiru Jugo da nas prosvijetle. Iz njihovih izjava evidentno je da su simpatizeri Tomislava Tomaševića i Možemo. To je kao da daš mikrofon navijačima Hajduka da ti objasne zašto ozbiljna većina sportskih novinara navija za Hajduk. Odgovor se unaprijed zna: zato jer je najbolji! Zato jer Mamić kupuje suce… itd.
Tako pitaš: “favoriziraju li mediji Možemo?” pa daš riječ Draganu Bagiću. Možda su nam relevantniji odgovor na to pitanje mogli dati Vili Matula i Urša Raukar…
Zašto ne pitaju recimo prof. dr. Josipa Jurčevića ili komentatore Ivana Hrstića i Milana Ivkošića. E, tu je lijeva redakcija oprezna. Bolje da “cijenjenim” čitateljima “vrući krumpir” objasne onako “analitički” oni za koje su sigurni da su bar “simpatizeri” Možemo.
Ako “njihovi” pobijede odjednom će nestati i “uhljeba”, i kriminala, i nepotizma, i korupcije i svega ostaloga što se sada stavlja Škori na teret. Sjetite se samo da, ni nakon briljantne pobjede u “Oluji”, Franjo Tuđman nije mogao pobijediti u Zagrebu. Oni koji su 1945. godine u opancima zauzeli Zagreb, tada su u finim mekanim cipelama “Šimecki” opalili vritnjak Tuđmanu i HDZ-u.
Jednako tako bi njihovi nasljednici danas lako mogli poslati u povijest Škorine gradonačelničke snove uz gromoglasno navijanje lijeve kriptokomunističke elite okupljene oko “Možemo”. A tada, evo nama brzo natrag i ljubljenog maršala. Kad bi mogli, oni bi i Bana promijenili za Savu Kovačevića.
Podsjećam kako je nakon izbora 3. siječnja 2000. “iz tunela punog desetgodišnjeg mraka izašla zvijezda petokraka na glavi Stipe Mesića…”. Narod je napokon bio “odahnuo” od “lopovske” privatizacije, dvije stotine Tuđmanovih bogataša i ratnih profitera. Tada se otkrilo i “golemo Tuđmanovo bogatstvo” u vidu 200 tisuća maraka u banci za objavljene knjige, a Mesić je pobjedničke generale generalno pomeo i pripremio ih za Haag.
Nekoliko mjeseci kasnije, u toj tada “djevičansko čistoj demokraciji”, ipak se pojavila prva pukotina. Ministar Slavko Linić potpisao je prodaju hotela u Dubrovniku. Bura u čaši vode? Mislite? Neven Barač, bankar iz Dubrovnika, kaže: “SDP je Goranu Štroku hotel od 80 milijuna dao za milijun maraka”. Tadašnja ministrica turizma Pave Župan Rusković rezignirano je dala ostavku. Nitko tada nije ni spomenuo “lopovsku privatizaciju”.
Goran Štrok je, u stilu Vilija Matule, kasnije na tim hotelima navodno zaradio oko 50 milijuna eura. “Istraživački” (?) novinari poput Davora Butkovića i Jelene Lovrić… te lijevi tjednici Globus i Nacional o svemu tome samo su mučali. “Možemo” tako i ubuduće, sve dok su mediji u 98 posto slučajeva “naši”. Bolji naši nego vaši!
Zagrebačkom špicom orit će se pjesma kad se na binu popnu Urša Raukar, Vili Matula, drugarica Rada, Rade i familija, wannabe predsjednica Vlade Sandra Benčić, Nebojša Zelić, Teodor Celakoski, Mima Simić… A Zagreb, naš novi Titograd, će zasjati. Neće mu biti ravna ni Banja Luka. Sretni građani tada će se sami javljati da pomognu…
Evo jedan šaljivi prijedlog. “Ako ubacite cjepivo u pivo i otvorite barove i kafiće, za tjedan dana cijela država će biti procijepljena”. Samo pokušavam pomoći…
Kupili smo napokon od Francuza avione marke Rafale. Neki se mršte. Koliko bi vrtića mogli za taj novac izgraditi, koliko nevladinih udruga nahraniti. E, da nam je još aktivan Buda Lončar, imali bi još uvijek embargo UN-a pa nam avioni ne bi ni trebali. Što nas briga što su komšije samo ove godine podigli svoju vojnu gotovost za 44 posto…
Milan Ivkošić se u Večernjaku prisjeća vremena kada smo pred trideset godina dočekali agresiju do zuba naoružanih komšija s lovačkim puškama i u tenisicama. Oni bi i danas parolu “mir s vama braćo…”, pa “pomoz’ Bog, junaci…”, ali i mi smo nešto naučili.
Naučili smo da uz srce moramo imati i oružje. Sve dok imamo takve susjede koji još uvijek “skromno i ponizno” sanjaju o srpsko-slovenskoj granici. Stoga je i dalje aktualna ona stara latinska “Si vis pacem, para bellum”(ako želiš mir, pripremaj se za rat). Pacificirana i nostalgična hrvatska ljevica i dalje vjeruje floskuli da sve treba rješavati “samo razgovorom i pregovorima”. Nakon što nas je ljevica 2000. godine razoružala, a generale poslala u Haag te deložirala vojsku iz gradova, vrijeme je za jedan plus, barem s polovnim Rafale “avijunima” kako bi to rekla Tanja Torbarina.
San o “Velikoj Srbiji” nije nestao niti će tako skoro nestati. Uostalom, narod koji ne želi plaćati svoju vojsku prije ili kasnije morat će plaćati tuđu. A to bi “oni” možda i željeli. Da ponovno još jednom dobijemo neku JNA, jedinstvo naroda i armije, da se ponovno bacaju “bele lale” po tenkovima na putu na zapad…
Sjetih se jednog pisanog ispita na Filozofskom faksu u Zagrebu. “Napišite nešto, na sažet način, o naredna tri pitanja. 1. religija; 2. seksualnost; 3. misterija. Najvišu ocjenu dobila je studentica koja je napisala: “Bože moj, trudna sam. Ali s kime?”.
Porječkao sam se sa suprugom. Da prekinem neugodnu tišinu pitam je mogu li gledati TV? I ona je shvatila da mora malo popustiti pa reče: “Možeš, ali nemoj ga paliti”. I bolje da sam je poslušao. Bila je neka repriza s finala Eurosonga. Eurosong u šmrkanju. Pobjednik je optužen za šmrkanje za vrijeme finala. Pobjednici goli do pasa, jedan se rasplakao, drugi da ga utješi, ljubi ga u usta… Sodoma i Gomora.
Liberalna Europa u svojoj poltronskoj gluposti spremna je na sve. Baš sve. Jeb…. se za staru ofucanu kur*etinu Europu. No zar i mi stari europski narod – koji je za ove našmrcane homiće bio Antemurale Christianitatis t.j. predziđe kršćanstva još od 1519. godine kad nam ga je dao papa Lav X. – moramo ići tim putem?
Pouka, slušaj suprugu k’o svaki pravi muškarac. Sjetih se kakva je definicija muškarca u mojoj Lici. Kažu: “Pravi muškarac napuni ženi ormar garderobom toliko da se drugi muškarac ne može sakriti u njemu”.
Gledajući finale Eurosonga shvatio sam koji je najkraći put do ludnice? Samo skreneš! Nakon finala Eurosonga upoznaju se plavuša i kirurg. Kaže on: “Ja sam plastični kirurg”, a ona će: “Jooooj! Pa izgledate mi k’o pravi!”.
Dok ne doznam u nedjelju navečer rezultate zagrebačkog “eurosonga” furam se na ofucani humor. Ipak, zaintrigiralo me jedno zanimljivo razmišljanje Ivana Hrstića u Večernjaku. Na koji će se način bitka za Zagreb preliti u bitku za Hrvatsku? I hoće li uopće?
Možda neće još ove nedjelje na lokalnim izborima, ali ne sumnjam u to u budućnosti. Ta “majka svih bitaka” je na vidiku. Osjeća se iz dana u dan u zraku. Nakon što smo zadrijemali nakon Oluje 1995. godine uvjereni da smo završili sve bitke za Hrvatsku, sada polako shvaćamo kako nam je ostalo još ne-izborenih bitaka. Ne samo s komšijama, nego i s Pupijem, orjunom, jugonostalgičarima, Bruxellesom…
Svi oni vjeruju da su, kartaški rečeno, došli na štih. Ali i mi “možemo” – misleći pritom na čitavu Hrvatsku. Lijepo im je napisao pok. Denis Kuljiš nakon što je pročitao njihove “parole”. Vi Možete k… Ako možete vi, lijeva parolaška sekto, onda možemo i mi koji smo vas pomeli u maturalnom roku od četiri dana 5. kolovoza neke drage godine.
Svoju građansku dužnost sam obavio nakon kišnog tenisa. Kako je krenulo s kišom, ovo ljeto nećemo pocrniti nego zahrđati. Nakon što su mi dali listić trebao sam sjesti kraj jednog gospodina sa slamnatim šeširom na glavi. Rekao sam mladim djevojkama na izbornom mjestu da ću pričekati dok se “slamnati šešir“ odluči. Vidio sam da su začuđene pa sam im objasnio:
“Oprostite, ali ne želim da itko vidi kako zaokružujem Miroslava Škoru!”. Svi su tada prasnuli u smijeh.
Čitam na fejsu još jednu ciničnu misao Winston Churchilla: “Osnovna razlika između ljudi i životinja je u tome što životinje nikada ne bi dopustile da ih vodi najgluplji u čoporu.“
Treba vjerovati čovjeku koji je dobio Nobela za književnost i slovi kao najveći britanski političar u povijesti. Sjetite se samo tko nas je sve vodio nakon Tuđmanove smrti. Sjetite se i danas onih koji nas uvjeravaju da farmaceutska industrija želi ljudima zdravlje. Kao da kažete da vojna industrija želi mir u svijetu.
Već pomalo zaboravljeni Trump u četiri godine nije pokrenuo ni jedan rat u svom mandatu. Umjesto Nobela za mir dobio je Šimecki u tur… Niste čuli ni jednog američkog generala da je pustio suzu za Trumpom. U četiri godine otvorio je preko sedam milijuna novih radnih mjesta, ali se vojna industrija slabo “tržila”, kak’ bi rekli Zagorci.
Svojedobno je Nobelovac Gunther Grass napisao da su Hrvati i Srbi zajedno poubijali 250.000 u Srebrenici i Tuzli. Zaboravio Grass da su se u Tuzli Muslimani i Hrvati zajedno borili protiv Srba pa se postavlja pitanje da se možda naš Gunther nije napušio Grassa?
Nedjelja 20.30 sati. Lokalni izbori su iza nas. “Triumf” HDZ-a. U Zagrebu i Splitu ispali su iz vlasti.
Škoro će shvatiti da je jedna godina ozbiljnog bavljenja politikom premalo za potpunu pobjedu. Sad ima još tri godine do novih izbora i dovoljno vremena da shvati gdje je pogriješio te da se razvija. Šteta što uz njega nije bila i Karolina Vidović Krišto jer je njezin potencijal jači od onog nekih njegovih najbližih suradnika. Ivan Penava je potvrdio svoj gradonačelnički mandat u Vukovaru.
Sad Plenki ima u Vukovaru, uz Ivana Anušića, još jednu “tvrdu kost” u grlu. HDZ je godinama poltronski “šopao” debele guske u tzv. nevladinim udrugama, napose one lijeve ili krajnje lijeve. Kad se tomu pripoje i ogromni iznosi koji su se slijevali od Sorosa i “liberalnih” stranih gospodara pa svemu tome doda našu “lijevu medijsku falangu” onda vam je jasno da se Benčićka nije zaletjela s prognozom “HDZ će uskoro biti regionalna stranka”.
Na tom “putu svile” pridružit će se SDP-u. Ako se HDZ-ovi senatori i Andrej Plenković na vrijeme ne trgnu, za par godina Hrvatska bi doista mogla postati u pravom smislu te riječi “lijeva naša…”.
Sjećam se kad je naš Stipe Mesić prvi puta putovao u “inostranstvo” kao predsjednik RH. Tražio je da ide s dva aviona. “Zašto?” pitali su iz protokola. “Zato, ako mi prvi pobjegne!”.
