Kad hrvatska “Žestoka desnica”postane ista kao Pupovčeve “Novosti”

28 siječnja, 2019 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Jeste li primijetili da se, ne tako rijetko, naša „žestoka desnica“ (ili barem jedan njezin dio) nađe na istom kolosijeku s feralovskom frakcijom okupljenom oko Pupovčevog biltena “Novosti”?




PIŠE: Zlatko Pinter

Kao i uvijek u svojim kolumnama iznijet ću ga otvoreno i bez ikakve zadrške, mada svjestan da se tako izlažem opasnom riziku: primjerice, da opet (kao i toliko puta ranije) budem proglašen „plaćenikom HDZ-a“, „Plenkovićevim uhljebom“ .

Ili možda čak (nikad se ne zna) „komunističkim špijunom koji kako bi prikrio svoje razorno djelovanje i u debeloj hladovini za još deblje honorare, povremeno piše ‘domoljubne’  kolumne”.

Na kraj pameti mi nije bilo komu se pravdati ili dokazivati tko sam, što sam, kakva su mi uvjerenja i sl., i ne dajem pet para na komentare (koje uostalom vrlo rijetko čitam), jedino ću reći jednu stvar koja je provjerljiva i istinita:

Niti od jednoga portala nikad do sada nisam tražio, niti sam dobio jednu jedinu kunu – a napisao sam u zadnjih tri – četiri godine najmanje 700-800 tekstova (možda i više, točan broj ne znam). Moja jedina motivacija jeste progovoriti otvoreno o nekim pojavama i fenomenima za koje mislim da to zaslužuju i pružiti otpor ovoj mafiji u Hrvatskoj koja provodi blokadu medija i nameće nam jedan unisoni, nakazni lijevo-liberalno-anarhistički pogled na svijet. I to je sve.

Pohvale, kao i pokude, ne dotiču me se previše, jer polazim od toga da svatko ima pravo na svoj stav i mišljenje i javno izražavanje mišljenja – pisanom, izgovorenom riječju ili na bilo koji drugi način.

Također, nikada nisam bio vezan ni za jednu stranku niti sam član bilo koje, nemam nikakvih veza s političarima, niti kakvih ambicija u tom smislu – nisam ih imao ni dok sam bio mlađi, sad pogotovu.

Eto, ja sam ta vrsta „uhljeba“.

Dakle, oni kojima je do toga, neka slobodno “opletu” po meni i ne trebaju se zamarati razinom izražavanja i vokabularom – jer, kao što rekoh, to me se ne dotiče.

No, da ne bih privatizirao medijski prostor (jer portali to plaćaju), idem na temu.

Moj je stav o pojavi koju sam apostrofirao u naslovu je, ukratko, sljedeći:

Dio naših „žestokih desničara“ i samozvanih “domoljuba“ čija su „junačka“ prsa odavno poplavila od busanja vezano za “ratne zasluge” a mrze dr. Franju Tuđmana jednako koliko i već spomenuto leglo bivših feralovaca iz Pupovčevog biltena, vjerojatno i nije svjestan koliko nalikuju “subraći” s druge strane barikade.

Jedna od poveznica s onima čiji su (tobože) “ljuti oponenti” jeste mržnja prema dr, Franji Tuđmanu i svemu što je on činio, krivotvorenje povijesnih činjenica vezano za razdoblje osamostaljenja Hrvatske i Domovinski rat i posebice konstrukcije koje se tiču optužbi za “podjelu” BiH, a idu također na račun prvog hrvatskog predsjednika.

Druge su sličnosti među njima: agresivnost, mržnja, vulgarno i sirovo izražavanje, vrijeđanje neistomišljenika, jednom riječju: primitivizam i niska razina opće kulture i tolerancije u odnosu na svako drugačije mišljenje.

I da odmah budem sasvim određen i jasan.

Grupacija koja se još uvijek vodi idejama što ih zastupaju Dobroslav Paraga i njegovi istomišljenici (od 1990. godine nadalje), po mome je sudu najbrojnija među našim “domoljubima” i “tvrdim državotvorcima” ove vrste.

Evo zašto tako mislim:

Zato što oni jednako strasno, patološki mrze prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana kao i najveći neprijatelji Hrvatske i hrvatskoga naroda, jednako ga optužuju za “podjelu BiH”, za pristajanje na “avnojske granice” – umjesto da smo izborili granicu na Drini, pa idu čak tako daleko da mu pripisuju kako je “smišljeno i planski prepustio Udbi stvaranje Hrvatske kako bi upropastio hrvatski narod”.

Tako ispada da je pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman (kojega ta klika ne rijetko naziva i “zločincem”, “krvnikom”, “udbašem”, “zlotvorom”) bio i ostao najveće zlo za naš narod, što je samo po sebi izraz bolesne i pomućene svijesti, a ne zdravog, suvislog i logičkog promišljanja i uvažavanja stvarnosti, argumenata i činjenica.

Ja te korijene patološke mržnje prema dr. Tuđmanu i HDZ-u vidim u onomu što se u Hrvatskoj događalo u vrijeme prvih slobodnih višestranačkih izbora na kojima su on i tada vodeća, najjača hrvatska stranka zadobili povjerenje najvećeg dijela hrvatskoga naroda i građana Republike Hrvatske. Jedan dio naših “kvalitetnijih Hrvata” (uglavnom onih koji su 1990. ili nešto kasnije pristigli iz emigracije i upustili se u izbornu utrku), nikako nisu mogli shvatiti i prihvatiti da jedan bivši Titov general i partizan, “komunjara” dođe na čelo države (pa čak i po volji građana), te se od početka krenulo u vrlo oštru kampanju protiv njega i to najprljavijim sredstvima – što se ni po čemu nije razlikovalo od onoga što je u isto vrijeme stizalo s agresorske, srpske strane.

Oni su tvrdili kako su ti izbori “lažirani” i “ne predstavljaju volju naroda i građana”, tražili granicu na Drini (umjesto ove “avnojske”), dr. Tuđmana nazivali najpogrdnijim imenima i kvalificirali kao “udbaša”, izrugivali njegovu ideju hrvatske pomirbe, izravno ga optuživali (bez ijednog jedinog dokaza) kao naručitelja i nalogodavca ubojstva Ante Paradžika itd., itd. Sve u svemu, vodili su politiku destrukcije koja je kulminirala u jesen 1991. godine, kad se jedna skupina Paraginih i Đapićevih pristaša s dugim cijevima zabarikadirala u središtu Zagreba u Starčevićev Dom, u namjeri da oružjem ostvari pravo vlasništva na stranačke prostorije u ovom zdanju.

U to vrijeme, kad je više od četvrtine Hrvatske već bilo pod okupacijom “JNA” i Srba, poduzimanje takvih akcija i to u samom Zagrebu, bilo je tempirana bomba i pokušaj izazivanja građanskog rata! Za to ne postoji opravdanje. Da je bilo koji drugi predsjednik bio na tom mjestu (a ne “diktator” Tuđman) sva ta bratija bi završila u reštu, na robiji, na čelu s Paragom.

Samo promišljena i mudra reakcija dr. Franje Tuđmana koji je po svaku cijenu želio izbjeći ono najgore – oružani sukob između stranačke Paragine formacije i legalnih oružanih snaga hrvatske države i njegovo strpljenje, spriječili su ono najgore.

Ali, “Veliki Hrvati” nisu mirovali. Čak se i privođenje Parage (nakon što su okupirali Starčevićev Dom) na informativni razgovor u policiju, od strane njegovih pristaša nazivao “zločinom prema Hrvatskoj” i to se nastojalo prikazati kao akt nasilja “diktatora Tuđmana”!?

Sjećam se, baš u to vrijeme, list HSP-a “Hrvatsko pravo” objavio je na naslovnoj strani tekst: “DIKTATOR TUĐMAN HAPSI HRVATSKU” (vezano upravo za privođenje Dobroslava Parage na informativni razgovor u policiju zbog nasilnog zauzimanja Starčevićevog Doma).

Prolazeći tada slučajno preko Jelačić placa i gledajući kolportera koji je mahao tim listom i izvikivao citirajući naslov: “Diktator Tuđman hapsi Hrvatsku!”, “Diktator Tuđman hapsi Hrvatsku“… (dakle, Tuđman je diktator, Paraga je Hrvatska!?), u jednom sam mu trenutku prišao i rekao: “Stvarno je taj Tuđman veliki diktator, kad ti možeš na sav glas vikati to što vičeš na središnjem trgu u Zagrebu.

Jedan trenutak je zastao, zbunjeno me pogledao i potom nastavio vikati dalje. Nisam mu zamjerio. Njegova dnevna zarada ovisila je od broja prodanih primjeraka. Ali, u svemu, to što je Dobroslav Paraga (s 1,5% dobivenih glasova na izborima) poistovjećen s Hrvatskom – a Tuđman kojega je izabrao narod da vodi državu s diktatorom, bilo je u najmanju ruku krajnje tragikomično. I tužno i smiješno u isto vrijeme.

Naravno, ovdje je riječ o jednoj skupini marginalaca (u svakom pogledu), ne tako brojnoj, ali vrlo glasnoj, agresivnoj i beskrupuloznoj, u okviru koje pojedinci iz tko zna kojih sve razloga (a dio njih je za to i dobro plaćen – to znam i osobno imajući u vidu neposredna saznanja o pojedinim slučajevima!) i danas ruju protiv Hrvatske jednako destruktivno kao i oni sa suprotne strane (neokomunisti, ljevičari, kvaziliberali, anarhisti, apatridi ili kako ih već sve zovemo).

Kao primjer neka posluži ovaj članak (nepotpisan od autora), s naslovom: “DIOBA BOSNE –TUĐMANOVA KRVAVA OSTAVŠTINA” (Vidi; http://www.hsp1861.hr/vijesti), iako se sličnih uradaka na Internetu može pronaći na tisuće.

Ako je to “istina” i “borba za Hrvatsku”, onda se ja pitam: Što je laž i što je izdaja nacionalnih interesa?

Amnestirati velikosrpskog agresora, muslimanske koljače i glavosječe, a za sva zla (pa čak i “podjelu BiH” – koju je 1995. godine ozakonila međunarodna zajednica u Daytonu) optužiti Tuđmana i HDZ, zar je to u hrvatskom nacionalnom interesu?

Žestimo se na srpske ‘Novosti’ s pravom, ogorčeni smo s pravom na klevete, laži u uvrede što ih iznose na mnogim stranama, ali, na slične pojave u dijelu naše “domoljubne” populacije ne reagiramo?

Do kad i u ime čega šutjeti!? Da smo 1991. godine bili ovako podijeljeni, što bi bilo s nama!?

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •