Kad hrvatska “Žestoka desnica”postane ista kao Pupovčeve “Novosti”

siječanj 28, 2019 maxportal
Share Button

Jeste li primijetili da se, ne tako rijetko, naša „žestoka desnica“ (ili barem jedan njezin dio) nađe na istom kolosijeku s feralovskom frakcijom okupljenom oko Pupovčevog biltena “Novosti”?




PIŠE: Zlatko Pinter

Kao i uvijek u svojim kolumnama iznijet ću ga otvoreno i bez ikakve zadrške, mada svjestan da se tako izlažem opasnom riziku: primjerice, da opet (kao i toliko puta ranije) budem proglašen „plaćenikom HDZ-a“, „Plenkovićevim uhljebom“ .

Ili možda čak (nikad se ne zna) „komunističkim špijunom koji kako bi prikrio svoje razorno djelovanje i u debeloj hladovini za još deblje honorare, povremeno piše ‘domoljubne’  kolumne”.

Na kraj pameti mi nije bilo komu se pravdati ili dokazivati tko sam, što sam, kakva su mi uvjerenja i sl., i ne dajem pet para na komentare (koje uostalom vrlo rijetko čitam), jedino ću reći jednu stvar koja je provjerljiva i istinita:

Niti od jednoga portala nikad do sada nisam tražio, niti sam dobio jednu jedinu kunu – a napisao sam u zadnjih tri – četiri godine najmanje 700-800 tekstova (možda i više, točan broj ne znam). Moja jedina motivacija jeste progovoriti otvoreno o nekim pojavama i fenomenima za koje mislim da to zaslužuju i pružiti otpor ovoj mafiji u Hrvatskoj koja provodi blokadu medija i nameće nam jedan unisoni, nakazni lijevo-liberalno-anarhistički pogled na svijet. I to je sve.

Pohvale, kao i pokude, ne dotiču me se previše, jer polazim od toga da svatko ima pravo na svoj stav i mišljenje i javno izražavanje mišljenja – pisanom, izgovorenom riječju ili na bilo koji drugi način.

Također, nikada nisam bio vezan ni za jednu stranku niti sam član bilo koje, nemam nikakvih veza s političarima, niti kakvih ambicija u tom smislu – nisam ih imao ni dok sam bio mlađi, sad pogotovu.

Eto, ja sam ta vrsta „uhljeba“.

Dakle, oni kojima je do toga, neka slobodno “opletu” po meni i ne trebaju se zamarati razinom izražavanja i vokabularom – jer, kao što rekoh, to me se ne dotiče.

No, da ne bih privatizirao medijski prostor (jer portali to plaćaju), idem na temu.

Moj je stav o pojavi koju sam apostrofirao u naslovu je, ukratko, sljedeći:

Dio naših „žestokih desničara“ i samozvanih “domoljuba“ čija su „junačka“ prsa odavno poplavila od busanja vezano za “ratne zasluge” a mrze dr. Franju Tuđmana jednako koliko i već spomenuto leglo bivših feralovaca iz Pupovčevog biltena, vjerojatno i nije svjestan koliko nalikuju “subraći” s druge strane barikade.

Jedna od poveznica s onima čiji su (tobože) “ljuti oponenti” jeste mržnja prema dr, Franji Tuđmanu i svemu što je on činio, krivotvorenje povijesnih činjenica vezano za razdoblje osamostaljenja Hrvatske i Domovinski rat i posebice konstrukcije koje se tiču optužbi za “podjelu” BiH, a idu također na račun prvog hrvatskog predsjednika.

Druge su sličnosti među njima: agresivnost, mržnja, vulgarno i sirovo izražavanje, vrijeđanje neistomišljenika, jednom riječju: primitivizam i niska razina opće kulture i tolerancije u odnosu na svako drugačije mišljenje.

I da odmah budem sasvim određen i jasan.

Grupacija koja se još uvijek vodi idejama što ih zastupaju Dobroslav Paraga i njegovi istomišljenici (od 1990. godine nadalje), po mome je sudu najbrojnija među našim “domoljubima” i “tvrdim državotvorcima” ove vrste.

Evo zašto tako mislim:

Zato što oni jednako strasno, patološki mrze prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana kao i najveći neprijatelji Hrvatske i hrvatskoga naroda, jednako ga optužuju za “podjelu BiH”, za pristajanje na “avnojske granice” – umjesto da smo izborili granicu na Drini, pa idu čak tako daleko da mu pripisuju kako je “smišljeno i planski prepustio Udbi stvaranje Hrvatske kako bi upropastio hrvatski narod”.

Tako ispada da je pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman (kojega ta klika ne rijetko naziva i “zločincem”, “krvnikom”, “udbašem”, “zlotvorom”) bio i ostao najveće zlo za naš narod, što je samo po sebi izraz bolesne i pomućene svijesti, a ne zdravog, suvislog i logičkog promišljanja i uvažavanja stvarnosti, argumenata i činjenica.

Ja te korijene patološke mržnje prema dr. Tuđmanu i HDZ-u vidim u onomu što se u Hrvatskoj događalo u vrijeme prvih slobodnih višestranačkih izbora na kojima su on i tada vodeća, najjača hrvatska stranka zadobili povjerenje najvećeg dijela hrvatskoga naroda i građana Republike Hrvatske. Jedan dio naših “kvalitetnijih Hrvata” (uglavnom onih koji su 1990. ili nešto kasnije pristigli iz emigracije i upustili se u izbornu utrku), nikako nisu mogli shvatiti i prihvatiti da jedan bivši Titov general i partizan, “komunjara” dođe na čelo države (pa čak i po volji građana), te se od početka krenulo u vrlo oštru kampanju protiv njega i to najprljavijim sredstvima – što se ni po čemu nije razlikovalo od onoga što je u isto vrijeme stizalo s agresorske, srpske strane.

Oni su tvrdili kako su ti izbori “lažirani” i “ne predstavljaju volju naroda i građana”, tražili granicu na Drini (umjesto ove “avnojske”), dr. Tuđmana nazivali najpogrdnijim imenima i kvalificirali kao “udbaša”, izrugivali njegovu ideju hrvatske pomirbe, izravno ga optuživali (bez ijednog jedinog dokaza) kao naručitelja i nalogodavca ubojstva Ante Paradžika itd., itd. Sve u svemu, vodili su politiku destrukcije koja je kulminirala u jesen 1991. godine, kad se jedna skupina Paraginih i Đapićevih pristaša s dugim cijevima zabarikadirala u središtu Zagreba u Starčevićev Dom, u namjeri da oružjem ostvari pravo vlasništva na stranačke prostorije u ovom zdanju.

U to vrijeme, kad je više od četvrtine Hrvatske već bilo pod okupacijom “JNA” i Srba, poduzimanje takvih akcija i to u samom Zagrebu, bilo je tempirana bomba i pokušaj izazivanja građanskog rata! Za to ne postoji opravdanje. Da je bilo koji drugi predsjednik bio na tom mjestu (a ne “diktator” Tuđman) sva ta bratija bi završila u reštu, na robiji, na čelu s Paragom.

Samo promišljena i mudra reakcija dr. Franje Tuđmana koji je po svaku cijenu želio izbjeći ono najgore – oružani sukob između stranačke Paragine formacije i legalnih oružanih snaga hrvatske države i njegovo strpljenje, spriječili su ono najgore.

Ali, “Veliki Hrvati” nisu mirovali. Čak se i privođenje Parage (nakon što su okupirali Starčevićev Dom) na informativni razgovor u policiju, od strane njegovih pristaša nazivao “zločinom prema Hrvatskoj” i to se nastojalo prikazati kao akt nasilja “diktatora Tuđmana”!?

Sjećam se, baš u to vrijeme, list HSP-a “Hrvatsko pravo” objavio je na naslovnoj strani tekst: “DIKTATOR TUĐMAN HAPSI HRVATSKU” (vezano upravo za privođenje Dobroslava Parage na informativni razgovor u policiju zbog nasilnog zauzimanja Starčevićevog Doma).

Prolazeći tada slučajno preko Jelačić placa i gledajući kolportera koji je mahao tim listom i izvikivao citirajući naslov: “Diktator Tuđman hapsi Hrvatsku!”, “Diktator Tuđman hapsi Hrvatsku“… (dakle, Tuđman je diktator, Paraga je Hrvatska!?), u jednom sam mu trenutku prišao i rekao: “Stvarno je taj Tuđman veliki diktator, kad ti možeš na sav glas vikati to što vičeš na središnjem trgu u Zagrebu.

Jedan trenutak je zastao, zbunjeno me pogledao i potom nastavio vikati dalje. Nisam mu zamjerio. Njegova dnevna zarada ovisila je od broja prodanih primjeraka. Ali, u svemu, to što je Dobroslav Paraga (s 1,5% dobivenih glasova na izborima) poistovjećen s Hrvatskom – a Tuđman kojega je izabrao narod da vodi državu s diktatorom, bilo je u najmanju ruku krajnje tragikomično. I tužno i smiješno u isto vrijeme.

Naravno, ovdje je riječ o jednoj skupini marginalaca (u svakom pogledu), ne tako brojnoj, ali vrlo glasnoj, agresivnoj i beskrupuloznoj, u okviru koje pojedinci iz tko zna kojih sve razloga (a dio njih je za to i dobro plaćen – to znam i osobno imajući u vidu neposredna saznanja o pojedinim slučajevima!) i danas ruju protiv Hrvatske jednako destruktivno kao i oni sa suprotne strane (neokomunisti, ljevičari, kvaziliberali, anarhisti, apatridi ili kako ih već sve zovemo).

Kao primjer neka posluži ovaj članak (nepotpisan od autora), s naslovom: “DIOBA BOSNE –TUĐMANOVA KRVAVA OSTAVŠTINA” (Vidi; http://www.hsp1861.hr/vijesti), iako se sličnih uradaka na Internetu može pronaći na tisuće.

Ako je to “istina” i “borba za Hrvatsku”, onda se ja pitam: Što je laž i što je izdaja nacionalnih interesa?

Amnestirati velikosrpskog agresora, muslimanske koljače i glavosječe, a za sva zla (pa čak i “podjelu BiH” – koju je 1995. godine ozakonila međunarodna zajednica u Daytonu) optužiti Tuđmana i HDZ, zar je to u hrvatskom nacionalnom interesu?

Žestimo se na srpske ‘Novosti’ s pravom, ogorčeni smo s pravom na klevete, laži u uvrede što ih iznose na mnogim stranama, ali, na slične pojave u dijelu naše “domoljubne” populacije ne reagiramo?

Do kad i u ime čega šutjeti!? Da smo 1991. godine bili ovako podijeljeni, što bi bilo s nama!?

 

Komentari
Share Button