Kako se dogodilo da Hrvatska zaboravi 90. godišnjicu smrti Stjepana Radića?

kolovoz 12, 2018 maxportal
Share Button

Radikali u Beogradu ubili su ga i jer je stvorio politički savez Hrvata i Srba Prečana protiv velikosrba, a u Hrvatskoj od Radića i sada zaziru zbog njegova “pravog” populizma



Dogodilo nam se nešto nesvakidašnje. Uspjeli smo zaboraviti najmasovniji događaj u modernoj hrvatskoj povijesti, i to još na “okruglu” 90. obljetnicu. U to doba, 1928., Zagreb je imao tek nešto više od 200 tisuća stanovnika i upravo se toliki broj Hrvata iz svih krajeva Hrvatske okupio na ispraćaju vjerojatno najvećeg hrvatskog narodnog tribuna Stjepana Radića, piše Davor Ivaković u Večernjme listu.

Taj je događaj, ako ga stavimo u današnji razmjer, bio masovniji od nedavnog dočeka vatrenih i bio bi po broju usporediv s događajem koji bi okupio 900 tisuća ljudi. S koliko su pijeteta Hrvati ispratili svog nacionalnog lidera, govori podatak da je posmrtna povorka od Trga bana Jelačića do arkada na Mirogoju putovala punih deset sati.

Da je neka državna institucija s Markova trga ili Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) ili njegov HSS ili vladajući HDZ, koji baštini i Radićev politički nauk, organizirao prigodnu akademiju povodom 90. godišnjice smrti Radića, vjerojatno bi znanstvenici raspravljali o tome je li veći za Hrvate bio Radić ili Franjo Tuđman i onda dugo, dugo nitko.

Vjerojatno bi aktualizirali Radićevo političko djelovanje i temeljem tog iskustva dobili neke političke pouke o tome kako urediti hrvatsko-srpske odnose u RH i kako se postaviti prema tradicionalnoj političkoj agresiji iz Beograda. No ostali smo bez tih povijesnih poruka stoga što nitko od spomenutih nije organizirao baš ništa.

Predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić odaslao je putem Hine omanji i nepolitički tekstić o Radiću, a HSS Kreše Beljaka kao i svake godine donio na Mirogoj vijenac i svijeću. Taj bijeg od Stjepana Radića i njegova nauka u Hrvatskoj, nažalost, nije ništa novo.

Politički pošten prema njemu bio je predsjednik Tuđman, koji je Radića uvrstio u hrvatsko političko sveto trojstvo, koje čine nauk Starčevića, Radića i ZAVNOH (hrvatski antifašizam). Političke strukture zazirale su od Radićeva veličanja. Ono je bilo za njih opasno, kao što je Radić bio opasan za austrougarske vlasti, pa za vlast srpskog kralja Aleksandra, kao i za komunističke vlastodršce.

Radić je predstavljao utjelovljenje hrvatskog federalizma, hrvatskog mentaliteta koji je mogao pristati na širu političku zajednicu samo do mjere koja nije predstavljala negaciju hrvatstva. Radić je bio, dakle, sinonim za rješavanje hrvatskog nacionalnog pitanja u svim mogućim Jugoslavijama.

Jedan od bardova HAZU-a akademik Ivan Aralica potvrđuje da se njegov HAZU nije baš pretrgao u ovoj prigodi, no smatra da hrvatski političari i danas zaziru od Radića stoga što je bio populist, a današnja vladajuća struktura ne podnosi nacionalni populizam koji je predstavljao Radić.

Drugi razlog po Aralici leži u tome što su hrvatske stranke deintelektualizirane, riješili su se većine svojih intelektualaca upravo stoga što se oni ne vole pokoravati. Je li 88-godišnji akademik Aralica tu u pravu, dovoljno je pogledati političke likove koji sada vode naše stranke.

Činjenica jest da je tu teško naći nekog Radića, uz kojega je bio stao i dobar dio intelektualne elite Hrvatske. A Hrvati, Srbi Prečani i Srbi iz Srbije mogli su i mogu puno naučiti od Radića. A nisu.

Radić je prvi na ovim prostorima uspio na istu političku stranu okupiti Hrvate i Srbe Prečane u zajedničkom otporu prema velikosrpskim političkim snagama u Beogradu. Radić i Svetozar Pribičević, lider Srba Prečana, bili su žestoki politički protivnici, no onda je Pribičević shvatio da Beograd porezno i ekonomski siše sve, pa i Srbe koji su stigli u zajednicu iz Austro-Ugarske te je tako stvorena seljačko-demokratska koalicija.

Ona je u beogradskom parlamentu žestoko konkurirala Radikalnoj stranci pa je tako Radić posao preopasan za kralja. Danas bi se reklo da je slao “negativnu poruku” uspješnimspajanjem Hrvata i Srba izvan Srbije protiv Beograda, što ga je na kraju i stajalo glave.

Radikal Puniša Račić 1928. pucao je u pet hrvatskih zastupnika, ubio dvojicu, dvojicu ranio, a Stjepan Radić je mjesec i pol dana kasnije preminuo od posljedica ranjavanja. Da radikali nisu izvršili atentat na njega, Radić bi vjerojatno znatno ranije dogovorio osnivanje Banovine Hrvatske, a vjerojatno Hrvati ne bi onda bili toliko radikalizirani pa šest mjeseci poslije ubojstva u Skupštini i ne bi bio formiran Ustaški pokret.

Cijela povijest, dakle, mogla je biti drukčija da nije bilo tih pucnjeva. No o tome možda bude govora za sljedeću okruglu, 95. ili 100. obljetnicu Radićeve smrti, kad se možda više neće zazirati od Tribuna i njegovih nezgodnih poruka lošim liderima da paze, jer će ih “hrvatski narod odpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se je narod smirio, a vi da ste ga dobro zajašili”.

Davor Ivanković/Foto:arhiv



Komentari
Share Button