Ako ima jedna tema presudna za Hrvatsku sudbinu, onda je to ova tema.
Iz Melbourna Dinko Dedić
Mogao je jugoslavenski milicajac postati hrvatski policajac nakon 2005. ali nije mogao predsjednik Jugoslavije postati predsjednik Hrvatske. Cijenu hrvatskog izbora njega i njemu sličnih na ključne pozicije u državi plaćati će Hrvati dok su živi a vjerojatno i njihova djeca i unuci. Hrvatski san o slobodi, pravdi, demokraciji i napretku pomaknut je u 22. stoljeće.
KOMUNIZAM je rastao prvom polovinom 20. stoljeća, propadao u drugoj polovini i do kraja stoljeća, u svakom praktičnom smislu, nestao. Srušeni su spomenici Staljina, Čaušeskua i drugih komunističkih diktatora a o komunistima se nigdje više ne govori osim na nastavi povijesti – i osim u Hrvatskoj.
FAŠIZAM je isto tako rastao prvom polovinom 20. stoljeća i za razliku od komunizma, nije doživio druge polovine. O fašistima se govori isključivo u prošlom vremenu — osim u Hrvatskoj.
Pa otkud se odjednom, nakon što je Jugoslavija propala i hrvatska država nastala, Hrvatska napunila fašistima i komunistima? Kakav je to geopolitički fenomen? Ni jedne ni druge nitko više ne spominje, pa ni u drugim državama formiranim raspadom Jugoslavije. Po čemu je to Hrvatska toliko jedinstvena u svijetu da s toliko žara mlavi mrtvu kobilu? Da li to ljudi žale što se nisu rodili u neko prošlo vrijeme, početkom prošlog stoljeća npr., pa žale što nisu mogli rušiti fašizam ili komunizam kad ih se stvarno rušilo, te se sada nostalgično, kao djeca kad se igraju kauboja i indijanaca, uživljavaju u ulogu junaka davno završenih bitaka?
O fašistima i komunistima pišu novine, portali i sva medijska sredstva na raspolaganju. Ljudi stisnutih zubi, namrštena lica i s mržnjom u očima pucaju od bijesa a sve to zbog dvije davno pokopane ideologije.
FENOMEN KOMUNIZMA I FAŠIZMA U 21. STOLJEĆU
Ovo nije samo neka periferna pojava, ovo je nacionalni fenomen, stvar vrijedna detaljne analzie sa svih aspekata, za koju ja nemam ni kapaciteta ni volje ni vremena, ali imam zdravu pamet i barem se nadam, dovoljnu sposobnost razlučiti što je realnost a što je fantazija.
Tko su dakle fašisti i tko su komunisti u svijetu u kojemu više nema ni Sovjetskog Saveza ni Kominterne ni nacističke Njemačke ni fašističke Italije?
Ja pretpostavljam da se radi fenomenu substitucije, o pronalaženju nekog goreg i omraženijeg imena od onoga kojim se stvarno mogu ocrniti dvije sukobljene skupine u Hrvatskoj, pa makar se ta imena morala izvući iz prošlosti. Također se radi o tome da se razlike u odnosu na državu koja je bila i ovu koja postoji, zamjenjuju razlikama po ideologiji, pa makar te ideologije više ne postoje, ako ikakve tako jasno definirane više uopće postoje.
DOMOVINSKI RAT — SUKOB DRŽAVA A NE IDEOLOGIJA
Cijela ova situacija je proizvod hrvatske nesposobnosti shvatiti jugoslavenstvo kao državni a ne ideološki pojam.
Državne i nacionalne diferencijacije u Hrvatskoj se iscrpljuju sukobom Srbije i Hrvatske. Domovinski rat se nije vodio između komunista i antikomunista, nego između srpskih agresora i hrvatskih branitelja. Iz Srbije u Hrvatsku nisu došli ratovati komunisti. Lokalni Srbi se nisu podijeli na komuniste koji su osnovali Republiku Srpsku Krajinu i antikomuniste koji su se prilljučili hrvatskim braniteljima. Da je to bio sukob komunista i antikomunista, onda bi ga se moglo nazvati građanskim ratom.
Kad je taj rat završio, veliki dio Srba je napustio Hrvatsku i ako zanemarimo sitno peckanje Pupovca u ime njegove dvopostotne baze, hrvatsko-srpski sukob je postao predmet vanjske politike. U Hrvatskoj su ostali Hrvati s nacionalnim manjinama u daleko manjem postotku nego što je to slučaj u Njemačkoj, Francuskoj, Britaniji i većini drugih europskih država.
Treći državni entitet, pored srpskog i hrvatskog je jugoslavenski. Jugoslavenstvo kao opasnost je podcijenjeno i pripisan mu je tek emocionalni status nostalgičnosti, kao da jugoslavenstvo nije državni i politički pojam, nego psihološka osobina teškog prilagođavanja promjenama. Jugoslavenstvo je prihvaćeno kao entitet koji se rastvorio zajedno s Jugoslavijom i iza sebe ostavio nešto što se može okarakterizirati kao uspomena.
Nasuprot tome, jugoslavenstvo je prvenstveno državna ideja. Baš u Hrvatskoj se razvilo kao državni oblik kojim bi Hrvatska riješila status svog opstanka padom austro-ugarske i turske imerije. Za Srbiju jugoslavenstvo, ni u prvoj ni u drugoj Jugoslaviji, nije bilo ništa nego trojanski konj za ostvarenje velike Srbije i ne samo u staležu srpskih političara od Nikole Pašića do Slobodana Miloševića, nego u redovima srpske inteletualne elite, kroz srpske vjerske institucije i kroz cijeli narod.
NAKON DOMOVINSKOG RATA — SUKOB IDEOLOGIJA
Kad su Olujom vojne operacije završile, u Hrvatskoj su ostale dvije skupine Hrvata: Hrvati jugoslavenske orijentacije i Hrvati nacionalisti-antijugoslaveni. Koliko god nacionalizam nakitili negativnim epitetima, za jugoslavene nebi bilo dovoljno pokrenuti toliku hajku protiv nekoga tko voli svoju zemlju i možda mrzi tuđu (i što ako kaže da ju ne mrzi?) Za takav jedan obračun jugoslavenima su bili potrebni fašisti, kategorija koju nije potrebno definirati i čiju osudu nije potrebno argumentirati, jer je već utemeljana svuda u svijetu.
Antifašizam opravdava sve uključujući i rušenje hrvatske države, ako se ovu može prikazati fašističkom i na njeno mjesto restauraciju Jugoslavije, po mogućnosti pod nekim novim imenom koje bi uokvirilo regiju i stvorilo zapadno-balkansku državu. Antifašizam je jedinstveni oblik identifikacije kojim se može opravdati sve: jugoslavenski partizanski pokret, Bleiburg, progone, ubijanja, diktaturu i Tita. Antifašizam se ne smije osuđivati jer oni koji ga osuđuju mogu biti samo fašisti. To je bio modus razmišljanja iz kojeg su jugoslaveni izabrali zvati se antifašistima.
Nacionalisti, s druge strane, umjesto da shvate da se iza antifašista kriju jugoslaveni, oni ih prozovu komunistima. Između ostalog, “dokaz” da se radi o komunistima je veliki broj fotografija gdje se nosioci “komunizma”, Mesić, Josipović i drugi, slikaju s ljudima koji na kapi nose crvenu zvijezdu, jer tobože oni Hrvatsku hoće pretvoriti u komunističku državu. Crvena zvijezda i kapa titovka nisu simboli kojim oni pokazuju namjeru obnoviti komunizam u Hrvatskoj, nego su simboli jugoslavenstva kojim oni namjeravaju Hrvatsku održati ustrojenu na jugoslavenskim, avnojevskim principima i kad se pruži prilika, uklopiti ju u novu regionalnu, zapadno-balkansku zajednicu.
Nema više SSSR-a niti bilo kakve sile u Europi koja bi podržala restauraciju komunizma. Josipović nije odlazio u Moskvu po instrukcije nego u London. Nije valjda da su se Englezi, nakon toliko godina hladnog rata, odjednom sjetili obnoviti komunizam i proces započeti stvaranjem prve komunističke države na Balkanu.
Nije Stipe Mesić značajan po tome što je jednom bio član partije nego zato što je bio predsjednik Jugoslavije. Svojim “antifašističkim” stavom on pravda rušenje hrvatske države 1945., uspostavu Jugoslavije i svoju ulogu na njenom čelu. Zadnjih godina, uz Markovića i druge, on je zastupao ideju pretvaranja Jugoslavije u kapitalističku državu zapadnog tipa.
Nje udba ubijala svoje protivnike zato što su bili antikomunisti nego zato što su bili antijugoslaveni.
IDEOLOŠKA PODJELA UKLOPLJENA U STRANAČKU POLITIKU
Značajno je međutim, da je ova podjela postala pogodna u stranačkoj borbi za vlast. U dosadašnjem političkom nadmetanju između dvije stranke, HDZ-u je dobro došlo da se SDP krsti komunistima a SDP-u da se HDZ-ovce krsti fašistima. U isto vrijeme i jedna i druga struktura su bile pune jugoslavena svih profesija. Veliki broj ih je prošao kroz obje stranke, uključujući i Mesića. Koji je to zajednički nazivnik za sve koji su se iz jugoslavenskog državnog aparata preselili u Hrvatsku, iz Udbe, iz Kosa iz partije i iz armije?
Devedeset tisuća članova partije je napustilo partiju i pretočilo se, većinom u HDZ i SDP. Oprostili su se s komunizmom bez suze u oku, pa i pokatoličili jer je bilo oportuno, jer komunizam je mrtav za sve vijeke ali se nisu oprostili od Jugoslavije. Bilo bi vrlo kontraproduktivno da se HDZ i SDP međusobno optužuju za jugoslavenstvo, jer ih je kroz obje stranke prošla cijela armija. Sav jugoslavenski ološ sjatio se oko njihovih kopanja. U njima su preopoznali faktor preko kojega se može steći i političku moć i materijalnu korist za sebe i ništa za narod za koji nemaju nikakvih osjećaja.
Hrvatska je dramatično podijeljena između jugoslavena i antijugoslavena. Meni je sasvim jasno zašto jugoslaveni nacionaliste i antijugoslavene krste fašistima. Meni nije jasno zašto ovi njih nazivaju komunistima, kad od komunizma Hrvatskoj ne dolazi nikakva opasnost, ali dolazi od jugoslavenstva, regionalizma i zapadnog balkanizma.
U Hrvatskoj jugoslavenstvo ne zvuči tako negativno a moralo bi. Jugoslavenstvo je najveće zlo koje je ikad zateklo hrvatski narod. Jugoslavija, ona komunistička i ona kapitalistička monarhija prije nje, jedna su država pod dva različita režima, koja s hrvatske pozicije nije imala jednog jedinog valjanog razloga za postojanje. Jugoslavija je bila tamnica hrvatskog naroda. Ona prva je proganjala komuniste, druga antikomuniste a Hrvate su proganjale i jedna i druga.
Hrvatska je Jugoslaviju platila krvlju, siromaštvom, rasulom, iseljavanjem, odnarođivanjem, onečišćavanjem hrvatskog jezika, šikaniranjem, progonom, batinanjem i ponižavanjem. Hrvatska Jugoslaviju plaća i danas kad je više nema, kroz one koji još uvijek u nju vjeruju, jer su po statusu, naslijeđu i uvjerenju jugoslaveni i samim tim suprotstavljeni hrvatskoj samostalnosti. Hrvatska i Jugoslavija se međusobno apsolutno isključuju i najveća zabluda hrvatskog političkog vodstva u ratu i poslije njega, bilo je uvjerenje da se jugoslavenski funkcionari, nosioci jugoslavenske politike i državne uprave mogu preko noći pretvoriti u državotvorne Hrvate. Može se čovjek mijenjati i evoluirati svoje stavove ali se ne može preko noći postati svoja susprotnost. To se može samo odglumiti.
Mogao je starojugosalvenski žandar postati redarstvenih u NDH. Mogao je jugoslavenski milicajac postati hrvatski policajac nakon 2005. ali nije mogao predsjednik Jugoslavije postati predsjednik Hrvatske. Cijenu hrvatskog izbora njega i njemu sličnih na ključne pozicije u državi plaćati će Hrvati dok su živi a vjerojatno i njihova djeca i unuci. Hrvatski san o slobodi, pravdi, demokraciji i napretku pomaknut je u 22. stoljeće.
ANTIKOMUNIZAM EMIGRACIJE I ANTIKOMUNIZAM DOMOVINE
Hrvatska je politička, antijugoslavenska i državotvorna emigracija našla oportunim naglašavati svoj antikomunizam, jer je to bilo vrijeme hladnog rata pa su naglašeni ideološki stavovi dobro zvučali u uhu zapadnih sila. Zapad je na razočaranje svih koji su znali misliti, volio antikomunizam ali i jedinstvenu Jugoslaviju u isto vrijeme.
Dolaskom Brune Bušića i proljećarske skupine u emigraciju, nastalo je veliko previranje. Uz Hrvatsko revolucionarno bratstvo koje je i osnovano kao revolucionarna organizacija posvećena rušiti Jugoslaviju, diferencijaciju antikomunizma i antijugoslavenstva zastupale su Hrvatska republikanska stranka i Hrvatski narodni otpor, među kojima je, zajedno s Bušićevim proljećarima stvoren neformalni blok. Taj blok je baš u vrijeme likvidacije Brune Bušća prevladao u hrvatskoj emigraciji.
Da bi utjerali promjene, mi smo preko “Hrvatskog tjednika” provokativno proklamirali da je najgora Hrvatska bolja od najbolje Jugoslavije. Ja sam javno i na sva zvona lansirao parolu “Bolje sovjetska hrvatska nego američka Jugoslavija!”, kako bi i Hrvatima koji su poistovijetili antikomunizam i antijugoslavenstvo i zapadu koji je tolerirao hrvatski antikomunizam ali ne i antijugoslavenstvo, dali do znanja da nas neće zadovoljiti nekomunistička Jugoslavija, da nas neće zadovoljiti niti jedna Jugoslavija, nego jedino i isključivo samostalna hrvatska država, koju ćemo ostvariti sviđalo se to njima ili ne.
Dok je antikomunizam hrvatske emigracije na Zapadu, u vrijeme hladnog rata imao neke logike, antikomunizam u Hrvatskoj, u 21. stoljeću ne pravi baš nikakvog smisla, iz jednostavnog razloga što više ne postoji, što nikoga ne zanima i još više, što u Hrvatskoj danas komunista nema, kao što nema ni fašista, ali ima jugoslavena i najviše njih u redovima vlasti, u sudstvu i u medijima. Dok su se jugoslaveni sasvim uklopili u procese neoliberalizma i svoje dotacije, osim od sebi sklone i jugoslavenski orijentirane vlasti, vuku iz Švedske, Norveške i cijele EU, antijugoslaveni udaraju po komunistima.
“Komunisti” doduše slave svoje nadnevke ali ne da bi veličali komunizam nego Jugoslaviju. Oni slave Tita koji je bio komunist ali je prvenstveno bio Jugoslaven i kao takav koketirao s istokom i sa zapadom, ne da promovira komunizam nego da čuva Jugoslaviju.
Hrvatska mora, kako je u sastavu ljudske prirode i kako je očito svuda po svijetu, imati različite socijalne inklanacije ali Hrvatska ne smije tolerirati jugoslavensku ljevicu ili jugoslavensku desnicu jer jugoslavenstvo je u protimbi s postojanjem samostalne hrvatske države.
Tko ovo ne shvati i ne prihvati, ostati će mlatiti mrtvu kobilu, dok se iz Londona, Beograda i Zagreba kuju planovi regionalne i zapadno-balkanske reunifikacije, bez ikakvih natruha komunizma.
Foto: G. Mehkek/ D. Kovacević
