Takvim alibijem Klasić zapravo, metaforički gledano, oblizuje krvavu oštricu noža kojom su njegovi ideološki preci klali te djevojke i mlade svećenike prije 70 godina.
PIŠE: Ivica Marijačić /HT
U žučnim polemikama oko karaktera jugoslavenskoga apsolutista Josipa Broza Tita, čije ime će uskoro biti maknuto sa zagrebačkoga trga, netko je u televizijskoj emisiji spomenuo kako je on, uz ostale, dao pogubiti i 660 svećenika te kako je po odnosu prema Katoličkoj Crkvi Titov režim bio među najokrutnijima u istočnoj Europi.
“Da, ali oni su bili u ustašama”, brzo je replicirao povjesničar Hrvoje Klasić.
Tu je, na žalost, polemika stala. U balkanskoj krči zastor uvijek pada i spušta se najcrnji mrak kada netko iza zločina nad jednom nacijom briše točku i stavlja zarez. Tito je ubio 660 svećenika, ali oni su bili u ustašama, kaže Klasić.
Na tu izopačenu svijest nitko nije reagirao da nije istina da su svi pobijeni svećenici bili u ustašama i dovoljno je prolistati knjigu pokojnoga don Ante Bakovića te se rasplakati nad gotovo dječjim licima i mladosti pogubljenoj na pravdi Boga, samo zato što su bili Hrvati i katolici.
Drugo, čak i da jest istina i da su doista svi i bili u ustašama, zar time nisu imali temeljna ljudska prava, dakle pravo na život ili, eventualno, pravo na pošteno i pravično suđenje.
Sva tragika i bijeda službene Hrvatske spozna se kada se u medijima sluša ili čita nečuveni rezon povjesničara Hrvoja Klasića, Brozova usmenoga hagiografa. Ubojstva 660 svećenika tek su manji dio ukupnoga martirija hrvatskoga naroda pod Titovim režimom. Ubojstva nakon Drugoga svjetskoga rata, o čemu svjedoče zastrašujući prizori iz slovenskih rudnika i drugih masovnih jama po Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ne mogu ravnodušnim ostaviti niti jedno normalno ljudsko biće. Ali način na koji na te činjenice reagira Klasić, navodi nas na pomisao o pomračenju uma homo sapiensa.
Ne postoji alibi za nepoštovanje bilo čije žrtve tolikih razmjera, za bešćutnost i nedostatak empatije, no kad netko s takvom hladnoćom i uz nevjerojatna opravdanja govori o masovnima pogubljenjima vlastitoga naroda, kao što to čini Hrvoje Klasić, onda je to znak njegove potpune moralne regresije, znak njegovih zastrašujućih intelektualnih i emocionalnih hendikepa.
Klasić nije rodonačelnik sotonističke interpretacije povijesti. Nakon 2000. godine, izvrnutu povijest u javni prostor opet je, nakon desetogodišnjega predaha, uveo Stjepan Mesić, prvo kako bi idealizirao sramnu prošlost sebe i svoga oca, i drugo da se osveti Tuđmanu koji nije htio trpjeti njegov kretenizam i udbašku vezu u vrhu vlasti pa ga je maknuo na marginu, a ovaj s istomišljenicima uzvratio pokušajem državnog udara, o čemu je knjigu upravo objavio Vladimir Šeks.
U osnovi nakaradne inverzije povijesti dijela anacionalnih povjesničara stoji upravo Mesićeva ta barbarska svijest i mentalni obrazac najvećih masovnih ubojica na svijetu: mi smo imali pravo ubijati njih, oni nisu imali pravo ubijati nas!
Tako misli on, tako misle Klasić, Jakovina i oni koji su se nedavno u središtu Zagreba okupili kako bi zaustavili promjenu imena Trga maršala Tita. Hrvatska 21. stoljeća mora se nositi i ne zna kako izaći na kraj s predatorima i nametnicima, ostacima Titova režima i pokreta koji se u zločinu rodio, u zločinu opstajao pola stoljeća i u zločinu se raspao.
Razgovarao sam ovih dana s nekoliko uglednih hrvatskih povjesničara. Priznaju da ih je sram što pripadaju istoj znanstvenoj disciplini kao i Klasić te dodaju kako je pojava toga „znanstvenika“ u javnome prostoru najveća sramota hrvatske sveučilišne zajednice. Klasićeva mržnja Hrvatske i hrvatskoga naroda te veličanje i apologija masovnoga zlikovca Josipa Broza Tita nije stvar njegove mrtve nacionalne duše.“ To je tragedija fakulteta na kojemu predaje studentima.
To je tragedija hrvatske sveučilišne zajednice u Hrvatskoj. To je tragedija onih na državnim televizijama koji ga pozivaju u emisije dopuštajući mu da svojom bešćutnošću spram pokolja i diviniziranjem njihova ubojice ubija hrvatske žrtve po drugi put. Zar su nevine hrvatske djevojke od kojih su ostale pletenice u Barbarinome rovu zaslužile da ih jedan moralni monstrum Hrvoje Klasić po drugi put ubija, sada u neovisnoj Hrvatskoj.
Hrvoje Klasić jedan je od ovodobnih neokomunističkih terminatora kakvima su preplavljena ljevičarska glasila. Pogledajte novinska izdanja Hanza grupe. Vlasnik im je Marijan Hanžeković, jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj.
Desetak njegovih lovaca na glave ustaša, sličnih kao jaje jajetu, svakodnevno, kao da su u 1945. godini, sotoniziraju i dehumaniziraju hrvatski narod. Luđaka uvijek ima u svim sferama, ali ja se uvijek pitam tko je taj čovjek, njihov gazda, Marijan Hanžeković? Je li imao oca, je li imao majku, ima li djecu, je li ga ikad itko volio, voli li on ikoga, ili mu je emocionalna insuficijencija pojela svaki smisao za dobrotu, ljubav i pravednost pa ne priznaje ništa osim prokletoga novca?
Obraćajući se milijunima sunarodnjaka u Jasnoj Gori, davne 1983. papa Karol Wojtila Poljacima je rekao: „Sami odabirete oblik ljubavi koja će odrediti vaš život… Recite mi što volite pa ću vam reći kakav ste čovjek…“ Kakvu to ljubav ima u sebi Hanžeković, ako već nema nimalo nacionalnu, kad dopušta nitkovima bez identiteta da se nabacuju svojim blatom i pljuvačkom na svu nevino prolivenu hrvatsku krv.
Njegovi lovci na glave ustaša uporno žele u javnost instalirati grubu laž da su Titovi partizani stvorili Hrvatsku, a hrvatski branitelji 90-ih imali sporednu ulogu njezina očuvanja. Time žele postići dvije velike koristi: prva je potisnuti zločinačku narav komunističko-partizanskog pokreta, a druga je da bez njih Hrvatske ne bi bilo. Ali u podlozi te podvale je još opskurnije njihovo osporavanje pravo Hrvatskoj na bilo kakvu slobodu i samostalnost, nešto što jugokomunistički baštinici, kao zalog Titove slavne prošlosti, hereditarno prenose s koljena na koljeno nadajući se da će opet kucnuti čas za obračun s ustašama, odnosno Hrvatima.
Ustaškome pokretu i NDH ne priznaju niti jednu olakšavajuću okolnost, čak ni onoliko koliko su im priznavali Franjo Tuđman i kardinal Alojzije Stepinca, a teška srca i bez ikakvih emocija spomenu se Domovinskoga rata, vrlom kurtoazno ako ga već ne mogu izbjeći. Njima su jednaki fašisti i pripadnici i simpatizeri ustaša i NDH kao i pripadnici i simpatizeri Domovinskoga rata.
U svojoj izvrnutoj inačici povijesti, na svijetloj strani povijesti vide samo i jedino sebe pa tako danas u Hrvatskoj umjesto lustriranih društvenih relikata, koji bi u zreloj demokraciji i pravnoj državi do kraja života okajavali svoje služenje zlu, imamo još sumanutije aveti i njihove epigone s kojih se cijedi krv i koji bi danas s još većom strašću ubijali iste „fašiste“, hrvatske žene, djecu, djevojke…
Tako je danas u Hrvatskoj kriminalizirana ustaška ideja i san o samostalnoj hrvatskoj državi, a legalizirana partizansko-komunistička ideja da će Sava prije poteći uzvodno nego što Hrvati dobiju svoju državu, zato se danas u Hrvatskoj progoni pozdrav „Za dom spremni“ pod kojim se branio Vukovar, a slavi se zvijezda petokraka po kojom je Vukovar rušen i ubijan.
Zato je danas moguće da profesori poput Klasića nema potrebu zašutjeti na spomen djevojačkih pletenica iz Barbarina rova ili na surovu smrt 660 svećenika, nego opravdavaju zločin riječima da su bili u ustašama, dakle da su to i zaslužile žrtve.
Takvim alibijem Klasić zapravo, metaforički gledano, oblizuje krvavu oštricu noža kojom su njegovi ideološki preci klali te djevojke i mlade svećenike prije 70 godina.
Foto:
