MARKO LJUBIĆ: Kome i zašto pogoduju Milanovićeve poruke u Jasenovcu i Okučanima?

svibanj 3, 2020 maxportal
Share Button

Nakon Milanovićevih poruka u Jasenovcu, a pogotovo u Okučanima, gdje je demonstrativno napustio državnu svečanost obilježavanja 25. obljetnice VRO Bljesak, javnost je zasuta raspravom i teorijama o tome – kome odgovara to što je Milanović uradio?



PIŠE: Marko Ljubić/Foto:FaH

Naravno, to je jedan od modela sprječavanja elementarnog razmišljanja, koje polazi od pitanja – kako je i zašto moguće da predsjednik Republike Hrvatske šalje takve poruke? To pitanje je bit svega, a odgovor na njega, uz nešto znanja, zahtjeva i puno rada i spremnosti da se u budućnosti nešto slično ne dogodi. Problem je što su samo vrlo rijetki u Hrvatskoj svjesni toga, zato je Milanović predsjednik Republike. Kome dakle odgovara to što je Milanović uradio?

Sigurno je jedino da to nije izraz volje hrvatskog naroda, ali i da je to izraz trenutnog stanja hrvatske državnosti. Dakle, može li, i kome, to što radi Milanović biti korisno na putu ostvarivanja njegovih/njihovih političkih ciljeva? Može, naravno. To odgovara svakome tko ima jasan stav o prirodi i smislu hrvatske državnosti i kome je stav o tome polazna pretpostavka za ostvarivanje političkog cilja. Ne odgovara nikome tko nema jasan stav.

Dakle, odgovara svakome tko vjeruje da većina hrvatskog naroda ne slijedi takvu političku vrijednost, svakome tko misli da je to ispravno, i svakome tko je u stanju o srži Milanovićeve poruke zauzeti jasan stav. Da vidimo razloge i tko su ti kojima, prvo, odgovara takva poruka predsjednika Republike, drugo, kojima odgovara suprotan stav naspram njegovih poruka i treće, koji imaju ili nemaju stav, odnosno, smiju ga ili ne smiju iznijeti?

Iako mnogi komentatori i s ljevice i s desnice s različitih vrijednosnih i političkih pozicija smatraju da Milanovićeve poruke najviše odgovaraju Plenkoviću, pa Škori, obrazlažući čak u nekim opservacijama da je Milanovićevo ponašanje vraćanje duga Škori, mislim da je to preusmjeravanje razmišljanja ljudi na sporedna pitanja i sporedne stvari, ponajprije skretanje pozornosti s uzroka Milanovićeve politike i stvarnog stanja hrvatske državnosti.

Jer, kako sam rekao, Milanovićeve poruke odgovaraju svakome sa stavom, a ne odgovaraju nikome bez stava. Jednostavno zato, što se današnja Hrvatska ne dijeli na ljevicu, centar i desnicu, nego na ljude koji imaju jasan stav o sebi, svome podrijetlu, svome identitetu i svojim vrijednostima, o istini i lažima, o dobru i zlu, i na ljude koji se priklanjaju pretežitim vjetrovima moći čekajući rasplet tih sukoba, kako bi se priklonili pobjedniku. Dakle, s jedne su strane ljudi kojima je ultimativni ideal hrvatska državnost s nacionalno-kršćanskim identitetom i sadržajem, s druge oni kojima je država instrument očuvanja svojih pozicija i istina koje su im omogućile takve pozicije pretežito se oslanjajući na paradigmu bivšega režima, koja im je omogućila zbog nezavršene tranzicije nadprosječno i nereprezentativno povoljan položaj u današnjoj Hrvatskoj.

Milanovićeve poruke s pozicije predsjednika Republike Hrvatske najviše odgovaraju politikama i snagama, koje žele anacionalnu, antifašističku, globalističku, građansku Hrvatsku, u kojoj je država instrument vladanja i održavanja naslijeđenih socijalno-vrijednosnih stečevina iz razdoblja bivše Jugoslavije. U tom vrijednosnom sklopu posve je prirodno da je NDH ultimativno zlo, da je nacionalna državnost neprihvatljiva, da je oslobodilački Domovinski rat nužno vrednovati kad je već završio obranom Hrvatske, s pozicija pobjednika Drugog svjetskog rata u bivšoj Jugoslaviji, koji su po definiciji antiteza hrvatskoj državnosti, a to izravno znači, pobjedu hrvatskog naroda nad srpskim okupatorima i jugoslavenskom idejom, prisvojiti kad ju se nije moglo spriječiti.

To se ne može bez kriminalizacije svake ideje i simbolike koja je nužno suprotstavljena srpskoj i jugoslavenskoj paradigmi. A to je HOS, to je pozdrav “Za dom spremni”, to je Bojna Čavoglave, to su u biti svi ratnici, posebno vojskovođe, koji nisu potekli iz bivše JNA.

Šaljući poruke koje smo vidjeli i čuli, Milanović prvenstveno šalje poruku društvenim strukturama i ljevičarskom izbornom tijelu. Poruke ohrabrenja i motivacije s osnovnom tezom – vidite što im radimo kad kontroliramo državu! To je, s obzirom na Milanovićevu poziciju, poziv na novu pobjedu, na novi angažman i na novu totalnu integraciju izbornog tijela ljevice, jer ništa nije izazovno kao miris i okus pobjede i moći. Zato je Milanovićevo ponašanje, s jedne strane prirodno, s druge strane izravan poziv izbornom tijelu ljevice da na parlamentarnim izborima u potpunosti preuzmu državu. Zašto onda neki tzv. desni komentatori, a pogotovo političari s tzv. desne alternative jednoglasno viču da je to što je uradio Milanović igrokaz s Plenkovićem i HDZ-om, da to odgovara Plenkoviću, ali i Škori? Odgovara li im, i je li to igrokaz?

Slijedom razumnog promišljanja o jasnom stavu, koji smo istakli na početku ove analize, Milanovićeve poruke mogu biti korisne i svim sudionicima desne političke scene, pa i onima tzv. desnog centra, korisne u smislu skidanja bilo kakvih izmaglica ili iluzija sa stanja državnosti. Plenkoviću i HDZ- u su odgovarale, prvenstveno zato što su i Plenković, Jandroković, svi važniji političari HDZ-a zauzeli posve suprotan, ali i jasan stav, u odnosu na Milanovića. Svi su rekli da je HOS vrijedan svakog poštovanja i osudili Milanovićevo ponašanje. Ovdje je bitno istaći da nema nikakve dvojbe u njihovim izrečenim stavovima o HOS-u, koliko god bilo tko sumnjao u stvarne motive njihovih riječi. Te riječi se ne mogu osporavati, a pokušaj osporavanja je otprilike isto besmislen, kao i traženje skrivene motivacije u programskim odlukama HTV-a da emitira “Junake našeg doba”, ili zadnjih dana briljantnu Thompsonovu pjesmu i video “Ne bojte se”. Svatko u svemu ima svoj motiv, no, kada je nešto dobro, dobro je, pa je osporavati počinitelja dobra tragikomična matrica ponašanja “što gore, to bolje”, a to onda suspektnim predstavlja onoga tko nagađa o motivima, ne onoga tko ima kakve god motive čineći dobro.

Nagađanje o tome jesu li “zrinjevački dečki” Milanović i Plenković zajednički smislili da se netko pojavi u majci HOS-a, pa Milanović uradi što je uradio, je u ovom slučaju prvenstveno gubitničko, izraz neznanja, nemoći, nezrelosti i lajanje na mjesec dok karavane prolaze. Čak i da jesu, jasni stavovi i Milanovića i Plenkovića doprli su do stotina tisuća ljudi, a špekulacije o “igrokazu” dopiru samo do onih koji to žele čuti. S tim špekulacijama se ništa dodatno ne osvaja, a svima s nacionalne scene je baš taj iskorak u najšire izborno tijelo potreban. Nisu valjda namjeravali osvajati ono što već imaju, a što je daleko nedovoljno za najavljene političke ambicije i ciljeve?

S druge strane, pokušavajući izjednačiti dvije nepomirljive poruke u javnosti, onu Milanovićevu i onu Plenkovićevu, protagonisti alternativnih desnih političkih inicijativa podcjenjuju razum običnog čovjeka i pozivaju ga u većini da vjeruje njima, a ne sebi i onome što su vidjeli i čuli, zanemaruju suparništvo SDP-a i HDZ-a, koje nije samo načelne, nego i socijalno-egzistencijalne prirode, čime je u svakom slučaju nepomirljivo te, što je najpogubnije za te protagoniste alternative, izbjegavaju zauzeti jasan stav o biti stvari. Tako je Škoro, kao najglasniji eksponent tzv. desne alternative Milanovićevo ponašanje i poruke kvalificirao “frajerlukom” i izazivanjem podjela, izbjegavajući izreći svoj stav o HOS- u i oznaci ZDS. Strašno!

Čovjek koga predstavljaju, i koji se predstavlja, nacionalnom političkom alternativom, ne kuži da su Milanovićeve poruke politika, a ne osobni hir, toliko puta dokazana, potvrđena i razorna politika, pa to svodi na osobnu karakternu crtu nekakvog frajerluka. Na taj način Škoro potpuno banalizira i očito smatra nebitnim razorne, dubinske političke procese u Hrvatskoj, procese, koji u potpunosti paraliziraju hrvatski narod, društvo i sve elemente društvenosti, od kulture, znanosti do ekonomije. To više nije slučaj, jer ako toj izjavi i “frajerluku” dodamo mucanje i izbjegavanje odgovora o Titu, antifašizmu, zatim lamentiranje o nepotrebnim podjelama i nekakvom apstraktnom jedinstvu, a tome svemu nedostatak stavova i rješenja temeljne programske prirode o najvažnijim državno-političkim pitanjima, onda je više nego jasno da Milanovićeve poruke nikako nisu mogle odgovarati Škori. Jer su samo ogolile totalni nedostatak jasnih stavova kod njega.

Čak da su i naudile HDZ-u, pitanje je, zašto bi netko razuman pomislio da je Škorina poruka o frajerluku, a bez jasnog stava i osude antifašističke paradigme, bez jasnog stava o ultimativnoj nacionalnoj prihvatljivosti svakoga simbola obrane Hrvatske, pogotovo ZDS, njemu donijela nekakav nacionalni izborni proboj? Pa to koprcanje o frajerluku i “igrokazu” samo je dodatno ogolilo Škoru i svakome tko nije ostrašćen i s minimumom razuma, ga predstavilo, kao bezbojnog, neprofiliranog tehnokrata s ambicijama preraspodjele postojeće moći i suspektnim interesima pozadinskih lobija, a ne kao nekakvog desnog ili nacionalnog političara, koji ima potencijal i namjeru promijeniti Hrvatsku.

Utoliko više Škori ne odgovaraju ove Milanovićeve poruke, kao što je dosta blesavo sa stajališta njegove promocije inzistirati da nije dobio propusnicu za Okučane, jer, u prvom slučaju javnost usmjerava na prisjećanje njegovog vrludanja oko Tita i antifašizma, a u slučaju propusnice za Okučane, na njemu neugodnu činjenicu da je na početku rata bio izvan zemlje, što se baš zbog inzistiranja na sudjelovanju u proslavi vojne pobjede pojavljuje kao bitna otegotna činjenica i argument nerazlikovanja od Milanovića i Plenkovića na čemu inzistira, jer mu je ta percepcija različitosti spasonosna. Zašto bi netko tko ima stav birao vrjednosno i profilno istog, a nemoćnijeg zastupnika?

Nitko s desnice ili barem pretpostavljenog profila desnice nije propustio reagirati na Milanovićeve poruke. Nije niti s ljevice. Reakcije ljevice, iako karikaturalne kao Klasićeva ili Vesne Pusić, integriraju tzv. lijevo izborno tijelo, jer oni svakako počivaju na karikaturalnosti. Tu nema nepoznanica. Čak ni kada Bero i Fred Ditrich Matić polažu vijence uz HOS-ovo znamenje u Borovu Selu. MOST je reagirao zgražajući se nad izazivanjem podjela, ali zauzimajući stav o prihvatljivosti svakog branitelja, izbjegavajući još uvijek jasne političke stavove i trkeljajući o “velikoj koaliciji”, zanemarujući pogubnu činjenicu da su upravo oni politički rodonačelnici supervelike koalicije od nazad par godina, kojom su maltretirali Milanovića i Karamarka, ali i cijelu naciju nekoliko mjeseci. Njihova poruka je otprilike na Škorinoj paradigmi, koliko god se pokušavali u zadnje vrijeme predstaviti drugačijim i profilno zrelijim.

Suverenisti su pokazali dva razreda. Prvo je neformalna liderica Ruža Tomašić nazvala Milanovića “razmaženim derištem”, što je politički ekvivalent Škorinom “frajerluku”, a potom je, kada je valjda vidjela da to nije stav, ili da je potpuno pogrešan stav, kao izvorna pravašica reagirala ponovno i stvarima dala ime i prezime. S druge strane Suverenisti su prvog svibnja poslali priopćenje bez okusa i mirisa, a sadržaj je trkeljanjem o budućnosti, nepotrebnom izazivanju podjela, ekonomiji, otprilike zvučao kao – Škoro, molimo te primi nas? Ne znam tko je pisao to priopćenje, ali znam da nije Pero Kovačević, pravaš po profilu, nije niti Rozalija Bartolić, koja je u Samoboru nedavno jasnije nego itko od “proslavljenih” političara ukazala na pogubnost političke paradigme pobjednika Drugog svjetskog rata u današnjoj Hrvatskoj. Nije niti njena suputnica Tanja Polić Marković, obje krvlju vjenčane s hrvatskom slobodom, niti je general Željko Sačić. To je politički rukopis Ladislava Ilčića, čak i ako on to nije pisao. Rukopis marginalnog tezgarenja koje personaliziraju on, Zekanović, Pavliček i slični “političari”, a u biti tipovi koji godinama “spašavaju” Hrvatsku, gledajući prije svega kako se uvaliti na neki teretni vagon putujući za Sabor, grad, županiju, ili u glavnom ondje gdje ima kruha bez motike.

Suverenisti, ali izvorni državotvorni suverenisti bez spomenute ekipe su tek dan kasnije na presici vratili dite materi, pa uz vrhunski prijedlog Pere Kovačevića o dopuni formalno-pravnog poretka modelom opoziva predsjednika Republike, jasno istakli stav o HOS-u i pozdravu ZDS, naglašavajući riječima Pere Kovačevića neprihvatljivost interpretacije suvremene hrvatske državnosti s polazišta Drugog svjetskog rata i ističući polaznu i ultimativnu vrijednost oslobodilačkog Domovinskog rata. E, sad, tko su Suverenisti? Kovačević, Sačić, Bartolić, Vujić, Polić Marković, Juretić, Kožul, ili njihovi formalni i stvarni lideri Ilčić i Pavliček, Zekanović i Tomašić?
Prvima su Milanovićeve poruke odgovarale, jer nemaju dvojbi i ne boje se iznijeti jasan stav, drugima, s popravnim izuzetkom Ruže Tomašić, također izvorne pravašice, nije pomogao Milanović, jer ih je ogolio kao mediokritete Škorinog tehnokratskog bezbojnog profila.

S ovakvim pitanjima i dvojbama o zastupanju i predstavljanju, ne može se ući u izborni proces i očekivati uspjeh, jer lideri Konzervativaca i Hrasta, jedu izvorne suvereniste, uništavajući jednu vrhunsku, nužnu i Hrvatskoj životno važnu platformu svojim vegetativnim dugogodišnjim tezgaroškim refleksima političkog preživljavanja. Takvom rukovodstvu Milanovićeve poruke ne odgovaraju, jer ga ogoljavaju kao i Škoru. Mostu Milanovićeve poruke neće niti odmoći ni pomoći, jer opetovano inzistiraju na štetnosti izazivanja podjela, kao da te podjele, i to radikalne, ne postoje, i kao da Milanović nije izraz, a ne uzrok tih podjela. To je u današnjem kontekstu, može se reći – škorizacija politike, a ne rješenje problema.

Milanovićeve poruke su potpuno odgovarale staroj pravaškoj gardi, dijelu pravaša okupljenih još uvijek oko nesposobnog Karla Starčevića, a dijelu razbacanih na više stranačkih adresa, od Pere Kovačevića i korigirane Ruže Tomašić, koja je nakon škoronizirane bezbojne reakcije da je Milanović “razmaženo derište” shvatila pogrešku svođenja politike na osobni profil i svemu dala nužnu političku dimenziju, do autentičnog i državotvorno zrelog Ante Đapića, koji nikada i nigdje oko Milanovićeve političke paradigme antifašizma nije imao dvojbi i još manje straha izreći svoj stav.

S obzirom da se iza brda valja priča o razgovorima nacionalno poznatih i autentičnih pravaša oko zajedničkog nastupa na predstojećim izborima, ali još više oko stvaranja nacionalnog saveza za osmišljavanje i pokretanje narodne inicijative za promjenu ustavnih odredbi o izbornom sustavu i definiciji Sabora, moglo bi se u narednom razdoblju svašta izroditi i biti ozbiljnih pretumbavanja čak i u postojećim strankama sa zvučnim nazivima, što bi političku scenu u Hrvatskoj moglo nageti prema suverenističkoj političkoj paradigmi. Samo će političke budale u tom procesu ići neprijateljski na relativno neprofilirani HDZ i izazivati osobno neprijateljstvo s Plenkovićem, gubeći potencijalni oslonac u toj stranačkoj infrastrukturi i prije svega moćnom izbornom tijelu, a na žalost obilježje većine desne alternative nije politički sadržaj državotvornih politika, nego trajno neprijateljstvo s HDZ-om, što jedino odgovara političkoj paradigmi antifašizma i onome što predstavlja Milanović. Između neprijateljstva i kritike golema je razlika.

Upravo iz neznanja, ali još više zbog nepostojanja ozbiljnih političkih rješenja, a opasno često zbog prijetvornosti s banalnim pozadinskim interesima, s tzv. desnog spektra se ustrajava na priči o velikoj koaliciji, gurajući HDZ u tom pravcu latentnim neprijateljstvom, ali i preuzimajući si pravo odlučivati o politici drugih stranaka. HDZ i SDP, baš kao i svaka druga stranka ima potpuno pravo sagledavajući političke posljedice i reakcije svog izbornog tijela raditi sve što misle da im je u interesu. Ili, kritikama Plenkovića o “hrvatsko-srpskoj trgovačkoj” koaliciji, pri čemu su najgorljiviji zagovornici te optužbe ljudi koji su bili i sami do nazad dvije godine, zastupnici te koalicije, kao Zekanović i Hasanbegović.

Zbog toga je pokušaj izgradnje javnoga dojma o sebi i svoje prihvatljivosti stalno ponavljajući tu mantru izraz neodržive logike i gubitništva, pogotovo s pozicija Mosta, Škore ili Hrasta i Konzervstivaca, te Hasanbegovićevog Bloka.

Most je nakon bivših aktera tzv. Vlade nacionalnog jedinstva iz 1991.godine, prvi ultimativno zahtjevao tu koaliciju, a Škoro je višestruko ponovio kako će koalirati i s “crnim vragom”, izbjegavajući odgovor na izravno pitanje o možebitnoj koaliciji sa SDP-om, dok Ilčić, Zekanović, Pavliček ili Hasanbegović ne bi ni postojali bez koaliranja i tuđih izbornih lista. Sve to valja znati radi razumnog vrednovanja aktera i političkih ponuda u predstojećem razdoblju, a u ovom slučaju radi shvaćanja uzroka i posljedica Milanovićevih izjava o HOS-u i ZDS.

Komentari
Share Button