Marko Ljubić: Treba li čestitati Plenkoviću ili se zabrinuti?

PLENKOVIĆ nakon demonstracije političke vještine u Saboru prilikom obrane prijedloga lex Agrokor, kojom je briljirao na otvorenoj sceni, ponovo pokazuje da je ne samo vješt politički operativac, izvršitelj, administrativac, nego i političar s vrhunskim refleksom.

I dugoročnim promišljanjem, što mu itekako ide u prilog, ali i izaziva nužnost ozbiljnoga kritičkoga elaboriranja svake, i najmanje sitnice, koju taj čovjek uradi.

Koliko god njegova demonstracija odlučnosti raduje, izaziva i strepnju.

Taman kad se moglo pomisliti da je povukao nekoliko jako nelogičnih pa i neobjašnjivih poteza, prije svega s Prgometom u Zagrebu, upravo kad se moglo nakon skandala sa Zlatnim ratom i eskalacije frljićizma u Splitu pomisliti da je sigurni gubitnik na narednim lokalnim izborima i to na najvažnijim nacionalnim političkim točkama u Zagrebu i Splitu, Plenković je današnjom reakcijom pokazao da zna preuzeti inicijativu. I dao naslutiti da odluke kao što je prgometizacija stranke nisu nepromišljene, nego dugoročna inicijativa.

Panegirici zbog odlučnosti prema Mostu dolaze sa svih strana, ali valja razlučiti koliko je to izraz stvarnoga antagonizma prema Mostovcima koji su i prilično sklonim ljudima silno dosadili i izmrcvarili cijelu Hrvatsku svojim pristupom važnim političkim pitanjima, a koliko želje da Hrvatska konačno ima lidera koji će svojom odlučnošću moći odgovoriti na goleme izazove s kojima smo suočeni.
Plenković je na Mostov izazov izvrsno reagirao.

U to nema sumnje, bez obzira kako se i prema čemu se narednih nekoliko dana ili mjeseci razvijala situacija u Hrvatskoj.

Zdravko Marić nije ni za opoziv, niti je za smjenu, bar ne u mjeri u kojoj je to više od bilo kojega od nekoliko tisuća mogućih kandidata za bilo koju državnu funkciju, po svim referencama i vidljivim učincima. Zdravko Marić je sposoban čovjek, prilično očito i dobar i uspješan ministar financija, a to što je radio nekada u Agrokoru, kad se stvari realno i racionalno sagledaju može samo koristiti hrvatskoj vladi u pokušaju rješavanja toga problema, a ne nužno štetiti. Može doduše i štetiti jedino pod uvjetom da se vlada stvarno nalazi u isključivoj poziciji zaštitnika Todorićevih interesa, ali za takvu ocjenu nema dovoljno argumenata koji bi ovu ili bilo kakvu vladu u ovome trenutku bitnije odredili, bar značajno bitnije od svih prethodnih vlada, koje su sve nastojale na različite načine očuvati poredak koji je stvorio Todorića.

Zdravko Marić je bio direktor u sustavu, najvećem i karijerno najizazovnijem u Hrvatskoj, pa je elementarna pristojnost pitati se pred zrcalom – koji bi to mladi financijski stručnjak odbio takvo radno mjesto, pogotovo uz očekivane karijerne i egzistencijalne benefite.
Ne bi nitko razuman.

Umjesto da se to uzima kao prednost, kao vrlina, skupina avanturista u hrvatskoj politici predvođena otužnim Berom i njegovim bezidejnim trabantima za koje je Milanović bio državnik svjetskoga kalibra, sklepala je nekakvu inicijativu, na koju se po običaju zalijepila banalna skupina Mostovaca, koji i onako samo potvrđuju ono što je o njima davno rekao notorni Jambo. Da će na prvoj krivini iskočiti iz vlaka!

Bilo bi izuzetno nepošteno da se sve slabosti državnoga poretka od devedesetih godina, kompletna agrokorizacija Hrvatske, kojoj je svjesno kumovao i državni establišment, što ciljano, što zauzet drugim problemima, ili neznanjem, svaliti sad na Zdravka Marića, razapeti ga unaprijed kao nekakvog Pedra. Upravo to bi značilo smjenjivanje Marića. I bio bi to vrlo opasan signal, znak da se žrtvovanjem Marića upravo baca komadić mesa gnjevnome narodu, kako bi se spasilo stvarnoga King Konga.

Most je imao sve moguće instrumente za pokrenuti cjelovitu istragu o svemu što se događalo s Agrokorom, oko Agrokora, pa i u državnim politikama kroz cijelo to razdoblje, jer je bio sastavni dio državne vlasti i nositelj čelnih funkcija u ministarstvima koja su nadležna za to. A opredijelili su se za – metodologiju linča i petparačko politikantstvo.

Zbog toga ih je definitivno nužno kazniti, pri čemu ta kazna nije smjenjivanje njihovih totalno nesposobnih ministara, nego bi morala uslijediti i javna lekcija, koju će nesumnjivo dobiti iz medija koje već sada kontrolira Plenković. A svakom riječju Mostovci na vagone nude povoda.

Neće im biti lako, ali – zaslužili su.

Dakle, Plenković bi ispao totalni diletant da je dopustio bilo kakvo kolebanje oko statusa Zdravka Marića. Iako su i sami pod pritiskom eskalacije krize s Agrokorom napravili nekoliko ozbiljnih pogrešaka i dali zapravo alibi Mostu, na koji se Petrov i pozivao zgranuto pokušavajući nešto sklepati za javnost nakon Plenkovićeve reakcije na sjednici Vlade.

Vlada naime nikada nije smjela pristati na trkeljanje o tome da će se Zdravko Marić izuzeti iz odlučivanja o Agrokoru. Jer, nema razloga, niti bilo kakve potrebe za to. Tako se šalje javno poruka da je u svemu tome stvarno nešto sumnjivo, pa se nesvjesno pokušavalo unaprijed opravdati njegova pozicija koja realno nije ni smjela biti sporna.

Dok se ne dokaže suprotno.

Jer, manje više u Hrvatskoj svatko može biti po istim kriterijima sporan, a uzimati to kao načelo u političkom odlučivanju je klasični totalitarni mentalni sklop.

S druge strane, Hrvatska se mora naučiti, a to je Plenković više puta najavio kao svoju misiju u hrvatskoj državnoj politici, ne banalizirati međunarodno usvojene kategorije iz političke kulture, od kojih je jedna – sukob interesa. Sukob interesa se kao i korupcija, kao i čitav niz političkih devijacija ne rješava fizičkim otklonom ljudi od nečega ili nekakvih zona utjecaja, nego sustavno i transparentnošću državnoga poretka, stimuliranjem neovisnih medija i profesionalne informacijske i javne kulture. Od toga smo miljama daleko, ali to se nikada neće postići izigravanjem ili banaliziranjem tih problema što je Hrvatska radila i radi godinama.
Zašto se dogodio Plenkovićev raskid s Mostom i što mu je to donijelo trenutno i dugoročno?

Trenutni efekti su vidljivi od prvoga trenutka.

Istisnuo je epsku sramotu s Frljićem iz Splita i omogućio Opari koliko toliko ravnopravnu mogućnost takmičenja za gradonačelnika, istisnuo Zlatni rat iz javne memorije, svojom odlučnošću ukazao na mogućnost riješavanja gadnih problema s Europskom komisijom i Slovenijom na granicama, izbrisao ponižavajuću kolonu stranih veleposlanika iza Pupovca u Jasenovcu i od svega toga sačinio novu nadu umornoj Hrvatskoj, a sebe predstavio kao lidera sposobnog rješavati probleme.
Puno se toga poklopilo, od čitavoga niza događaja oko HDZ-a, zatim se jako uklapa realna situacija u političkom diskursu gdje Plenković nema ozbiljne konkurencija na navodnoj ljevici, na što se potpuno upecao Most koji očito nije imao niti može imati elementarne političke pronicavosti, niti je u stanju kadrovski i intelektualno shvatiti ukupnost i složenost zbivanja.

Ništa što je nastalo i postoji na negaciji ne može biti konstruktivno, a pogotovo u svezi ili koegzistenciji s onim prema čemu je antagonizirano. Most bi deset puta lakše i skladnije djelovao sa SDP-om, jer nije nastao kao negacija SDP-a, nego HDZ-a. Oni ne vide dalje od hadezeovaca odnosno „hadezenjara“, a vidici su im puni Jamba i sličnih stokilaša.

Niti mogu iskoračiti iz toga.

Nije li tome svjedok Orepić, koji je iz Boga pitaj kojih razloga, a od njih tisuće ni jedan nije ni racionalan ni prihvatljiv, ostavio jednu sramnu kadrovsku i upravljačku strukturu u potpuno ostojićiziranom MUP-u samo zbog toga što ni ne poznaje toliko pajdaša da ih uvali na policijske dužnosti, a hadezenjare – ne želi?

Točno se o tome radi, ako ne i nečemu opasnijemu.

Tko će na desnici u koju Most guraju ciljano i smišljeno ljevičarski komentatori i mainstream mediji te ljevičarske političke falange u strankama i udrugama pustiti jednu jedinu suzu za Orepićem koji je otvoreno i beskrupulozno u ime nekakvih viših političkih interesa, samo njemu, Petrovu i Grmoji razumljivih, zataškao tešku međunarodnu provokaciju Saše Lekovića s navodnim atentatom, spajdašio se s njim i sličnim društvenim protuhama, prikrio tešku diverziju sa svastikom na Poljudu i čitav niz sličnih gadosti?

Nitko živ.

To je Plenković očito sjajno uočio.

Plenković će vrlo vjerojatno još ove godine ići na izvanredne izbore.
Njegova poruka da to u ovome trenutku nije realno, je mudra poruka, ali bilo bi idiotski ne pokušati preuzeti potpuno vlast u zemlji, kad mu je ponuđena na dlanu.

A još bi idiotskije bilo u ovakvom trenutku ići u koaliciju s HNS-om.

Evo zašto.

Prvo, najviše mu je ovaj događaj s Mostom i izazivanje privremene krize vlasti, uz javnost koja će s pravom Most optužiti za izazivanje nereda i nestabilnosti, potreban za rješavanje problema u HDZ-u. Plenković pokušava od HDZ-a sačiniti stranku koja će se potpuno odreći jednoga svoga legitimnoga krila, dijela svoga identiteta. On, iako se poziva na stračevićanstvo, na nacionalno suverenističku komponentu Tuđmanove politike, nije nikada bio, niti će biti sklon ili pristalica takve nacionalne politike. Njemu je nacionalni identitet koji ne proizlazi iz europskih birokratskih i globalističkih koncepcija- stran. Potpuno stran.
Plenković će pokušati postići stabilnost vlasti koja mu treba za preoblikovati Hrvatsku, pri čemu je golema opasnost to što će to njegovo preoblikovanje zapravo samo silno ojačati i trajnije cementirati stečene pozicije koje se koriste za dugoročno slabljene hrvatskoga nacionalnoga identiteta, jer Plenković dolazi iz političke škole, da ne kažem inkubatora, koji ne podnosi te identiteta.
A to se može samo kroz i preko HDZ-a, zbog njegove državotvorne baštine, pri čemu je potpuno neracionalno svako koketiranje na javnoj površini s nositeljima prepoznatih anacionalnih politika kao što su SDP i HNS pogotovo.

Takve koalicije vrlo vjerojatno neće biti.

Plenković je globalist primarno, a samo trpi realnost i zna se u datome trenutku tome prilagoditi.

Plenković ima savršene okolnosti za nove izbore i on vjeruje u veliku izbornu pobjedu. U tome ga može spriječiti samo nedostatak kontrole nad HDZ-om. Zato sam prilično uvjeren da je ovaj postupak s otkazivanjem Mostu zapravo primarno uvjetovan nuždom preuzimanja kontrole nad strankom, eliminacijom stranačkih smetnji i pacifikacijom otpora. Most mu je ispao savršen vanjski „neprijatelj“ jer će na lokalnim razinama taj potez naići na snažnu potporu zbog radikalnih antagonizama Mosta i HDZ-a prvenstveno na tim razinama, skupit će članstvo pred zajedničkom nevoljom.

Plenković je nakon kadroviranja na HRT-u ostvario pretežitu i munjevitu kontrolu nad medijima u Hrvatskoj, a Nina Obuljen izvrsno ostvaruje veliku koaliciju sa tzv.civilnim i kulturnjačkim sektorom koji su realni izvor stvarne ljevičarske i antifa moći u Hrvatskoj, a to isto radi Pavo Barišić u obrazovanju i znanosti, drugoj izvorišnoj centrali moći antife i globalista u Hrvatskoj, pa je potpuno sigurno da ni jedna njihova odluka nije prošla ispod radara samoga Plenkovića.

U medijima, kulturi, obrazovanju i znanosti se ništa nije prepuštalo slučaju.

Čak ni najmanja sitnica.

SDP je ruševina, bez liderskoga identiteta, isprovaljivani, nesposobni, notorni, i – izgubljeni. Velikoj većini dojučerašnjih njihovih birača deset puta je svjetonazorski i pogotovo otklonom od tzv. ekstremizma koga su upravo antife i Pupovac definirali po svojim standardima, Plenković prihvatljiviji nego Bernardić ili Vrdoljak.
Plenković u takvim okolnostima, a prije nego se vide stvarni rezultati njegove politike i namjera s Agrokorom, s čitavim nizom pitanja i realnih problema, prije nego dođe u poziciju s Europom kojoj nikada neće okrenuti leđa, prije nego se pristupi konačnom rješavanju pitanje Balkana, odnosa sa Srbijom i stanja u BiH, za što će mu trebati potpuna kontrola politke i državnoga te društvenoga poretka u Hrvatskoj, mora postići toliko željenu stabilnu vlast. Bez potpune kontrole HDZ-a i novih izbora to nema niti može imati. Pred Hrvatskom su teške odluke u svemu, koje će ostaviti dugoročne, pa čak i sudbinske posljedice na Hrvatski narod, pa išlo se u pravcu konačnoga definiranja snažne nacionalne države ili potpunoga razvlašćivanja hrvatskoga naroda, jaka se vlast mora imati.

Zato Plenkovićeva demonstracija odlučnosti, političkoga refleksa i snage može biti jednako dobar koliko i opasan znak Hrvatskome narodu. Ključna slabost Plenkovićeve politike jest zadržavanje fokusa na stabilnoj vlasti, umjesto političke vizije stabilnoga državnoga poretka nacionalne države. Prvo i drugo mogu biti u suprotnosti, jer, iako stabilna vlast može biti, i najčešće jest, u zrelim nacionalnim državama preduvjet stabilnoga državnoga poretka, u puno situacija, od kojih Hrvatska nije danas daleko, stabilna vlast može biti i instrument razaranja nacionalne državnosti i destabilizacije državnoga poretka.

Zbog toga je nužno uz čestitke, pogotovo radi političkoga potencijala koji je pokazao, Plenkovića staviti pod snažno povećalo.