Na kraju 2023. godine, vjerujem, da uprkos svemu, Beograd i Moskva neće uspjeti u svojim namjerama. Točnije, razumno je očekivati da će ponovno, barem u tragovima, uskrsnuti stara crnogorska visprenost i borbenost, za koju je Giuseppe Garibaldi rekao da “čini čast čovječanstvu”.
Piše: Milorad Popović
Velikosrpski imperijalizam u Crnoj Gori kolonijalnog je tipa: nacionalni Srbi na svim dosadašnjim popisima stanovništva činili su manje od jedne trećine stanovništva, a stranke koje su 30. kolovoza 2020. godine – na krilima Moleban revolucije, beogradske i moskovske političke, financijske, propagandne i obavještajne logistike – preuzele upravljanje državom, danas sa svojim kolaborantima Nikom Đeljošajem i Fatmirom Đekom, drže sto posto vlasti.
Tajcivilizacijski atavizam – koji je u europskom kontekstu, u manjoj mjeri prisutan još jedino u Bjelorusiji – uvjetovao je jednu drugu anomaliju: nacionalnim Crnogorcima, koji predstavljaju relativnu većinu stanovnika, osporavaju se osnovna ljudska prava na kulturnu, vjersku i jezičku raznolikost, uz to su diskriminirani i u egzistencijalnom smislu, pogotovo prilikom zapošljavanja u javnom sektoru, u onim resorima koji presudno utiču na oblikovanje nacionalnog karaktera i strateških opredjeljenja Crne Gore.
Riječ je, naime, o organiziranom zločinačkom pothvatu asimiliranja i uništenja jedne nacije, koja je izrasla iz desetostoljetnog odjelitog historijskog procesa.
U kontekstu suvremenih rasprava važno je razbistriti mutnu vodu koja je recidiv naslijeđenih stereotipa i površnosti: velikosrpski stratezi, dakle, ne namjeravaju bosnizirati Crnu Goru – kako to tvrde neki ovdašnji intelektualci – i nacionalnim Crnogorcima dati entitet koji su Bošnjaci izborili u ratu, čak ni prava koja imaju manjinske zajednice u europskim, pa i balkanskoj zemljama.
(Među crnogorskim suverenistima raširena je još jedna zabluda: da je pitanje crnogorske državne samostalnosti zauvijek riješeno. To jest, da je sadašnji europski i svjetski poredak trajan do kraja svijeta: bez obzira na iskustva europskog Dvadesetog vijeka i na činjenicu da je na teritoriju nekadašnje Jugoslavije u posljednje tri decenije stvoreno sedam neovisnih država.)
Ergo, Crna Gora u ovom času nema političku autonomiju niti bosansku kontroverzu: ona je potpuna kolonija – koja, istina, ima vladu, parlament, predsjednika – ali njeni stvarni vladari su Aleksandar Vučić, sveštenici Srpske pravoslavne crkve, srpske i ruske propagandne i obavještajne agencije, koje provode strateški plan de crnogorizacije Crne Gore.
Nakon što su joj oteli kompletnu pravoslavnu sakralnu baštinu koja je vjekovima bila u vlasništvu neovisne knjaževine i kraljevine Crne Gore, danas na čelo ministarstava i institucija, u domenu kulture, prosvjete i medija, pravosudnih organa, diplomacije, sigurnosnog sustava i obrane, ne može biti imenovan nijedan nacionalni Crnogorac, Bošnjak, Albanac, Hrvat, koji ne slijedi velikosrpsku politiku.
U prvom segmentu strateškog plana promjene nacionalnog, društvenog i kulturnog karaktera, vrši se diskriminacija i getoizacija autora i organizacija s crnogorskim kulturnim predznakom: danas u barem dvije trećine općina u kojima je na vlasti velikosrpska koalicija, zabranjena je prezentacija nepodobnih stvaralaca i djela. Uz to, Crnogorski PEN centar, Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, i ostale strukovne i nevladine organizacije koje ne kontrolira režim, u posljednje tri godine nijesu dobile niti jedan euro od nadležnog ministarstva za svoje programe.
Na javnim natječajima i u diskrecionim odlukama Ministarstva kulture diskriminirani su referentni izdavači, časopisi, pisci i umjetnici, što se drastično odrazilo na kvalitetu i obim kulturne i umjetničke produkcije.
Ta politika uzrokovala je gašenje subjekata koji su posljednjih decenija pridonijeli afirmaciji našeg stvaralaštva u regionalnom i internacionalnom prostoru. Potpunoj degradaciji kulture i obrazovanja pridonijelo je i to što su za čelne funkcije u ministarstvima i institucijama birane osobe bez stručnih referenci, koje forsiraju etnički nacionalizam i klerikalni kič, amaterizam i diletantizam. (Koliko je aktualna Vlada zainteresirana za unapređenje kulture pokazuje i to da je čelna osoba ovog resora po struci fizijatar (!?), premda bi prema općem stanju u kulturi primjereniji bio patolog.)
U domeni obrazovanja glavni i jedini kriterij za postavljanje direktora osnovnih i srednjih škola je ideološko-nacionalna podobnost tzv. srpskom svetu. Ista je situacija na državnom univerzitetu, gdje je rektor otvoreni propagandista putinovske velikoruske politike. U najavi je ukidanje dopusnice Fakultetu za crnogorski jezik i književnost, jedine visokoškolske ustanove koju srpski kleronacionalisti još nisu stavili pod svoju kontrolu.
U sferi informiranja pod beogradskom kontrolom je u ovom trenutku barem devedeset posto javnih medija. Radio televizija Crne Gore je bilten beogradskih propagandnih službi, a istu sudbinu narednih dana očekuje i javni servis Glavnog grada. Na RTCG-u su degradirani nepodobni urednici i novinari koji su decenijama nosili program te kuće, uz to su ukinute njihove emisije i onemogućen im je nastavak profesionalnog djelovanja, dok je na podgoričkoj Gradskoj televiziji upravo objavljen raskid suradnje s autorima najgledanijih emisija iz politike i kulture.
Planska degradacija kulturnog miljea i diskriminacija nerežimskih kulturnih djelatnika kombinirana je sa zastrašivanjem opozicionih intelektualaca. Ponovo se uvodi verbalni delikt: pokrenuti su egzemplarni sudski postupci, protiv Sretena Vujovića, potpredsjednika PEN-a i profesora Bobana Batrićevića, zbog kritike velikosrpske politike.
(Agencija za nacionalnu sigurnost, prema kredibilnim informacija, pod domenom „crnogorski ekstremizam“ opservira i prati profesore univerziteta, pisce, novinare, umjetnike, koji se verbalno suprotstavljaju velikosrpskoj politici.)
Na djelu je permanentna kriminalizacija suverenističke ideje i kroz tzv. spektakularna hapšenja koja se temelje na sumnjivim dokazima dužnosnika bivšeg režima, koja ni poslije nekoliko godina nemaju sudske presude. Ta metoda služi prije svega da bi se pokazalo kako se današnja neovisna Crna Gora ne temelji na odjelitoj historiji, samobitnoj tradiciji i kulturi i interesima njenih naroda, nego da je proizvod otuđenih kriminalnih struktura koji su stvarali privatnu državu po svojoj mjeri.
U tu svrhu su vremešni ministri, akademici, direktori velikih državnih firmi i fondova privođeni uz televizijske kamere, uz najavu bivšeg premijera Dritana Abazovića, koji je hvatao muštuluk javnosti i prije nego što su neki osumnjičeni bili fizički privođeni na saslušanje.
Permanentno proizvođenje afera nadležna tužilaštva provode uz pomoć režimskih medija, starih protagonista specijalnog rata i u pokušajima državnih udara 2015. i 2016. te u Moleban revoluciji. Njihov cilj je da, osim selektivne borbe protiv kriminala i korupcije, neprestano drže tenziju i siju strah među svim istaknutim protivnicima velikosrpskog režima. Jer za srpske nacionalšoviniste nema nevinog „separatiste“, „dukljanina“, „nikoliste, „titoiste“, kojega su luda pamet, inat ili interes odlučili od srpstva, i zato ne treba birati sredstva da ih se ponovno vrati u nacionalnu maticu.
No, tko god je od naših suvremenika bistrog pogleda bio svjedok Antibirokratske revolucije i ratova devedesetih godina, ne može biti iznenađen današnjim načinom djelovanja i metodama velikosrpske politike.
Zato je izazovnije i svrhovitije pitati se što se to događalo u posljednje tri godine, sa suverenističkim političkim strankama, medijima, intelektualnim i nevladinim inicijativama, koje se zalažu za građansku, multinacionalnu i prozapadnu Crnu Goru?
Kako su reagirali na seriju poraza, tabloidizaciju i karnevalizaciju javne scene, nazadovanje u europskim integracijama, na šovinizam i svakodnevno ponižavanje svega što nosi crnogorski, građanski i multikulturni predznak. Zašto o tome nije povedena ozbiljna debata, u parlamentu i na drugim mjestima, na primjer u CANU ili Matici crnogorskoj?
Zašto nema apela europskoj javnosti o sistemskom uništavanju jedne male europske nacije? Zašto sjede u parlamentu poslanici suverenističkih stranaka pod predsjedništvom Andrije Mandića, prvostupanjsko osuđenog za pokušaj državnog udara, čiji je tužitelj u zatvoru?
Odgovori na ova pitanja zahtijevaju opsežnu elaboraciju, te analizu nesposobnosti kritičkog preispitivanja doktrinarnih ideoloških zabluda opozicije, njenog lažnog ljevičarstva i kriptojugoslovenstva te naslijeđenog klijentelizma iz vremena dugovremene vlasti, koji su u korijenu sadašnje dezorijentiranosti, apatije i beznađa.
Povijest svih europskih sukoba od vremena Francuske revolucije do danas svjedoči da se svakoj imperijalnoj ideologiji i politici mora suprotstaviti obrambena ideologija s jasnim vrijednosnim i simboličkim sistemom koji mobilizira i ugroženu naciju drži u stanju aktivne obrane. Pojmovna i idejna zbrka u suverenističkom taboru uvjetovali su da otpor velikosrpskoj agresiji bude neorganizovan, nefokusiran, bez dovoljno strasti i inventivnosti.
Nije izvučena pouka iz zabluda bivše vlasti koja je relativizovala opasnost od velikosrpskog nacionalizma: smrtonosne bolesti crnogorskog društva koju su liječiti aspirinima, odnosno iluzijama da će je protok vremena, relativni ekonomski boljitak, ulazak u NATO, omalomoćiti i gurnuti na političku marginu.
Nije izvučena nijedna pouka iz poraza 30. kolovoza 2020. godine. Naprotiv, zablude su se produbile, i umrtvile duh otpora koji je spontano stvoren kod suverenista na velikim mitinzima u Podgorici i na Belvederu, kao reakcija na brutalnost velikosrpskih nacionalista.
Duh kolaboracije, oportunizma i malih taktika do kraja je ogoljen prihvaćanjem i Andrije Mandića za predsjednika Skupštine Crne Gore, koji je najavio žurnu promjenu Ustava i Zakona o državljanstvu, to jest i formalno pretvaranje Crne Gore u trajnu srpsku provinciju. Ovakvo nedostojno ponašanje opozicije nema samo katastrofalne posljedice na stanje duha i morala pristalica građanske, prozapadne Crne Gore, nego će posljedice i vanjskopolitičkom planu biti dalekosežne.
Jer, sudjelovanje u radu parlamenta kojim predsjedava Mandić uvjeriše i ono malo dužnosnika u međunarodnoj zajednici koji se periferno bave Crnom Gorom da je državotvorna, prozapadna opozicija zapravo kapitulirala pred strankama koje, otvoreno ili fingirano, sprovode politiku Vladimira Putina i Aleksandra Vučića.
Da paradoks bude veći, defenziva suverenista događa se u vrijeme izuzetno povoljnih vanjskopolitičkih okolnosti, koje determinira oštri geopolitički i ekonomski sukob Zapada s Rusijom. Umjesto da skrenu pažnju na dominaciju marioneta Moskve i Beograda, opozicioni političari valjda očekuju da će birokrate u Bruxellesu i Washingtonu bojkotirati aktualni režim dok oni s Mandićem surađuju u parlamentu.
Bojažljivost i kalkulantstvo suverenističkih političkih stranaka i neorganiziranost nestranačke opozicije, intelektualnih inicijativa i nevladinog sektora, olakšava anti crnogorskom režimu da nesmetano nastavi politiku duplih standarda: da verbalno pokazuju prozapadnu orijentaciju – kunu se u Europsku uniju i NATO – a na unutarnjem planu kontinuirano provode putinovsko-vučićevsku agendu forsiranja antieuropskih kadrova i politika.
Poslije svega veoma je uzak krug izvanjaca koji su spoznali da u se i u Crnoj Gori, u kontekstu sukoba Rusije i Zapada, vodi jedna slabo vidljiva bitka, između prozapadnih i proruskih političkih snaga, u kojoj su prozapadni suverenisti sami, bez strateških saveznika, za razliku od vladajuće koalicije koja od Beograda i Moskve dobiva enormnu podršku.
Poslije gotovo tri godine od dolaska na vlast velikosrpskih nacionalista možemo kazati da je svake godine, poslije svih izbora, lokalnih i državnih, sve manje građanske, multikulturne, suverene Crne Gore. Prema dosadašnjoj inerciji, u izgledu su samo dva scenarija: ili će se nastaviti daljnje propadanje i konačno nestajanje građanske Crne Gore i crnogorske nacije, te potpuna marginalizacija manjinskih naroda, ili će se proces preokrenuti, pa će konsolidirana prozapadna opcija aktivnim djelovanjem, urbi et orbi, vratiti samopouzdanje svojim pristalicama i jasno pokazati dramatičnost prilika u Crnoj Gori.
Stoga je, da bi se zaustavio proces daljnjeg urušavanja i nestajanja prozapadne samostalne Crne Gore nužno osmisliti nove taktike i strategije. U tom kontekstu, s obzirom na neravnopravan odnos snaga između usamljenih suverenista i aneksionista, koje permanentno podržavaju i koordiniraju Beograd i Moskva, nužno je osnovati Uniju za obranu suverene i građanske Crne Gore, u kojoj bi pored političkih subjekata bile i organizacije civilnog društva i istaknuti pojedinci. Jer, svaka pojedinačna inicijativa, formiranje novih stranaka suverenista koje se bore za istu ciljnu grupu birača, vodi u daljnju atomizaciju, produbljivanje unutrašnjih sukoba i traženja krivice za sadašnje stanje.
Ponovno stvaranje jedinstvenog referendumskog bloka povoljno bi utjecalo na mobilizaciju dezorijentiranih suverenista i poslalo jasnu poruku međunarodnoj zajednici o ugroženosti crnogorske demokracije. Također bi otežao namjere velikosrpskih štabova da među manjinskim narodima pronađu nove Abazoviće, Đeljošaje i Đeke, jer bez većine Bošnjaka, Albanaca i Hrvata, ne može opstati građanska, nezavisnu Crna Gora.
Stvaranje ujedinjenog suverenističkog bloka primoralo bi srpsko-ruske ekspanzioniste da barem unekoliko zaustave brutalne metode diskriminacije i asimilacije. (Jer, svaka autoritarna i ekspanzionistička ideologija temelji se na konfliktima i nasilnim metodama: imperijalizam, fašizam, komunizam, ne mogu, i kad bi htjeli, obuzdati sami sebe. Jedino što ove ideologije respektira je sila i odlučan otpor.)
Obnovljeni suverenistički pokret, osim stranačko-političkog, istovremeno mora parirati i u kulturno-identitetskom smislu, kako bi se spriječio dovršetak procesa decrnogorizacije Crne Gore. Glavnu ulogu u revitalizaciji kulturne obnove i borbe za očuvanje nacionalnog identiteta treba da preuzme Matica crnogorska, kojoj je to per definitivne i do sada bio osnovni zadatak.
Veliki resurs Crne Gore je dijaspora, koja je je također rascjepkana, bez potrebne koordinacije i sposobnosti da učinkovitije pomogne domovini, u obrani onih civilizacijskih vrijednosti koje su oni sami prihvatili u zemljama gdje trenutno borave. Zato treba formirati Crnogorski kongres, koji će uključivati političke i kulturne subjekte iz domovine, kao i organizacije i utjecajne osobe s inostranom adresom.
Crnogorski kongres bi, s obzirom na to da oficijelna diplomacija ne radi u nacionalnom interesu, trebalo da otvori kancelarije u Washingtonu i Bruxellesu – po mogućnosti i u Berlinu, Londonu, Parizu, Rimu – koje bi prezentirale stvarno stanje stvari u Crnoj Gori.
Podsjetimo se da je u mnogo težim historijskim uvjetima, raširena crnogorska emigracija dvadesetih godina prošlog stoljeća, bila formirala komitete za obranu Crne Gore u Italiji, Švicarskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj, SAD-u, Kanadi, gdje su imali i svoju lobističku mrežu. Današnji suverenisti – u potpuno drugačijoj geopolitičkoj situaciji – imaju neusporedivo veće mogućnosti da se izbore za svoje ideje, ako imaju barem dio borbenosti i motiviranosti starih independista, boraca Za pravo, čast i slobodu Crne Gore.
Da bi se spriječio potpuni kolaps crnogorske kulture i opozicionih medija, nužno je stvoriti i nacionalnu Fondaciju za kulturu i medije, u kojoj bi participirale organizacije i pojedinci iz zemlje i dijaspore. Jer, iskustvo nas uči da se treba pripremiti za možda dugu borbu preživljavanja dok se – na unutrašnjem i vanjskom planu – ne promijene okolnosti u korist prozapadnih suverenista. U toj neravnopravnoj borbi – bez djelatnih saveznika – ne možemo se održati i pobijediti ako velikosrpski nacionalisti potpuno preuzmu kontrolu nad sferom informiranja i duhovno-kulturnog života.
Da zaključim, sadašnje političke okolnosti su povoljnije od stanja duha i morala zagovornika suverene građanske Crne Gore. Aktualne okolnosti neusporedivo su bolje nego, na primjer, 1996. godine, kad je Milošević pripremao daljnju unitarizaciju takozvane SRJ, u vrijeme kad u republičkom parlamentu nije bilo nijednog poslanika koji je javno zastupao ideju nezavisnosti.
No, samo godinu dana kasnije odnekud se pojavio stari crnogorski instinkt za preživljavanje, koji je svojevremeno nadživio i Nemanju, i Murata, i Napoleona, i politički proces je krenuo u pravcu povratka suverenosti.
Stoga, i danas, na kraju 2023. godine, vjerujem, da usprkos svemu, Beograd i Moskva neće uspjeti u svojim namjerama. Točnije, razumno je očekivati da će ponovo – barem u tragovima – uskrsnuti stara crnogorska visprenost i borbenost, za koju je Giuseppe Garibaldi rekao da “čini čast čovječanstvu”.
Milorad Popović / Cetinje, 28. prosinca 2023. godine
(Izlaganje na godišnjoj Skupštini Crnogorskog PEN kluba)
