Marko Ljubić: Opasne igre i još opasnije neznanje oko izbora predsjednika Republike

27 prosinca, 2020 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Ideja o promjeni načina izbora predsjednika Republike je legitiman politički stav, no nije samo loša ideja za hrvatsku državnost, nego i vrlo opasna ideja.



Taj model se godinama provlači hrvatskom javnošću, a osnovno obilježje mu je, da ne polazi od vizije razvoja i učvršćivanja nacionalne državnosti, nego se isključivo ravna prema trenutnom i pretpostavljenom odnosu političkih snaga u zemlji.

Iako će mnogi aktualnom predsjedniku Milanoviću pripisati tu ideju, još dok je bio predsjednik Vlade, valja istaći da se prvi put takva ideja pojavila u javnosti i dobila značajan status na samom početku procesa tzv. detuđmanizacije, koji nije u svojoj biti bio ništa drugo, nego pokušaj razdržavljenja hrvatskog naroda.

Ideja je problematična zbog više razloga.

Prvo, pokazuje da njeni autori hrvatsku državu isključivo vide kroz prizmu plijena, koji im pripada temeljem postojećih ustavno-zakonskih rješenja, da nisu ni spremni, a vjerojatno ni sposobni, razlučiti dnevno- političke bitke i rješenja od onih strateških, nosivih stupova hrvatske državnosti. Otprilike kao, ako se ne možemo dogovoriti kome pripada koja soba, idemo srušiti kuću, pa ćemo se početi dogovarati.

Drugo, nije u razvoju hrvatske državnosti bit stvari, kolike i kakve nadležnosti ima predsjednik Republike, a kakve predsjednik Vlade. Nije bit stvari u tome, tko će imati presudan paket kontrolnih dionica nad državom, s tim i nad sudbinom naroda, nego, kako osigurati da država bude legitimna, nacionalna volja pretežita ili potpuna, a odluke predstavnika potvrđene izbornim rezultatima.

To je bit stvari, a legitimna ne može biti, bez obzira na lažno nametnutu dvojbu o ovlastima predsjednika Republike i predsjednika Vlade, bez modela optimalnog uključivanja svih hrvatskih državljanja u proces izbora. Naglašavam ovo -svih.

Treće, sa stajališta državnosti, statusu predsjednika Republike odgovarajuća je usporednica Sabor, a ne Vlada, kako je u Hrvatskoj umjetno nametnuto u procesu detuđmanizacije. Predsjednik Republike i predsjednik Vlade nisu usporedivi. Odnos u nadležnostima se na toj osnovi mora ravnati, jer su samo predsjednik Republike i Sabor neposredni ovlaštenici, ili zastupnici nacionalne političke volje.

Četvrto, da bi sustav državnog upravljanja i razvoja bio komplementaran, međusobni nadzor, kontrola i poticanje na efikasnije upravljanje državom, mora biti uređen ravnotežom nadležnosti između funkcija predsjednika Republike i Sabora. Jer su to jedine dvije funkcije izraz suverena, dakle hrvatskog naroda. Nije to samo teorijsko-politološko, nego i izvorno ustavno stajalište.

Peto, upravljanje državom zato valja gledati kao klackalicu, koja u svim situacijama mora biti u ravnoteži na pravcu potpunijeg upravljanja hrvatskog naroda, a pod svaku cijenu valja izbjegavati svrstavanje iza trenutnih nositelja funkcija i prema trenutnim simpatijama.

Ako se na jednu od dvije strane klackalice postavi veći uteg, tu neće biti kontrolne zakonodavne ravnoteže i takav status vodi u potencijalnu, gotovo sigurnu sustavnu destrukciju.

Šesto, država je primarno zakonodavac. Onaj tko donosi i tko odlučuje o zakonima čini državu. Sve ostalo su izvedenice i posljedice. Zato je ekvivalent poziciji Sabora, samo predsjednik Republike. I zato nikako u unitarnoj državi hrvatskog naroda ne smije biti biran u Saboru, jer s tim gubi utjecaj na zakonodavnu ravnotežu. Ne može se očekivati politička kontrola donošenja zakona nad onim tko te bira i donosi zakon kako će te birati.

Sedmo, od svih ovlasti koje trenutno ima predsjednik Republike, najvažnija je za razvoj hrvatske državnosti ona koju nema. A to je veto na svako zakonsko rješenje Sabora, do nadzorne provjere legitimnosti državnim referendumom, u slučaju nepostizanja suglasnosti s vladajućom većinom.

Osmo, trenutno stanje političkih prilika u zemlji, pogotovo zrelost i potencijal, s jedne strane vladajuće većine, a pogotovo s druge strane opozicije, naročito tzv. državotvorne opozicije je iznimno loše.
Na Šeksov javni istup, koji može biti i ciljano poslani spin, ali i njegova stvarna ustrojbena vizija, reagirao je predsjednik Vlade Plenković riječima da se neće mijenjati Ustav, a s oporbenog spektra, koji u nacionalnom smislu svojataju Most i Škoro – muk.

Zašto?

Jer veze nemaju o strateškom značaju ovoga pitanja, niti ih to zanima po svemu što pokazuju. Puno je lakše dnevno medijski ponavljati afere, navoditi nevaljalosti i nesavršenosti, nego predložiti suvisla rješenja. Za prvo valja imati dojavljivača u gostioni, za drugo valja nešto znati, ili potrošiti dio golemih saborskih financijskih apanaža na kupnju znanja. A to nikome ne pada na pamet.

Konačno, način izbora predsjednika Republike nema, niti smije imati veze s tim sviđa li vam se Milanovićevo predsjednikovanje ili ne. To je pitanje opstanka hrvatske državnosti. Ako bi na sadašnji izborni sustav posve uništene nacionalne legitimnosti zakonodavca Sabora, a zakonodavac je uvijek država, izuzeli izbor predsjednika Republike narodu i predali ga u ruke ovako izabranom Saboru, to bi bio kraj suverenosti hrvatskog naroda.

Zato mi je neshvatljivo što o ovim prijeporima šute politolozi i ustavno-pravni stručnjaci, a s obzirom da znam domete i profil oporbe, nije mi nimalo čudno što oni šute. Nemaju pojma o državi.

A vladajući? Bave se kontrolom nad plijenom.

Marko Ljubić/Foto: pxll

 

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •