Videosnimka Marije Pejčinović Burić iz 2015., kada je tijekom gostovanja na srbijanskoj televiziji povremeno koristila ekavicu i srbizme, postala je hit na društvenim mrežama nakon Grmojina pitanja Plenkoviću i optužbi na račun ministrice vanjskih poslova.
PIŠE: Silvana Oruč Ivoš/Foto:Screenshot
Iako snimka HTV-a, na kojoj se vidi trenutak kada je predsjednik Vlade Plenković krenuo prema Nikoli Grmoji, sugerira da je do incidenta došlo nakon što je Grmoja za Plenkovića kazao da je „anemični“, u HDZ-u i Vladi su objasnili da je premijer bio isprovociran ranijim verbalnim prepucavanjima u kojima je za ministricu vanjskih poslova rekao da radi u interesu Srbije.
Do tog izgreda došlo je tijekom rasprave o izvješću premijera o sastancima Europskog vijeća, tijekom kojeg je Grmoja ministricu vanjskih poslova Pejčinović-Burić prozvao da radi u interesu Srbije.
Grmoja je Plenkoviću rekao sljedeće:
„Srbija je otvorila nova poglavlja u pregovorima s EU i Hrvatska po tom pitanju nije ništa učinila, iako Srbija ne ispunjava preuzeta mjerila iz poglavlja 23. o pristupanju EU. Vaša ministrica Pejčinović-Burić koja sjedi do Vas krši odluku Vlade i ne saziva Povjerenstvo, a naši logoraši, sami bez ikakve pomoći, dižu tužbe protiv Srbije. Možda imamo nekakve koristi od toga; čuo sam da ministrica ima velike šanse za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Je li to možda , da osim podrške ove Vlade, da ima i podršku Srbije, budući da radi sustavno za srbijanske interese.“
Plenković mu je uzvratio da to ne govori jer da „djeluje jadno kada to govori“, no na pitanje nije odgovorio.
No, unatoč Plenkovićevu izbjegavanju odgovora, pitanje zastupnika Grmoje ne samo da je legitimno nego ima i uporište u činjenicama. Naime, Pejčinović-Burić je u vrijeme mandata srbijanskog premijera Ivice Dačića radila za njihovu vladu kao savjetnica za europske politike, točnije vodila je PLAC projekt (Policy and Legal Advice Centre), koji je financirala Europska unija, a koji je trebao pomoći Srbiji u pripremama za pristupanje u EU. Taj je angažman trajao od 2013. do 2016. godine.
Zato ne čudi da je mnoge, u najmanju ruku, iznenadilo kada je, plaćenu savjetnicu srbijanske vlade, Plenković postavio za ministricu vanjskih poslova. Takvo što nije uobičajeno čak mi među državama koje među sobom nemaju breme prošlosti , a pogotovo nešto slično činjenici da je Srbija napala i okupirala dio Hrvatske.
Mnogima je zasmetala i videosnimka Pejčinović Burić iz 2015., kada je tijekom gostovanja na srbijanskoj televiziji predstavljala spomenuti PLAC projekt – te povremeno koristila ekavicu i srbizme. Upravo ta snimka postala je hit na društvenim mrežama nakon Grmojina pitanja Plenkoviću, a po komentarima brojnih HDZ-ovih članova i simpatizera, čini se da im raniji posao ministrice vanjskih poslova nije najbolje „sjeo.“
Kada je riječ o srbijanskom približavanju EU, Hrvatska je tijekom 2016. u vrijeme mandata ministra vanjskih poslova Mire Kovača, blokirala otvaranje poglavlja 23. pravosuđe i 24. temeljna prava, inzistirajući na tome da Srbija za otvaranje tako važnog pitanja mora ispuniti: poštivanje ljudskih prava (posebice manjinskih) sukladno međunarodnim konvencijama i ratificiranim međudržavnim sporazumima; punu suradnju s Međunarodnim sudom za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju i reformu pravosuđa, koja uključuje ukinuće nadležnosti za procesuiranje ratnih zločina za područje cijele bivše Jugoslavije.
Nakon toga, Hrvatska je bila pod velikim pritiskom i oštrim kritikama država EU, posebno Njemačke, kad je 2016. jedina “blokirala” Srbiju kod otvaranja 23. poglavlja, a otvorila ih je kada je dio njezinih zahtjeva uvršten u prijelazne zahtjeve koje Srbija mora ispuniti. Cijelo vrijeme je bilo naglašavano da Hrvatska od Srbije nije tražila ništa više nego što je i sama morala ispuniti tijekom pristupanja.
Kada je pristala na otvaranje tih poglavlja, ključni hrvatski zahtjevi bili su da Srbija mora osigurati prava žrtvama rata i njihov pristup pravdi, kao i naknadu štete svim žrtvama, za čija je stradanja odgovorna srpska strana, kao i da mora izbjegavati sukob nadležnosti pravosuđa te da ne će moći samovoljno primjenjivati vlastiti zakon na području Hrvatske, a što se odnosi na tzv. univerzalnu jurisdikciju Srbije za procesuiranje ratnih zločina.
Nadalje, od Srbije se tražilo da mora surađivati u utvrđivanju sudbine nestalih, surađivati sa sudom u Haagu, te zaštititi manjine i osigurati da hrvatska manjina dobije zajamčena mjesta u tamošnjem parlamentu.
Prije desetak dana premijer Plenković primio je predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i zastupnika te stranke u srbijanskom parlamentu Tomislava Žigmanova i novoizabranu predsjednicu Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji Jasnu Vojnić. Iako se iz šturog Vladinog priopćenja to ni po čemu ne da naslutiti, Žigmanov je u brojnim medijskim gostovanjima progovorio brojnim problemima hrvatske manjine u Srbiji.
Među ostalima o etnički motiviranom nasilju na mladog Hrvata u mjestu Sonta u Vojvodini koji je brutalno pretučen. Srbijanske političke vlasti rade u ovom su slučaju radile pritisak na pravosuđe te izravno komentirali slučaj, za kojeg suđenje još nije ni započelo, naravno s tezom da premlaćivanje nije etnički motivirano.
Da stvar bude još bizarnija i protiv žrtve je podignuta kaznena prijava. Samo ovaj slučaj dokazuje da je Srbija daleko od vladavine prava i da nije ni približno ispunila potrebno da se pregovaračko poglavlje 23. otvori.
Žigmanov je u hrvatskim medijima govorio i o tome kako Srbija uskraćuje osnovna financijska sredstva i podršku kulturnim ustanovama što je zgodno za usporedbu s načinom financiranja srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.
Ne samo da se obilno financira djelovanje srpskih kulturnih društava, što je poželjno, već hrvatski građani u milijunima kuna financiraju tjednik SNV-a Novosti u kojima se redovito i vrlo grubo vrijeđaju nacionalne hrvatske vrijednosti, predstavnici Katoličke crkve, Domovinski rat i slično. Hrvatima u Srbiji uskraćuje se, pak, i službena uporaba hrvatskoj jezika u mjestima gdje su Hrvati većina. A predškolska djeca i srednjoškolci još uvijek nemaju udžbenike na hrvatskom jeziku.
Za razliku od srbijanske manjine u Hrvatskoj koja ima zajamčena tri zastupnička mjesta u parlamentu i zajamčena mjesta u svim lokalnim razinama gdje su Srbi zastupljeni, u Srbiji je Demokratski savez Hrvata Vojvodine tek u ovom sazivu dobio zastupnika u Narodnoj skupštini Srbije – Tomislava Žigmanova.
Treba li uopće reći da je Žigmanov u Skupštini tek član jednog jedinog odbora, zamjenik člana u jednom odboru i član četiri grupe prijateljstva. U Hrvatskom saboru, pak, zastupnik srpske manjine Boris Milošević potpredsjednik je jednog, član još dva odbora, te član čak 10 međuparlamentarnih skupina prijateljstava. Dragana Jeckov članica je tri odbora te dvije međuparlamentarne skupine prijateljstava.
A sam Milorad Pupovac je predsjednik jednog odbora, član još tri odbora te član čak 26 međuparlamentarnih skupina prijateljstava. Unatoč svemu navedenom, Pupovcu ne pada na pamet ozbiljno se založiti za reciprocitet i jednaka prava za hrvatsku manjinu u Srbiji već konstantno ratnohuškačkom retorikom stvara tenzije i dojam kako su Srbi u Hrvatskoj obespravljeni.
Srbija, dakle, po pitanju ispunjavanja osnovnih prava manjina i vladavine prava što je preduvjet za otvaranje poglavlja 23. i 24. nije napravila gotovo ništa, a što je krajem prošle godine u internom dokumentu utvrdila i sama Europske komisija. Stoga je Grmojino pitanje Plenkoviću itekako je opravdano. Zašto se Povjerenstvo koje bi trebalo pratiti provedbu pristupnih pregovora Srbije s EU-om nije sastalo od 2016.?
Zbog čega se Plenković, sviđalo se to ili ne europskim moćnicima, ne postavi državnički i ne zaštiti hrvatske nacionalne interese? Zbog čega Srbija može namjerno skrivati istinu o nestalim osobama, žrtvama njihovog velikosrpskog i četničkog divljanja?
Zbog čega Srbija namjerno razvlači procesuiranje ratnih zločina? I konačno, zašto Hrvatska na sve to šuti? Dok ne dobijemo odgovore na ova i slična pitanja, premijer se ne bi trebao čuditi kontekstima u koje ga zastupnici stavljaju.
Foto:Screenshot
