SILVANA O. IVOŠ: Nitko normalan u Hrvatskoj ne može žaliti za Jugoslavijom

studeni 8, 2019 maxportal
Share Button

Komunistički diktator Tito je zločine prema tzv. „narodnim neprijateljima“ javno poticao, a njegovi drugovi, poput Rankovića, u svojim su se izvješćima javno hvalili brojkom smaknutih ljudi, kao i onih zatvorenih u komunističke kazamate



Piše: Silvana Oruč Ivoš

Koliko god sad željeli uljepšati povijest i bivšu državu i komunističku Jugoslaviju staviti u šarene laže – ne ide.

Pa u tom kontekstu, izrugivanje i napadi na predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović, koja je u svom govoru u prigodi uručenja nagrade za životno djelo Udruge Fulbright, na svečanoj ceremoniji u Arlingtonu u Sjedinjenim Američkim Državama rekla kako je živjela iza „željezne zavjese“, poprimaju sasvim drugo značenje i u najmanju su ruku promašili činjenice i povijesnu istinu.

Bez obzira na to što se pojam „željezne zavjese“ koristio za imaginarnu graničnu crtu koja je dijelila dva politička bloka – zapadnoeuropske demokratske države od istočnoeuropskih komunističkih država i Sovjetskog Saveza, Jugoslavija među te komunističke države, kao članica nesvrstanih, samo teoretski nije pripadala. Samo teoretski. Jer, Jugoslavija nije bila nikakva slobodna država u kojoj se lijepo živjelo, nego komunistička diktatura, uostalom kao i u ostalim komunističkim državama, u kojoj slobode nije bilo i u kojoj su dobro živjeli samo neki. Zna se i tko su bili oni.

Bleiburg i Križni put

Podsjetimo se na vremena uspostave komunističke Jugoslavije i temelja na kojima je ona nastala kada su pod parolom klasne borbe počinjeni zločini genocidnih razmjera, kao što su to okrutni pokolji u Bleiburgu i Križnom putu. A onda i na ubijanja, zatvaranja i protjerivanja svih onih koji su bili nepodobni zbog vjere i pripadnosti Katoličkoj crkvi, zbog političkih uvjerenja, zagovaranja nacionalne države, kao brojni intelektualci i umjetnici, poduzetnici…  Njihova je imovina konfiscirana, a ljudi su preko noći ostajali bez krova nad glavom.

Komunistički diktator Tito te je zločine, prema tzv. narodnim neprijateljima, javno poticao, a njegovi drugovi, poput Rankovića, u svojim su se izvješćima javno hvalili brojkom smaknutih ljudi, kao i onih zatvorenih u komunističke kazamate. Uostalom, praksa je bila jasna. Oni koji su se usudili nešto kritički reći o moćnoj Komunističkoj partiji i njenim čelnicima, završili bi u kazamatima poput onog na Golom otoku. Naravno, ako su imali „sreće“.

Pozivaju se brojni zagovaratelji tadašnje diktature na činjenicu da se u komunizmu mogla prakticirati vjera. Istina, moglo se ići na svete mise u Katoličku crkvu, a djeca na vjeronauk u crkve. No, svi oni koji su to činili i te kako su dobro znali da se, ma koliko pametni i sposobni bili, neće tako lako uspeti na društvenoj ljestvici ili da neće dobiti, recimo, „društveni“ stan. Uostalom, postojale su profesije kojima je odlazak u crkvu bio zabranjen – suci, profesori u školama, pripadnici vojske i policije…

Zagrebački kardinal, a današnji blaženik Stepinac koji se usudio suprotstaviti moćnom diktatoru, osuđen je na montiranom procesu, zatvoren i otrovan.

Odnos prema homoseksualcima

Zanimljiv je odnos jugoslavenskih komunističkih vlasti prema homoseksualcima. To više što se danas brojne LGBT udruge pojavljuju ruku pod ruku s nekim tzv. antifašističkim udrugama i bore se protiv fantomskog fašizma u Hrvatskoj.

Franko Dota, LGBT aktivist i doktor znanosti moderne i suvremene povijesti na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, obranio je disertaciju „Javna i politička povijest muške homoseksualnosti u socijalističkoj Hrvatskoj“.

U disertaciji, među ostalim, navodi da se homoseksualnost za vrijeme socijalističke Jugoslavije vezivala uz „dekadentnu buržoaziju i nezasitni kapitalizam“ i smatralo se kako su joj skloni samo „dekadentni intelektualci“, građanska klasa, svećenici i neradnici i ostali „kvaritelji zdrave radničke omladine“.

Seksualni odnos s osobom istog spola smatrao se nužno povezanim s kriminalnim elementima, te je bio okvalificiran kao kazneno djelo protuprirodnog bluda kojeg se kažnjavalo zatvorom, zbog čega je u bivšoj SFRJ osuđeno oko 500 muškaraca.

Ljubičica bijela

Posebno je čudnovato kako brojnim današnjim zagovarateljima komunističke diktature nije neugodno braniti odnos prema ljubičici bijeloj, kako se moralo tepati Josipu Brozu, koji je bio nedodirljiv u svakom pogledu. Zamislite da vam danas netko natjera djecu da u uniformama, satima poredani uz cestu, čekaju velikog vođu i da mu jureći automobil posipaju – cvijećem?!

Zamislite da vas netko natjera da velikom vođi morate pisati pisma u kojima se divite njegovoj pameti, veličini, hrabrosti i tko zna čemu, a onda ta pisma završe u nekakvim drvenim ili metalnim kutijama koje djeca i zaslužni komunisti u obliku štafete posipane cvijećem, nose od škole do škole, od mjesta do mjesta?! Zapravo, neshvatljivo je da netko normalan, a da nije bio privilegiran, može žaliti za takvim vremenima!?

U moru zakidanja svih mogućih ljudskih prava, proganjanja i ubijanja ljudi zbog vjere i politike, činjenica da se u nekim razdobljima nisu mogle nabaviti određene namirnice – poput ulja ili kave, zatim gorivo i higijenske potrepštine – komentari pojedinaca da se nekad živjelo bolje djeluju kao plod bolesnog uma.

 

 

Komentari
Share Button