Silvana Oruč Ivoš: Lažni antifašisti pokazali su pravo lice zvižducima Branaku Lustigu

Skandalozan je Milanovićev pokušaj revidiranja suvremene hrvatske povijesti. U nedostatku ideja, znanja i volje da kao hrvatski premijer barem pokuša osigurati kakav-takav gospodarski rast i na koncu radi posao zbog kojeg je dobio mandat, Milanović je po tko zna koji put u svom mandatu zašao u opasnu sferu ideologije.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Ne raste samo siromaštvo u Hrvatskoj. Još više rastu i podjele. Potvrdila je to nedavna komemoracija u Jasenovcu. Koliko su podjele duboke i opasne najbolje govori sramotni čin takozvanih antifašista koji su okretali leđa i zviždali Branku Lustigu, oskarovcu, filmašu, humanitarcu, ali i čovjeku koji je s dvanaest godina preživio pakao logora Auschwitza i Bergen-Belsena.

Branko Lustig bi inače ekipi koja mu je zviždala vjerojatno bio dobar. Čovjek zaslužuje divljenje zbog respektabilne karijere: svrstava se u  najuspješnije hollywoodske producente, dobitnik je dva Oscara, dvije BAFTA-e, dva Zlatna globusa, dva Emmyja i brojnih drugih nagrada. Uz to je svojim životom i umjetničkim radom svjedočio o progonu Židova, o krvavom fašizmu i žrtvama Holokausta. No, to očito samozvanim antifašistima nije bilo dovoljno da ga, u jednoj takvoj tužnoj prigodi, kulturno pozdrave.

Jer, Branko Lustig je i domoljub, a to je valjda u očima onih koji su ga izviždali veliki krimen. A, k tome, je u Jasenovac došao kao izaslanik demokratski izabrane hrvatske predsjednice koja, eto, ne pripada komunističkom miljeu, što je tim lažnim antifašistima – koji još snuju snove o komunističkom totalitarizmu – bilo dovoljno da Lustigu okrenu leđa.

Dakako, to je u očima kulturnog svijeta samo potvrdilo tezu da su ti prigodničarski antifašisti tu isključivo zbog politikantstva, da im sve žrtve režima nisu jednake i konačno, da čak nemaju nimalo sućuti prema  nedužnim žrtvama koncentracijskog logora. Jasenovac je u njihovim glavama tek poligon za dokazivanje genetske ustašoidnosti zločestih Hrvata i zato se tamo treba okupiti u što većem broju. I zviždati političkim neistomišljenicima.

No, ono što zabrinjava jest činjenica da se nitko, ni premijer niti bivši predsjednici nisu oglasili o tom sramotnom događaju i što nisu osudili i ogradili se onih koji su to činili.

Maliciozni premijer, koji je tu službenu komemoraciju iskoristio kako bi se na najniži mogući način razračunavao s predsjednicom i političkim neistomišljenicima, bio je tijekom premijerske karijere izviždan više puta. Vjerojatno ne samo zbog ideologije već i zbog neispunjenja predizbornih obećanja koja su ga dovela tu gdje i jest.

Milanović je izviždan i u Kninu tijekom obilježavanja Dana pobjede i Dana domovinske zahvalnosti. No, tada je premijer za zvižduke odmah optužio HDZ iako je Karamarko principijelno kazao da to nije mjesto na kojem se trebalo zviždati premijeru i predsjedniku. Kada bi se služili tom i takvom Milanovićevom logikom, a i s obzirom na to da se poprilično neargumentirano i očito bez minimalnog znanja suvremene hrvatske političke povijesti obrušio na predsjednicu RH, mogli bismo mirne duše kazati kako iza sramotnih zvižduka čovjeku koji je preživio najcrnje fašističke logore stoje –  Milanović i SDP?! To više što se u kuloarima moglo čuti da se u Jasenovcu spremao takav scenarij.

No, još skandalozniji od toga je Milanovićev pokušaj revidiranja suvremene hrvatske povijesti. U nedostatku ideja, znanja i volje da kao hrvatski premijer barem pokuša osigurati kakav-takav gospodarski rast i na koncu radi posao zbog kojeg je dobio mandat, Milanović je po tko zna koji put u svom mandatu zašao u opasnu sferu ideologije.

Od ukidanja saborskog pokroviteljstva nad obilježavanjem obljetnice u Bleiburgu (s čime je započeo mandat), inzistiranjem nad nekoliko upitnih zakona kojima je nepotrebno otvorio niz svjetonazorskih pitanja do sukobljavanja s Europskom unijom zbog Lex Perkovića. I sve je, nimalo slučajno, vodilo u dublje i dublje podjele u državi. Njegov govor u Jasenovcu u kojem je pokazao da ne razlikuje antifašizam od komunističke diktature koju osuđuje ukupan demokratski svijet, ali i svojim selektivnim odnosom prema nedužnim žrtvama ovisno o tome tko stoji iza zločina, Milanović je samo još više potaknuo podjele.

Jasno je zašto to čini, ali je istodobno nevjerojatno da Milanović još nije shvatio što mu je narod poručio rezultatima posljednja četiri održana izbora te referendumom o definiciji obitelji. A stvar je jednostavna. Nisu Milanović i njegova koalicija  izabrani da nameću svoju ideologiju ili selektivna povijesna tumačenja  već da smanje broj nezaposlenih, pametnom državnom politikom omoguće otvaranje radnih mjesta,  da naprave potrebne reforme koje će postaviti hrvatsko gospodarstvo na zdrave temelje, reguliraju poreznu politiku kako bi realni sektor prodisao.

Nije Milanović očito još shvatio ni Josipovićev poučak. Naime, „nedodirljivi“  i „najpopularniji“ političar Josipović koji nikad ništa nije zucnuo o gospodarstvu i siromaštvu u Hrvatskoj i te kako se bavio ideologijom. Isto je tako o svojoj zemlji pričao kao o leglu ustaških guja koje podižu glavu, nazočio brojnim, u najmanju ruku i povijesno i moralno upitnim, obljetnicama, štitio kadrove bivšeg komunističkog sustava koji su proganjali hrvatske domoljube. I gdje je sad?

Vladaru svih anketa, koji će ostati upamćen i kao prvi predsjednik koji nije uspio osvojiti drugi mandat, danas birači poručuju da se okani politike. Potpuno ista sudbina čeka i Milanovića. U rujnu ili u siječnju, svejedno.

Foto: Vlada rh