Silvana Oruč Ivoš: Ugroza nacionalne sigurnosti zbog zadržavanja vlasti je sramotna

U uljudbenim demokratskim državama nezamislivo je da se otkrivaju podatci o mreži suradnika i pomagača sigurnosno-obavještajnih služba. Pogotovo za jednokratnu, dnevno-političku uporabu, odnosno kao čisti politički pritisak, kao što je to napravljeno u slučaju Rašković. Zbog toga imamo čvrste razloge vjerovati da sigurnosno-obavještajne službe nisu depolitizirane.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Objava dokumenta u tjedniku Telegram došla je nakon što je Rašković zatražio zaštitu od predsjednice RH zbog pritisaka kojima je izložen nakon parlamentarnih izbora, a kada je odbio dati potporu koaliciji Hrvatska raste. Zbog toga je nekoliko dana kasnije i istupio iz SDSS-a.

Ne ulazeći u to što je Mirko Rašković radio i koja je ili kolika je njegova uloga bila tijekom Domovinskoga rata na tada okupiranom hrvatskom teritoriju, činjenica je da objavljivanje takvog dokumenta predstavlja ozbiljan udar na nacionalnu sigurnost. Isto onako kako bi ozbiljan udar bio kada bi procurilo bilo koje ime vezano uz obavještajnu djelatnost, ime bilo kojeg suradnika.

Naime, u uljudbenim demokratskim državama nezamislivo je da se otkrivaju podatci o mreži suradnika i pomagača sigurnosno-obavještajnih služba. Pogotovo za  jednokratnu, dnevno-političku uporabu, odnosno kao čisti politički pritisak kao što je to napravljeno u slučaju Rašković. Ujedno to je ozbiljno kršenje svih zakona koji se tiču rada obavještajnih služba i tajnosti podataka u kojima jasno i nedvosmisleno stoji da se imena bivših i sadašnjih suradnika obavještajnih služba ne smiju otkrivati.

Možemo slobodno reći da je to ugroza kompletne postojeće suradničke mreže,  ali i one buduće jer tko ozbiljan može raditi za službu ako već sutra na nekom portalu ili u novinama može osvanuti informacija o tome. Ovim činom objave spomenutog dokumenta, hrvatska se obavještajna služba pokušala prikazati ili učiniti nevjerodostojnom i u međunarodnim okvirima jer nije teško pretpostaviti da dio suradnika i mreže koju ima, nije iz Hrvatske. I konačno, kako današnji pripadnici ili suradnici obavještajne zajednice u ovom trenutku mogu profesionalno raditi svoje poslove, ako ih već sutra neki gnjevni političar ili vlast može izložiti kako bi pobijedio u nekom svom privatnom ili stranačkom ratu.

Ono što nas sve mora zabrinuti i na što sve zdrave i demokratske snage u državi moraju reagirati jest to da su tehnički premijer i ekipa oko njega spremni koristiti sva sredstva da zadrže vlast. Pa čak i ako to zadire u osjetljivu sferu nacionalne sigurnosti ili sigurnosno-obavještajnog rada. Zato nije pretjerano zapitati se stoji li iza objave dokumenta i namjera da se poljulja sigurnosni sustav?! Da, nakon katastrofalne gospodarske i socijalne situacije, i sigurnosni sustav –  koji je do sada solidno funkcionirao – neki poguraju na dno?! A ako nema takve namjere, onda bi bilo nužno da se što hitnije pronađu krivci za taj skandal i da za njega odgovaraju.  

U demokratskim državama koje poštuju zakone, predsjednik, pa čak i ako je riječ o tehničkoj vladi, na takvo bi što žurno reagirao i javnosti položio račune za skandal koji vodi ugrozi nacionalne sigurnosti. Predsjednik vlade jedne uljuđene i uređene države napravio bi sve da zaštiti integritet pripadnika obavještajne zajednice i da vrati povjerenje u sigurnosni sustav. To više što se Hrvatska, cijela Europa, ali i cijeli svijet zbog realnih prijetnja terorizmom nalaze u ozbiljnoj sigurnosnoj situaciji koja ne može dopustiti ovakvo olako igranje sa sustavom kao što je to obavještajni.

Izostajanje reakcije tehničkog predsjednika Vlade može se tumačiti i kao odgovor na nedavni poziv drugog čovjeka SAD-a Bidena koji je boraveći u Hrvatskoj na sastanku čelnika jugoistočne Europe i na sastanku regionalne inicijative Brdo-Brijuni, među ostalim, kazao da od Hrvatske očekuje jači angažman u ovom dijelu Europe i borbi protiv terorizma. Sama činjenica da imena tajnih suradnika i obavještajaca bez problema mogu biti objavljena u javnosti bacaju loše svjetlo i na ulogu koju je Hrvatska dobila.

I konačno, slučaj Rašković pokazuje da imamo čvrste razloge vjerovati da sigurnosno-obavještajne službe nisu depolitizirane i da je politika debelo uplela svoje prste u njihov rad, te da ih može koristiti za usko stranačke svrhe.

A javnost ima pravo na legitimno pitanje je li i politizacija tog važnog sustava još jedan od rezultata Milanovićeve vladavine!?

Foto:FaH