Piše: Dinko Dedić
Gledajući sebe nacionalizam identificiram isključivo kao obrambeni mehanizam protiv opasnosti koja Hrvatskoj prijeti iz Srbije na osnovu strašnih iskustava iz prošlosti i zveckanja oružjem koje nikako da utihne.
Mi smo se do sada uvijek suočavali sa stvarnošću kad je bilo previše kasno, kao što je bio slučaj 1991. Ne mogu smisliti mogućnost da nas opet zateku nespremne. Neke slike iz rata, neki strahoviti prizori me progone. Čak i danas me prođu trnci.
Htio bi da svi postanemo svjesni da smo svi ugroženi, da oni ne biraju između lijevih i desnih, da njih stvarno ne znanima volite li ih ili mrzite, da možete izaći pred njih raširenih ruku, kao što su to neki u vrijeme Domvinskog rata učinili i da će vas svejedno ubiti.
Svi, baš svi su bili proglašeni ustašama i neprijateljima. Mogli ste mlatiti partijskom knjižicom, mogli ste ih uvjeravati da čitav život volite Srbe, mogli se im reći da mrzite Hrvate, da se odričete svoje nacije, da pišete ćirilicu bolje od latinice i što god ste mogli izmisliti da im ugodite, svjedno bi vas ubili. Razumijete li?
Stvarno nije važno koliko vam Hrvatska i hrvatstvo ništa ne znače i koliko ste osobno protiv onih kojima znače. Važno je samo da oni nas, sve nas vide kao jedan narod koji treba istrijebiti, bez obzira na naše međusobne razlike. Važno je samo da oni nas tako svrstavaju, ma koliko se vi odricali i domoljublja i nacionalnog identiteta. Čini mi se, da upravo odete i da prisvojite pravoslavlje i promijenite ime i prezime i nazovete se Milanka Opačić ili Ranko Ostojić, oni bi brzo pronašli da to nije vaše porijeklo i opet bi vas ubili. Shvaćate li?
U Hrvatskoj ne postoji nikakav antisrpski pokret. Nitko ne poziva na invaziju Srbije. Ja jugoslvenstvo među nama smatram vrlo opasnim jer prestavlja utopiju, zabludu i zamku, jer nas razoružava. Nije važno koliko bilo tko drugi vjerovao u jugoslavenstvo, kad Srbi u njega ne vjeruju. Nisu vjerovali 1918., nisu vjerovali 1945. i ne vjeruju danas.
Sve čemu jugoslavenstvo ili bilo koji drugi oblik zapadnobalkanskog ili regionalnog jedistva služi, je razvodnjavanje hrvatskog nacionalnog bića, tako da opet Hrvati ne budu spremni stati jedinstveno u obranu svoje domovine.
Da smo otok u Pacifiku kojemu nitko ne prijeti, ja se uopće nebi brinuo kako se tko osjeća. Izgledalo bi i meni glupo da se netko šepuri svojim otočkim hrvatstvom kad na tisuće kilometara oko nas nema nikoga osim riba. Nije međutim tako. Drugačije je tu gdje nam je domovina, dramatično drugačije.
Mi nemamo drugog izbora. Tako cijeli svijet funkcionira i kad se jedan narod nađe u opasnosti, poziva se na te energije koje ga zbližavaju, koje ga jačaju, na nacionalne energije, kao što to svi rade, kao što je i sam Staljin pozvao na ruski nacionalizam, na majčicu Rusiju, kad je na njih napala velika njemačka vojan sila.
Moramo se osloniti na sebe. Sjetite se kad su drugi došli u pomoć. Koliko je bombardiran Vukovar? Koliko je bombardirano Sarajevo? Koliko je poubijano, silovano, popaljeno i protjerano po Hrvatskoj, Bosni i Kosovu prije nego što se svijet zabrinuo? Zar ste zaboravili?
Pogledajte gdje se Srbija nalazi danas. Nije to neka marginalna skupina šešeljevaca koja tu i tamo spali hrvatsku zastavu. Kompletno nacionalno biće Srbije prijeti. Svrbe ih dlanovi i teško im je izdržati dulje od 20 godina bez rata.
U Hrvatskoj HAZU nezainteresirano šuti i ne mari puno za Hrvatsku. Isto je i Maticom hrvatskom i s Društvom književnika i Udruženjem novinara i sa studentima i sa profesorima i s onima na vlasti.
Za razliku od njih pogledajte što se događa u Srbiji. Jedinstveno, SANU, studentski pokret, SPC i sve političke snage, ljevica i desnica, trube u ratnu trubu.
Ne odriču se prava na značajan postotak hrvatskog teritorija ako ne i na cijeli. Proglašuju suverenitet u Hrvatskoj, onaj isti suverenitet koji im garantiraju zaključci ZAVNOH-a u Ustavu Republike Hrvatske (Pročitajte zaključke ZAVNOH-a i vidite tko je sve suveren u Hrvatskoj).
Je li to bedem na kojemu ćemo graditi svoju sigurnost? Je li Tito taj simbol oko kojega ćemo se okupiti i ukopati kad opet ruknu s istoka?
Zar je ovakav tretman naših branitelja iz prošlog rata način na koji ćemo sutra dobiti nove generacija mladih Hrvata da naredaju svoja tijela na granicu, znajući da će ih sutra, ako prežive, pljuvati i obasipati pogrdama oni za koje su ginuli. Ne mislite li da se neće zamisliti bez ruku i nogu, u kolicima, kako mole za malo razumijevanja dok ih narod za koji su ginuli naziva šatorašima?
Pogledajte si na YouTube kako 100,000 Srba u sred Beograda slavi srpsku pobjedu u vaterpolu. Odite na YouTube i napišite “Slavlje u Beogradu nakon olimpijskog zlata u vaterpolu” pa ako razaberete samo deset uzvika one svjetine, krv će vam se slediti.
Pogledajte film u ovom tekstu “Jeziva prijetnja srpskih studenata”.
Je li to neki hrvatski nacionalisti pozivaju na rat? Pozivam li ja na osvetu, na mržnju i na netrpeljivost prema bilo kome?Pozivam vas sve na okup, da učinite ono što bi svaki narod koji bi se našao u hrvatskoj situaciji učinio, da zbijete redove suočeni s nedaćama i nevoljama.
Gledam hrvatske političare koji govore o prijateljstvu, dijalogu, o dobrosusjedskim odnosima, o zajedničkoj europskoj obitelji, kao da ih netko sluša, kao da ih uopće može čuti od zveckanja oružjem, od vriska i ratnog pokliča od kojega su im žile na vratovime skočile kao prst.
Odite u Beograd i uvjerite se sami, ako se ne bojite da vam ime neće pomiješati s nekim tko se borio u Domovinskom ratu i uhapsiti vas. Eto, možda čak i Domovinski rat smatrate zločinačkim i sve koji ga slave fašistima, pa opet niste sigurni da vas neće zgrabiti s one strane srpske granice, jer njima je sve to svejedno, jer oni ne gledaju naše razlike, jer su im isti svi koji žive u Hrvatskoj a nisu imenom, porijeklom, vjerom i uvjerenjem Srbi.
Nije ovo neki zov hrvatskih nacionalista za spas svojih istomišljenika, nego poziv da se spase svi koji žive u Hrvatskoj i oni koji Hrvatsku ne vole i nas nazivaju fašistima.
Sjetite se duha kojim je hrvatska oslobođena u Domovinskom ratu. Sjetite se imena vojnih jedinica, pjesama koje su pjevali, simbola koje su nosili na kapama i uniformama.
Zamislite da je u Domovinski rat bilo dozvoljeno samo onima koji vole Tita, koji priznaju Ivicu Račana za svog vođu, koji se bave antifašizmom, koji su spremni na kapi nositi grb SR Hrvatske i pjevati “Po šumama i gorama”.
Možete li si predstaviti sliku od koliko bi se boraca sastojale hrvatske oružane snage i što bi se dogodilo s Hrvatskom, s vama, da ti koje vi danas smatrate nacionalisitima i fašistima nisu stali u obranu? Shvaćate li o čemu ja govorim?
Razumijete li da će ti koje vi ne možete organski podnijeti i vas braniti kad se nađete u životnoj opasnosti i ginuti za vas i ne samo da će oni biti jedni od tih koji će vas braniti, nego neće biti nikoga drugoga osim njih? I neće pitati jeste li katolici ili ateisti, ako ste komunisti ili antikomunisti, volite li Hrvatsku ili ne. Neće vas pitati ništa nego će svojim životom stati u obranu vašeg prava na državu, na slobodu, na život.
