Treba li se Republika Hrvatska miješati u (zasada ili do sada!) neobjavljeni rat Srbije i Crne Gore? Treba li stati na bilo čiju stranu nakon stoljetnog vrlo turbulentnog iskustava s obje nacije?
PIŠE: Marko Marković/Foto:Tanjug
Naime, Hrvati su i Srbe i Crnogorce upoznali davno prije krvavog raspada posljednje tvorevine zvane SFRJ, iz koje je Hrvatska izišla kao samostalna država, a Srbi i Crnogorci nastavili su živjeti u novoj zajedničkoj državi nazvanoj Savezna Republika Jugoslavija.
No, ni ova posljednja srpsko-crnogorska tvorevina nije dugo potrajala; već 2006. godine uredno se raspala na dvije samostalne države: Srbiju i Crnu Goru. Interesantno je da je jedan od glavnih uzroka razilaženja između dotadašnja „dva oka u glavi“ bila podjela ratnog plijena, zajednički pribavljenog ponajviše s teritorija Republike Hrvatske. Pod okriljem bivše JNA i Srbi i Crnogorci bili su iznimno složni, počinivši pored enormne pljačke, i enormnu ratnu štetu na civilnim i vojnim objektima te infrastrukturi Republike Hrvatske.
Dakle, Republika Hrvatska ima puno toga za reći i razriješiti i sa Srbima i sa Crnogorcima. Hrvatska je to do sada činila bilateralnim putem i oprečno, u pravilu podržavajući „malene“ Crnogorce na putu prema, prvo – vlastitoj samostalnosti, a potom i na putu u euroatlanske integracije. Značajan doprinos oblikovanju i provođenju ovakve politike prema Crnogorcima dala su i dva hrvatska predsjednika, jedan je odavno počasni građanin Podgorice, a drugome odavno u Crnoj Gori žive dvije očeve sestre (rođene tetke!).
Zahvaljujući ovoj dvojici hrvatskih predsjednika (2000. – 2015.) Crna Gora je nestala iz tužbe Republike Hrvatske za genocid, ušla je u NATO savez, a da pritom granična pitanja, sukcesijska pitanja i pitanja ratne štete uopće nisu riješena.
Brojna zaklinjanja crnogorskih dužnosnika kako će sva neriješena pitanja s Republikom Hrvatskom biti riješena crnogorskim osamostaljenjem od Srbije, a potom i ulaskom Crne Gore u euroatlanske integracije, pokazala su se apsolutno lažnima. Hrvati su još jednom ispali naivni i prevareni od strane „slabašnih“ Crnogoraca.
Loša utjeha Hrvatima je da su „slabašni“ Crnogorci prije toga „preveslali“ i tradicionalno jake Srbe, sudjelujući s njima u ratnom pohodu iz kojeg su prigrabili nerazmjerno veći plijen, a bez ikakvih kasnijih posljedica (naime, nitko ih poslije rata nije, za razliku od Srba, proglasio agresorima, genocidnima, pljačkašima, ubicama, silovateljima, …).
Stoga, u za sada verbalnom ratu između Srba i Crnogoraca, u kojem se ne biraju riječi (a uskoro, možda, neće niti oružje), Hrvati ne bi trebali stati niti na koju stranu. Pri tome, svima je jasno i ne treba nikome obrazlagati zbog čega treba zauzeti takav stav prema Srbima. Ma što Hrvati mislili o Srbima, neosporno je da se radi o velikom narodu, koji ima sjajne književnike i advokate koji će znati obraniti srpske interese od crnogorskih napada i provokacija. Međutim, dobro bi bilo „urbi et orbi“ pojasniti zašto više ne treba bezrezervno podržavati „malene i slabašne“ Crnogorce.
Sjajan povod za to dao je crnogorski publicist i književnik Borislav Cimeša, član Crnogorskog kulturnog foruma, koji je nedavno objavio žestoki tekst na forumu crnogorskapitanja.wp u kojem je, nikada do sada viđeno, izvrijeđao Srbe i Srbiju.
>>> ČUDNI SRPSKI OBIČAJI: Pravo prve bračne noći, incest, oceubojstvo, snohačestvo …
Sve što je izrečeno u navedenom tekstu, a iznimno je ružno po Srbe i Srbiju, zasigurno nije izrečeno bez prešutnog „blagoslova“ crnogorskog političkog vrha, pa i „Svete autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve“. Želeći zaštititi „crnogorske vrijednosti“ od srpskog svojatanja, pri čemu se na srpskom udaru „… našao i crnogorski etički kodeks“, autor teksta Cimeša pobrojava Srbima:
– pravo prve bračne noći, incest i haremluk, koje su stoljećima nad Srpkinjama provodili Turci pred njihovim muževima, tjerajući i „… očeve da skrnave rođene kćerke“, navodeći da su: „Konkubinat, incest i haremluk postali … temeljni običaji srpske tradicije ispunjene moralnom hipokrizijom i kozmetikom.“, aludirajući pritom na misao Petra Džadžića, objavljenu u djelu: “Homo Balkanikus – Homo Heroikus” (1995.), a koja glasi: „Ličimo li više na očeve ili na Turke?“;
– snohačestvo, koje „… označava seksualni odnos svekra i snahe u seoskim sredinama u kojima su bili u običaju maloletnicki brakovi … (a koji se u nekim srpskim) krajevima zadržao do naših dana”, pri čemu Borislav Cimeša smatra da: „… ovđe nije u pitanju samo maloljetnicki brak sa socijalnom notom i razlogom. U pitanju je dublja tradicionalna incestuozna etnogenezička običajnost.“;
– oceubistvo ili Lapot, za kojeg Cimeša navodi da je „… običaj oceubistva ostarjelog roditelja iza ili iznad kuće tvrdim predmetom (najčešće śekirom po vratu) o čemu je ostalo potresno svjedočansvo sublimisano istoimenom pjesmom Radivoja Lole Đukića“;
– srpska nekrofilija, za koju Cimeša navodi „ … srpske posmrtne počasti i parastose, dopunjene luksuznom gozbom na groblju i grobu sahranjenog (…) uz cjelokupni jelovnik (iz srpske) nacionalne kuhinje.
Svoj traktat o Srbima, njihovoj etnogenezi i običajima Cimeša završava povlačeći suštinsku paralelu sa Crnogorcima, ustvrđujući slijedeće: „Rađano na nasilju da bi i samo postalo žrtva nasilja, srpsko etičko iskustvo koje se zove interes, sušta je suprotnost realnog i metafizičkog, tradicionalnog crnogorskog etičkog kodeksa-čojstva i njegovog dostojanstva, uzvišenosti pravde i pravice, filantropije i istine.
Borislav Cimeša/Foto:screesnhotyoutube
Uprkos brojnim degradacijama, degenerisanju i devastiranju u turbulentnom dvadesetom vijeku, crnogorski etički kodeks je opstao o čemu svjedoči i nedavna burna prošlost kada se on samopotvrdio kroz otvorenost, toleranciju, suživot u razlikama, velikodušni samožrtvujući odnos prema izbjeglicama i nevoljnicima iz drugih zemalja okruženja i u spašavanju od genocida i holokausta 1999. nad Albancima sa Kosova, potomaka epohalnog Kanona Leke Dukađinija. Urušavan spolja i iznutra denacionalizatorskim nasrtajima na etičko i etničko biće i duh crnogorstva, Crnogorski etički kodeks i crnogorski narod i pored svih devijacija i danas pripadaju najužoj porodici nacionalnih entiteta međunarodne zajednice sa najuzvišenijim moralom.“
Zbog ove zadnje rečenice u kojoj je Cimeša (na veliko zadovoljstvo i radost naručitelja teksta) konstatirao kako: „Crnogorski etički kodeks i crnogorski narod … pripadaju najužoj porodici nacionalnih entiteta međunarodne zajednice sa najuzvišenijim moralom“, a opet, nikako ne želeći se miješati u najnovije srpsko –crnogorske prijepore, molimo gospodina Cimešu (sa ili bez suglasnosti mentora) da odgovori na nekoliko pitanja koja zanimaju Hrvate, zasigurno vrlo skoro buduće mete gospodina Cimeše (po narudžbi mentora!).
Dakle, gospodine Cimeša (gospodo Cimešini mentori), budući pripadate narodu „… sa najuzvišenijim moralom“ molimo Vas odgovorite kako se crnogorskom narodu, koji je stoljećima razvijao izniman „crnogorski etički kodeks“ i pripada „… porodici nacionalnih entiteta međunarodne zajednice sa najuzvišenijim moralom“ omaklo / dogodilo to da, u zajednici sa „nekrofilnim“ „oceubicama“ poteklim iz „snohačestva“, „konkubinata“, „incesta“ i „haremluka“, sudjeluje u osvajačkom, agresivnom ratu na susjedni hrvatski narod, paleći, pljačkajući, silujući i ubijajući.
Također, ljubazno molimo, odgovorite nam kada narod „… sa najuzvišenijim moralom“ misli / kani / namjerava:
1. podmiriti počinjenu ratnu štetu na teritoriju Republike Hrvatske. Do sada ste platili štetu za nekih 476 krava koje ste pobili u Konavlima, a što je s ostalom štetom, odnosno da li u skladu sa svojim čuvenim „crnogorskim etičkim kodeksom“ smatrate da ipak ima još nešto što ste zaboravili platiti
2. obeštetiti Republiku Hrvatsku za protupravno otetu (opljačkanu) civilnu imovinu, primjerice: sredstva i opremu Zračne luke Dubrovnik / Ćilipi. To je, da vas ljubitelje „… filantropije i istine“ podsjetimo, ista ona zračna luka na koju su slijetali avioni s eurima (kada ste mijenjali svoju valutu), a sve iz straha od „nekrofilnih oceubica poteklih iz incesta i haremluka“. E, da to je ista ona zračna luka na koju je slijetao i Milo kada se vraćao sa službenih puteva iz inozemstva, jer jako je dobro znao da „oceubicama“, ako mogu ubiti vlastitog oca, nije nikakav problem ubiti i njega. Dakle, manje ga je bilo strah Hrvata na koje je 1991. godine huškao svoje rezerviste, nego nekih „nekrofilnih“ Srba s kojima je, još jučer dijelio ratni plijen iz Hrvatske;
3. obeštetiti Republiku Hrvatsku za protupravno otetu (opljačkanu) vojnu imovinu. Iz dosadašnjih medijskih natpisa proizlazi da je ogromni dio Flote JRM, u vrijednosti oko dvije milijarde USD, protupravno prisvojen (opljačkan) i prevezen u Boku. Godinama ste naglašavali da to niste izveli vi Crnogorci, nego da je to izvela JNA. E, pa sada vas, zagovornike „… uzvišenosti pravde i pravice“, pitamo slijedeće: ako je JNA dovukla na vaš teritorij i u vaš akvatorij tuđeg naoružanja i vojne opreme u vrijednosti većoj od dvije milijarde američkih dolara, zašto niste – kada se 20. svibnja 1992. godine JNA transformirala u Vojsku Jugoslavije – vratili Hrvatskoj svo naoružanje i vojnu opremu otetu s njenog teritorija i akvatorija.
Ako vam to tada nisu dopuštali „nekrofilni oceubice“, zašto to niste učinili nakon što ste se, zahvaljujući i hrvatskoj pomoći, odvojili od istih! U ostalom, zašto ne vraćate školski brod „Jadran“, koji je nasilno zadržan u Boki zbog planiranog remonta, nakon čega je trebao biti vraćen u matičnu luku Loru / Split. Vi nemate niti jedan valjani argument za svojatanje tog broda, no, bez srama navodite i to da je brod bio kraljevski (Karađorđevićev) pa eto, sada, treba pripasti vama.
Dakle, kada trebate zadržati otetu imovinu bez ikakvih se problema pozivate na vaše dobre odnose s „nekrofilnim oceubicama“, a inače ih prezirete i navodite da je „… srpsko etičko iskustvo koje se zove interes, sušta … suprotnost realnog i metafizičkog, tradicionalnog crnogorskog etičkog kodeksa-čojstva i njegovog dostojanstva“;
4. riješiti granični spor na Prevlaci, budući se radi o privremenom rješenju kao rezultatu političkih pregovora u kojima se ne prejudicira konačno rješenje. Iako po međunarodnom pravu linija razgraničenja na ulazu u Boku treba ići linijom sredine, bez ikakvih ste problema prihvatili iznuđeno rješenje za koje su zaslužni „nekrofilni oceubice“, a ne vi, po kojemu linija razgraničenja ide tako da je Crnoj Gori pripalo 7/10 ulaza u Boku, a Hrvatskoj 3/10. Toliko o vašem poimanju „ … uzvišenosti pravde i pravice“;
5. priznati da je Bokeljska mornarica dio kulturne nematerijalne baštine i hrvatskog naroda, a ne samo i isključivo Crnogorskoga naroda, pa u skladu s time i zajedno s Hrvatima i Hrvatskom prijaviti Bokeljsku mornaricu pod zaštitu UNESCO-a. Mislite li da eksperti UNESCO-a ne znaju da ste sve do Berlinskog kongresa 1878. godine gledali more sa brda; da ste tek 1945. godine dobili Boku kotorsku; da u svojoj povijesti, na svojim navozima nikada niste sagradili niti jedan brod; da nemate nikakve pomorske tradicije te da, u konačnici, nemate nikakvo povijesno, moralno i etičko pravo na tradiciju Bokeljske mornarice staru 850 godina!!!
Na kraju, gospodine Cimeša, gospodo Crnogorci koji dijelite Cimešino mišljenje, nije toliko veliki problem što vi sami smatrate da „ … pripadate najužoj porodici nacionalnih entiteta međunarodne zajednice sa najuzvišenijim moralom“, problem je u tome što se tako – ne ponašate!
Svojim postupcima, a sada i izjavama, pokazujete da ste zreli za jednu kolektivnu terapiju. Nadamo se samo da vam terapeuti neće biti isti kao i pred 100 godina!!!
