UZ ‘DAN REPUBLIKE’: Priča o dvije hrvatske kvazi-države

studeni 29, 2018 maxportal
Share Button

Na današnji dan, želim podsjetiti na krucijalni državnopravni presedan vezan za hrvatsku državnost, tj. na činjenicu da su od 1943. do 1945., na teritoriju današnje RH postojale dvije hrvatske kvazi-države: NDH, pod vlašću Hitlerova kvislinga Ante Pavelića i ZAVNOH-ovska Hrvatska pod zapovjedništvom tada još vjernog Staljinova satelita – Josipa Broza!



PIŠE: Dr. Darko Bekić /Foto:Wiki

Te dvije hrvatske “države” bile su na suprotnim stranama u II. sv. ratu, kao što su bili i njihovi stvarni kreatori: Hitler i Staljin, ali politički režimi u obje tvorevine bili su podjednako totalitaristički i zločinački.

Uvjeti nastanka dvije kvazi-države bili su potpuno različiti: Hitler je bio veliki pristalica Jugoslavije i tek nakon probritanskog puča u Beogradu, u ožujku 1941., nevoljko je pristao na osnivanje hrvatske države.

Prvo je Mačeku ponudio da stane na čelo NDH, a tek kada je on odbio, prihvatio je Pavelića – kao “nužno zlo”.

S druge strane, Kominterna se već od 1920. zalagala za rušenje velikosrpske monarhije SHS. Tek nakon dolaska Hitlera na vlast, Staljin je promijenio stav, ocjenjujući da bi jugoslavenska federacija “u kojoj će svi narodi biti zadovoljni” bila jača prepreka njemačkoj ekspanziji nego šest malih država.Tito je dobio zadatak da taj cilj ostvari, pa je, kao prvi korak,1937. osnovao KPH.

Nakon uspostave ustaške vlasti, Hitler je naredio Paveliću da u NDH provodi rasne zakone i na njima utemeljene masovne zločine, ali se Wermacht iz vojno-političkih razloga uvijek protivio progonu hrvatskih Srba. Tito je, pak, tijekom NOB-a provodio Staljinovu i Kominterninu strategiju “svjetske revolucije”, u sklopu koje se “klasna mržnja”, također pretvorila u masovne zločine i istrebljivanje čitavih društvenih slojeva.

O tome je na I.zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću 1942., slikovito govorio Moša Pijade:”…Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.”

Osim natjecanja u zločinstvu, dva suprotstavljena režima u Hrvatskoj, međusobno su se nadmetali za svoj legitimitet, naravno na različitim osnovama. Tako je Pavelić, u ime NDH, samo dva dana nakon što je objavljena kapitulacija fašističke Italije, 10.rujna 1943., proglasio raskid tzv. Rimskih ugovora i Istru priključio Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Okružni NOO za Istru, bez konzultacija sa ZAVNOH-om, tri dana kasnije, 13.rujna, također je objavio priključenje Istre matici zemlji Hrvatskoj, što je ZAVNOH potvrdio 20. rujna i proširio na sve ostale dijelove Hrvatske koji su bili pod okupacijom Italije.

Međutim, u pogledu unutrašnjih granica buduće “federalne hrvatske države”, ZAVNOH i AVNOJ nisu bili rječiti ! Srpska većina u vrhu KPJ i NOV bila je prejaka te je ignorirala zahtjeve i očekivanja Kominterne i Staljina, a Tito je sve to podnosio, nastojeći se održati na čelu Partije i NOB-a.

Zato se “federalna Hrvatska” do svoga formalnog utemeljenja 1945., ne samo teritorijalno znatno smanjila u odnosu na NDH, pa i na Mačekovu Banovinu, Hrvatsku, već ni u državnopravnom smislu nije uspostavljena kao nacionalna, već kao zajednička država “hrvatskog i srpskog naroda”.

Pozitivna u tom smislu bila je tek činjenica da su ishod II. sv.rata i povijesni događaji u 20.stoljeću,Tita i ZAVNOH-ovsku Hrvatsku stavili na pobjedničku stranu, što se nije moglo reći za Radićevu Hrvatsku poslije I.sv.rata, kada su Hrvati bili smatrani jednim od poraženih naroda, pa su predani Srbiji kao “savezničko zemlji”, s tim da je i hrvatska politička elita ujedinjenje sa Srbijom smatrala manjim zlom od svih drugih opcija.

U svakom slučaju, Hrvati danas mogu slobodno reći Nijemcima, Talijanima, Francuzima i drugim europskim narodima da ih od fašizma nisu trebale oslobađati anglo-američke trupe ili Crvena armija, već da smo sami otjerali fašiste i na svojem teritoriju, od 1943. nadalje, gradili temelje buduće suverene i demokratske hrvatske države.

Titov sukob sa Staljinom 1948., kao i propast SSSR-a i komunističkog sustava početkom 90-ih, također su pomogli da se hrvatskom narodu, prvi puta nakon tisuću godina, otvori jedinstvena prilika za ponovnu uspostavu suverene, nacionalne države.

U tom smislu, razdoblje od 1945. do 1990., bilo je svojevrsni pripremni rok. Svjestan da se hrvatska država nije mogla obnoviti samo na formalnom kontinuitetu našega državnoga prava, predsjednik Tuđman – i sam povjesničar – pozitivno se izjasnio o antifašizmu i “ZAVNOH”-ovskoj Hrvatskoj:

„U antifašističkom pokretu stvorena je zavnohovska federalna država Hrvatska i političko-ustavna osnova jugoslavenske federacije kao zajednice ravnopravnih naroda s pravom samoodređenja. I upravo ta stečevina antifašizma davala nam je pravne pretpostavke za izlaz iz Jugoslavije i proglašenje nezavisnosti.”

Dakako, međunarodnopravne pretpostavke bile su vrlo korisne u diplomatskoj borbi za međunarodno priznanje ali stvarnu vlast u svojoj državi, hrvatski narod uspio je izboriti tek pobjedom na vojnom polju, u obrambenom, Domovinskom ratu!

O AUTORU:

DR. DARKO BEKIĆ, hrvatski diplomat, početkom 1990-ih savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Franje Tuđmana, autor brojnih rasprava i studija s područja međunarodnih odnosa, autor knjige Povijest hrvatske diplomacije (2016.),

Komentari
Share Button