Vinko Vukadin: Kako je literarni Andrija iz HDZ-a postao realna budala?

25 studenoga, 2015 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

KAD je objavljena moja literarna priča o prijatelju Andriji, HDZ-ovom funkcioneru, nisam ni sanjao da će virtualni lik iz moje priče postati opasan udarac za bilo kojeg funkcionera u HDZ-u.



vinko vukadin

Piše: Vinko Vukadin

Poznajem mali milijun Hadezeovaca, dobrih i loših, pametnih i glupih, debelih i mršavih, iz svih krajeva i svih boja očiju, al’ da se literarna kombinacija pet, meni poznatih spotikača, pretvori u neku vrstu oglednog funkcionera, e to nisam mogao ni sanjati.

Očito je da je ekipica jugoslavensko komunističkih korijena puno kompleksnija nego sam ja mislio. Kako inače objasniti činjenicu da se netko prepozna u tekstu, koji ničim ne odgovara njegovoj realnosti, ili se možda varam, ne znam za duboke tajne nekih umivenih domoljuba koji su jedva dočekali da HDZ ne dobije previše, ali ne i premalo.

Logika spotikača je jednostavna. Ako HDZ dobije previše ostade Karamarko, ako dobije premalo oni ne će uć u kombinaciju.

Kad sam već, neočekivano, dobio potvrdu da moj tekst ima nekoliko čitatelja, odlučio sam do kraja pokušat ući u tajnu mog prijatelja Andrije. Da opet ne bi nastala uzbuna i potražnja u središnjici, upozoravam sve čitatelje da je Andrija literarni lik, produkt promatranja iz prikrajka.

Moj realni spotikač se ne zove Andrija, on bi bio neka kombinacija u stilu Markojureandrijeivostipandomagoj… Od kuda mi baš ime Andrija?

To ime mi se učinilo prikladnim jer to je hrvatski naziv za slovenskog imenjaka, hajdučko ime malog Andrijice.

Andreas znači hrabrost, odlučnost, muškost.

Kuš boljeg imena za političara koji sve žrtvuje da bi izbio na površinu? Ostale karakteristike sam kombinirao proizvoljno, prisjećajući se mnogih bivših funkcionera SKOJ-a, danas uglednih demokrata, koji nama zatucainim konzervativcima drže propovijedi o europejskom HDZ-u kao jedinom rješenju hrvatske tragedije.

Oni su uglađeni, vežu kravate po britanskom uzoru, jedu samo najbolje odreske, umreženi su obiteljski i klupski, završili su dadatne tečajeve za otvaranje prstaca i ispijanje vina iz pravih čaša, prošli su tečajeve političkih oblikovanja jer su bili pripremani za preuzimanje avangardnih zadaća. Otprilike takvog lika sam imao pred očima, ne znajući da sam izazvao tragediju i kaos na križaljci Karamarkovih nasljednika.

Tragedijja je u tomu što i moj literarni Andrija ima svoju družicu, koja je sebe već vidjela kao moralnu vertikalu na sljedećm sastanku župnog vijeća. Ipak je njezin muž postao i formalno važan. Ona mu je oprostila sve nepodopštine, slanje poruka u inbox drugim ženama, tračeve o njegovom erosu i ženskoj zaljubljenosti u njegovu inteligenciju. Bitno je da je pred njim velika karijera, a da će ona konačno moć kod frizerke pričat da se njejzin Andrijica razvali od rada za narod, al da je držva puna nezhvalnika i budala koji to ne vide.
Tako je, odmah nakon literarnog udarca na budućeg predsjednika nečega, izbio realni skandal i opasnost za obiteljsku karijeru.

Andrijetina je doletio kući sav uzrujan. Nije više bio ni Andrija, ni Andrijica, ni Andre s apostorfom ni Andrej, nego Andrijetina. Uzrujan, bijesan, ljut, oznojen, kravata raspuštena, trbuh ispao iznad remena i prijeti pucanjem preko pupka.

Kad je uletio u predvorje obiteljskog doma, družica je pomislila da će ispalit opet kakvu protiv Karamarka i njegovih savjetnika, da će reć da to treba konačno posložiti kako treba. No, prevarila se. Andrijetina je mrmljao o nekakvom prozivanju u nekakvom članku na nekakvom portalu.

Njegovu ubožitu družicu je skokimice spopala radoznalost. Odmah je potrčala do torbe s najnovijim laptopom, ali je Andrijetina nabrzinu uzeo laptop, u strahu da mu družica ne otkrije zadnje chatove na fejsu i tako nastane još veća katastrofa.

Uljudan, kako je i naučio na partijskom tečaju za prosperitetne omladince, Andrijetina se pretovrio u Andriju i počeo ženi uzdihan čitati što piše.

„Evo piše da sam to ja, Andrija“, počeo je zahuktalo. „Andrija HDZ-ov funkcioner, to sam ja, ja se zovem Andrija i ja sam funkcioner, bio sam u partiji, bio sam direktor, a uvjeren sam da je Karamarko krivi izbor“.
„Pa dobro ima li u tom tvom hadezeu još takvih k’o ti, još koji Andrija“?, upitala ga je družica.

„Jesi glupa, pa pun je HDZ takvih. Znaš da su mnogi birali drugoga predsjednika, a ima nas još iz Ivinog vremena. A ima i Andrija nekoliko. Ima, al’ on je sigurno mislio na mene“, bio je uporan Andrijetina.

„Aha“, počela je žena. „Jesi li ti dobar s tim glupim Vukadinom?“

„Ma nisam, znamo se površno, skoro pa nikako, ja sam funkcioner, on je neki umišljeni tip koji pojma nema o ničem. Vidjeli smo se tri puta u životu.“

“Ne kaže se o ničem nego ni o čem”, ispravila ga je družica tonom propale učiteljice, onim tonom koji je on mrzio jer ga je podsjećao na njegove ispite koje su mu darovali zbog pripadnosti avangardi.

„Pa možda je čovjek mislo nekog drugog Andriju, ili promijenio ime junaka“, nastavila je pametna Andrijina družica.

„Ma, kakvi, ima tu još i drugih elemenata koji ukazuju na to da ga mogu tužit za narušavanje ugleda, časti, karijere i svega pod nebeskom kapom. On je mislio mene“, nastavio je Andrija, pretvarajući se neprimjeno u Andrijetinu.

Već sama pomisao na sramotu i činjenicu da je otkriven u Andriji je izazivala promjenu osobnosti. Navikao je on na promjene karaktera, stavova i nazora, al’ svaki preokret s jedne u drugu osobu ga je koštao puno energije. Kravata je odletjela u ćošak, od siline bijesa i kupusa, koji je pojeo za ručak, Andrijetini je popustio proktotvor, a družica je zatovrila nos mrko ga gledajući.

Nije se družici ni ispričao za narušavanje ekološkog balansa u sobi, nastavio je s elaboratom o sličnosti njega i lika iz virtualne priče. Posebno ga je zasmelo što je on sad u partijskom dijelu HDZ-a ispao otkriven, dakle za drugove više neupotrebljiv kao nacionalno svjestan i stabilan dio kadrovske križaljke, a i druga strana ga je prozrela pa će biti oprezniji. Njegove kombinacije o nasljeđivanju Karamarka, nakon izgubljenog mjesta premijera, su time postale sve maglovitije.

Već je vidio podsmijeh na licima partijskih drugara, tajnim kanalima je kolala priča o njemu, a ne o nekom izmišljenom liku. Bio je prekuhan kao materina tjestenina, koju je mrzio jer je prekuhanost trebala nadomjestiti količinu u sirotinjskom loncu.

Družica je nastavila sama čitati tekst, a Andrija se šetao od zida do zida psujući mater svima koje je poznavao.

Ženino uporno ukazivanje na nelogičnosti u opisu lika iz priče i njezinog Andrije, nije pomagalo. Ukazivala mu je da on uopće nije bio direktor komunističkog pogona, nego da je bio samo partijski uzdanik i to pred kraj. Navela mu je da je ovaj iz priče bio prosječni Hrvat, a koliko ona zna da je on bio Jugoslaven. Navela mu je da je ovaj iz priče završio osrednju školu, a koliko ona zna on je bio glavni predavač na posebnim tečajevima omladinske škole. Družici se to nije nikako poklapalo, tim više jer je ona poznavala autora iz nekih drugih priča koje nisu za ovu situaciju od koristi.

No, Andriju nije smirivalo družičino logičko razglabanje. Njegova logika je bila neka druga, on se uplašio za svoju karijeru, posebno se uplašio ako bi kojim slučajem Karamarko, realni lik iz priče, otkrio što on stvarno misli o svom šefu. Ako dozna da ga naziva Karamrletom i to prije nego ga imenuje direktorom.

Družica nije imala rješenja za nadolazeću bračnu tragediju. Vidjela je da im prijeti socijalni pad. Ako bi se ponovili izbori Karamarko bi mogao pobijediti, Most se već urušava, a njezin Andreas (muškarčina) bi mogao izvisti, što njezinom ugledu u župnom odboru ne bi bilo od koristi. Suosjećala je sa samom sobom i sa svojim Andrijicom, mlitavim i tužnim, napuštenim i ispuhanim.

No, žensko je žensko, ono ne popušta nikada i ima uvijek neki tajni plan osvajanja ili osvete.

Još jednom je pročitala tekst, svečano zabacila glavu u kožni naslonjač i uvukla duboki komad u međuvremenu čistijeg zraka.

Andrija je instinktivno osjetio da slijedi njezin lamentatio, sjeo je u kožni naslonjač, plaćen provizijom za namješteni natječaj, sklupčao se i očekivao da mu izbaci kakvu tajnu spoznaju o njegovim djelovanjima izvan bračnog kreveta. To ga je mučilo svaki put kad bi ostao nasamo s družicom.

No, družica je bila drugar. Neke stvari nije spominjala, iako je za njih znala.

Udahnula je još jednom i prisjetila se njegovih eskapada. To joj je dalo snage za konačnu analizu teksta i virtualno realnog funkcionera. Sjetila se da joj je predbacivao prekinuti faks, iako je on pola ispita dobio na osnovu utjecaja u omladinskoj organizaciji, ali je šutila i čekala.

„Dobro, točno je da ste ti i tvoji radili polovično. Istina je da ste birali Most i Prgometa nadajući se da će Karamarko pokleknut. I meni si rekao da biram Most, a ne ORAH. Neki ste čak i podmetali noge. Dakle, ovaj dio teksta je pogođen. Samo je pitanje jesi li to ti ili netko drugi“?

„Kad dobro promislim o tvojim ispadima, švrljanjima i vjernosti, kad se sjetim kakav si u krevetu i koliko si knjiga pročitao, onda mi se čini da ima istine u tvojim strahovima“.

„Što tekst duže čitam to više spoznajem da ovaj čovjek jednostavno opisuje nelojalne ljude, pokvarene ploče koje su nekad pjevale partizanske, a danas se ljudima prodaju kao domoljubi. On opisuje ljude koji ruše svojeg šefa i smiju mu se u lice. Čovjek opisuje izvornu nelojalnost, a o tome bi ti mogao pričat priče“.

„Dragi moj“, nastavila je družica mirnim glasom, kad dobro promislim, onda mi se čini da se ipak radi o tebi“

„Kako sad odjednom“?, priupitao je Andrija taman smiren i radostan da on nije virtualni junak iz priče nego samo budala koja je nasjela na klasičnu literarnu provokaciju.

„Zato jer ovaj tekst opisuje klasičnu gnjidu, a ja ne poznajem veću od tebe“!

P.S.: Svi likovi su izmišljeni, radnja je plod literarnog promišljnja, a sličnosti s realnim likovima i političkim nelojalcima je sasvim slučajna.


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •