Vjekovno savezništvo Rusa i Srba? Čisti mit i politički marketing!

svibanj 30, 2019 maxportal
Share Button

U odnosu Srbije prema Rusiji emocije su znatno dominantnije od razuma. Kada su u pitanju suvremeni odnosi Rusije i Srbije, oni u Beogradu skloni su širenju mitova o „vjekovnom prijateljstvu“ i nekakvim „tradicionalnim povijesnim vezama“ srpskog i ruskog naroda.



PIŠE: Marko Marković

Posebno je prisutan mit o Rusiji kao „zaštitnici“ Srba, o ruskom „žrtvovanju“ zbog Srbije.

Jedan od najrasprostranjenijih mitova o srpsko-ruskim odnosima, da je ruski car Nikolaj II „žrtvovao svoju krunu, carstvo i život radi spasenja Srbije”, u Prvom svjetskom ratu.

Prava je istina da je Rusija ušla u Prvi svjetski rat da bi sačuvala svoj međunarodni kredibilitet i status velike sile, koji je bio ozbiljno poljuljan u vrijeme Bosanske/aneksijske krize 1908-1909. i prije toga porazom od Japana 1905. godine. Rusija je imperij i poput drugih velikih sila na Balkanu je ostvarivala svoje interese.

Ova politika se uz manje ili više modifikacija održala tijekom 20. stoljeća ne mijenjajući suštinske karakteristike. Kremlj primjenjuje “meku moć” na ovom području, ali ne više od drugih velikih sila. Ne trebamo biti licemjerni. Moskvu vode praktični interesi i Srbija je samo stavka u njenoj političkoj trgovini.

U slučaju postizanja dogovora između Beograda i Prištine o priznanju Kosova, Rusija gubi snažnu polugu utjecaja u Srbiji koja je zadnji ruski oslonac u jugoistočnoj Europi.

No, s druge strane Rusija je nezavisnost Kosova vješto iskoristila kao izgovor za opravdavanje intervencije u Gruziji i priznanje Osetije i Abhazije, a zatim i kao presedan za aneksiju Krima.

Ako gledamo 100 godina unatrag, nema povoda za stajališta i teze o tradicionalnom savezništvu Rusije i Srbije. Od kraja Prvog do početka Drugog svjetskog rata Kraljevina Jugoslavija uopće nije imala diplomatske odnose sa SSSR-om.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Staljin je pokušao sebi podrediti partizanski pokret u Jugoslaviji kojeg je predvodio Josip Broz. Doduše, sovjetska Crvena armija dala je doprinosa u oslobođenju Beograda, ali na Titovo inzistiranje morali su se povući.

Sovjetski vojnici u pozadini vojnih akcija počinili su u Srbiji brojna kaznena djela, brutalna ubojstva civila i silovanja. Tito se zbog ovoga žalio Staljinu koji je na ponašanje svojih vojnika odmahivao rukom.

Srpski povjesničari i danas izbjegavaju istraživati zločine sovjetskih vojnika, a rado se pozivaju na nekakvu „svjetlu povijest“ odnosa s Rusijom.

Nadalje, u vrijeme Rezolucije Informbiroa 1948. na djelu je bila neobjavljena sovjetska agresija na Jugoslaviju u obliku trgovinskih sankcija, prekida političkih odnosa uz orkestrirane medijske napade sovjetskih medija i ostalih istočnoeuropskih satelita Kremlja.

Sovjeti su vrlo oštro kritizirali i jugoslavenski privrednu reformu iz 1965. godine. Moskva je napadala jugoslavenske komuniste jer su smatrali da Jugoslavija plovi prema kapitalizmu i da u tome mora biti zaustavljena. Zapravo, SSSR nikad nije prihvaćao jugoslavensku verziju socijalizma. Kulminacija loših odnosa dogodila se 1968. kada je Jugoslavija osudila sovjetsku agresiju na Čehoslovačku.

Tada su iz Kremlja stizale poruke da bi Jugoslavija mogla biti slijedeća.

Glavni nositelj trgovinskih odnosa s Rusijom u vrijeme Jugoslavije tijekom 70-ih i 80-ih godina, kada odnosi postaju relaksiraniji, bila je Hrvatska i to najviše u sektoru lijekova, električnih transformatora i generatora te brodogradnje.

Samo  je splitsko brodogradilište „Brodosplit“ u periodu od kraja 60-ih do 1988. SSSR-u isporučilo preko 40 brodova. Ta se suradnja Hrvatske i Rusije nastavila i u doba Domovinskog rata te kasnijih godina.

Moskva je sve vrijeme tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća uglavnom pratila zapadnu politiku prema Balkanu, participirajući u njenom kreiranju. Rusija je bila članica Kontakt grupe i u Vijeću sigurnosti UN-a podržala sve rezolucije kojima su tadašnjoj državnoj zajednici Srbije i Crne Gore (SRJ) uvođene sankcije zbog agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Hrvatska u svojoj težnji za nezavisnošću dobiva podršku zadnjeg predsjednika SSSR-a Mihaila Sergejeviča Gorbačova, koji svojim autoritetom jednog od svjetskih vođa u listopadu 1991. godine nije dozvolio protuustavno djelovanje Jugoslavenske narodne armije koja je željela bombardirati Zagreb.

Ni Boris Jeljcin nije bio previše naklonjen Srbiji, posebno nakon što je Slobodan Milošević u ljeto 91. podržao pučiste i sovjetski Generalštab koji je, uz asistenturu KGB-a, proglasio izvanredno stanje kako bi se spriječio raspad sovjetskog imperija.

Prošle godine skinuta je oznaka tajnosti s pojedinih transkripta iz osobne biblioteke nekadašnjeg predsjednika SAD Billa Clintona. Američki mediji objavili su neke zanimljive detalje kako su se, primjerice, Clinton i Jeljcin oslovljavaju se sa “dragi”. Što se tiče Srbije, u Clintonovim dokumentima stoji da je prvi čovjek Rusije rekao da neće Srbima dati oružje i kazavši pri tome da je smijenio ruske generale koji su bili spremni pomoći Srbiji.

Vlastitom definicijom vojne neutralnosti Srbija lukavo ostavlja otvorenom mogućnost da stupi u neki vojni savez kad joj to bude politički odgovaralo. Srbija nije ni ograničila mogućnost prisustva stranih trupa i vojnih baza na svom teritoriju, a što su osnovni zahtjevi za stalno neutralne države još od Haaške konvencije iz 1907. godine. Jedan od vanjsko političkih ciljeva proklamirane vojne neutralnosti je osigurati stalnu političku podršku Rusije.

Stav Moskve je nedvosmislen i za one koji nemaju smisla za diplomatski rječnik. NATO je i po službenoj ruskoj vojnoj doktrini-neprijatelj pa nema sumnje ni da bi Srbija nakon ulaska u Savez drukčije bila tretirana. Onog trenutka kada Beograd odluči zatražiti pozivnicu za Sjevernoatlantski vojni savez Rusija će uzvratiti udarac pa bi mogla, posve očekivano, priznati državu Kosovo. A možda i ranije…

Što su današnji interesi Rusije u Srbiji?

Isključivo blokada visokog stupnja zbližavanja Srbije sa EU i NATO-om.
Što se tiče onih u Srbiji, ali i šire, koji kazuju kako je Rusija ponovo globalna sila, ta teza producira veliki broj upitnika i nedoumica nad politikom koju vodi Vladimir Putin. Od raspada SSSR-a Rusija kontinuirano gubi veliki dio svog geopolitičkog dvorišta. Ostala je bez utjecaja u zemljama Baltika i većem broju zemalja istočne Europe. Bjelorusija sjedi na dvije stolice i zadnjih godina često solira u odnosima sa Europskom Unijom i SAD-om, pa su odnosi Lukašenka i Putina odnosi dubokog nepovjerenja.

Nadalje, Armeniju vodi prozapadnjačka vlast koja nije toliko oduševljena s onima u Kremlju. Kazakhstan je ove godine zakonom eliminirao ćirilicu kao službeno pismo i uveo latinicu. 2008. godine Rusija je zbog tzv. zaštite Južne Osetije i Abhazije na kraju izgubila Gruziju s kojom su je vezala stoljeća bliskih kulturnih i gospodarskih odnosa najbliže vrste. Potom se dogodilo nešto što je teško objasniti, a to je Ukrajina, duboki, meki geopolitički ruski trbuh u kojem su se u manje od 10 godina dogodile dvije tzv. narančaste revolucije. Cijela zapadna polovica Ukrajine, zajedno s Kijevom otgrla se iz ruske političke i gospodarske sfere. Istočni, rusofoni dio ostao je u zamrznutom konfliktu, a kao za nekakvu utjehu vraćen je Krim.

Stotine tisuća Rusa ostalo je u istočnoj Ukrajini, na milost ili nemilost Kijeva, a u biti ostavljeni su u rovu mržnje i budućih sukoba. Zašto nadležne ruske službe nisu reagirale na informacije o pripremama za Majdan?

Rusija gubi u svom najbližem okruženju i teško je vidjeti gdje je tu njezin povratak na tron svjetske velesile. Regionalna sila bez sumnje svakako jeste. Ne postoji ruska dugoročna strategija izgradnje odnosa s susjedima i ostatkom svijeta. Odnos Srba i Rusa je tek – odnos iz računice.

Foto:Tanjug

 

Komentari
Share Button