Pomalo je pretenciozno pa čak i narcisoidno citirati sam sebe. Ipak ću to ovaj puta učiniti. Pronašao sam jednu svoju raniju kolumnu, staru više od tri godine, u kojoj postavljam sam sebi retoričko pitanje.
Uglavnom, pitanje je glasilo otprilike ovako: što će se dogoditi ako se “ruski medved” probudi i krene na zapad. Kako će EU demokracije reagirati? Hoće li odgovoriti poplavom “parada ponosa”, verbalnim egzibicijama bez konkretnih političkih poteza, imenovanjem ne samo žena na mjesta ministrica obrane u zemljama EU-a nego i žurnim imenovanjem žene na mjesto glavne tajnice NATO-a. Odgovor sam dobio ovog proljeća.
Sve to je u međuvremenu postala naša realnost. Kako se kao kandidatkinja za tajnicu NATO saveza spominje i naša Kolinda Grabar-Kitarović, eurozastupnik “punjena ptica” Fred Matić “mora da se crveni pred ceo svet”. On je tim nagađanjima krajnje iznenađen i uvrijeđen. Ženskinja, i to naša, pa tajnica NATO-a?!
Baš ovih dana, kad je Kolinda, kao kandidatkinja za tajnicu, počela nešto javno govoriti, Fred je pokazao kako je Hrvat Hrvatu. Izašao je u javnost te demonstrativno priznao pred svima “nije moj želudac od rostfraja!” Pridružio mu se i BiH zastupnik Saša Magazinović koji je navodno samo promrmljao: “Nisu ni moji živci od rostfraja.“
Po kuloarima je krenula priča da je Fred obećao Saši, ako njega, Freda, podrži za mjesto tajnice on će njega, Sašu Magazinovića, postaviti za šefa magazina svih tajnica. Rostfraj performans Freda i Saše unio je malo vedrine u političko-vremensku prognozu u mračnom Dubaiju. Fred nas je utješio navodno izjavivši da se ne sekiramo. Bog može promijeniti vaš život preko noći. Naravno, tako da se KGK ne zaposli kao tajnica u NATO-u. Fred je spreman i na drastične korake: “Ironičan sam, ali ako ona preuzme NATO doći će mi da učinim ono što je napravio Jan Palach…”
No, na pitanje svih pitanja i dalje nema odgovora… ili možda ima. Davor Ivanković nudi ga “nediplomatski” u Večernjaku: “Putinovoj Rusiji boravak na okupiranom teritoriju mora postati neizdrživ. Kao u Afganistanu.”
Iz Afganistana, “povijenog repa”, povukli su se i Rusi i Ameri. Ali, s malom razlikom. Afganistanci su svoju zemlju oteli i Rusima i Amerima jer kod njih ne “rastu” likovi kao Fred Matić, Dejan Jović, Stipe Mesić, Buda Lončar, Boris Dežulović, Rade Šerbedžija...
Uostalom, Putin želi svoju U(Krajinu) pa je očita frapantna sličnost između srpske agresije na Hrvatsku i ruske agresije na Ukrajinu. Koliko su samo slični šuplji izgovori SPC-a i RPC-a te njenog čelnika Kirila i njegove “metafizičke” borbe za dijelove Ukrajine s izjavama čelnika SPC-a ’90-tih o srpskim grobovima koji označavaju srpsku zemlju. Označiti Miloševića i Putina ratnim zločincima bilo je onda, a i danas, diplomatski nezgrapno. Našeg ministra vanjskih poslova drži na površini samo činjenica da ga je ratnim zločincem prvi proglasio Joe Biden. Da mu je tu kvalifikaciju prvi “prišio” Radman već bi valjda u RH bio smijenjen.
Inače, rusko-srpska peta kolona djeluje ovih dana punom parom. Famozni Dejan Jović, predavač na Hrvatskom vojnom učilištu, uhvaćen je kako jezikom prekomjerno “granatira” Zelenskog: “Došao je do ruba, pomalo postaje iritantan i uznemirava(!?)… možda je njegov cilj da uznemiri javnost preko zastupnika u drugim parlamentima, ali nisam siguran da će time pridobiti javno mnijenje.”
I sad samo kratka analiza političke scene na “ovim prostorima”.
Ministar Radman radi “gafove” koje radi i američki predsjednik Biden pa postaje predmet zajapurenih kritika, a Dejan Jović pljucka po Zelenskom jer je iritantan i “uznemirava” rusofilsku petu kolonu u Hrvatskoj pa na to nema nikakve reakcije. I sve to prolazi u državi koja još čeka minimalnu lustraciju. Prisjetite se kolone “ratnih zločinaca” početkom devedesetih. Tuđman, Bobetko, Šušak, Gotovina… Sve ono što smo mi prošli od “krvavog Uskrs”“ 1991. sada prolazi i Zelenskij s Ukrajinom. Svaki drugi komentar je nepotreban.
“Mudri” komentator Tomislav Krasnec u Večernjaku pronalazi u genezi ponašanja Vladimira Vladimirovića nikog drugog doli Donalda Trumpa. “Rafiniranom” psihološkom analizom u stilu “što se babi htilo, to se babi snilo” Tomislav upotpunjuje epski obračun naše lijeve medijske falange s još uvijek žilavim i opasnim Trumpom.
Čitajući naše lijeve radikale često se pitam je li sisanje vesla zanimanje ili školovanje?
A sad se vraćam ponovno na jednu domaću temu koja se sve više pretvara u pravosudnu trakavicu. Hrvati su prije ili kasnije doznali da ih je Marko Francišković “podstrekavao” na terorizam. Ni više ni manje. Čl. 99. KZ RH govori o javnom poticanju na terorizam, a zaprijećena je kazna od jedne do deset godina zatvora. Međutim, u stvarnosti je nepremostiva razlika između onog što je Marko govorio i “prijevoda” tog govora u “prevoditeljskom djelu” DORH-a.
Mnogi koji malo pažljivije prate “odiseju” Marka Franciškovića misle da se tu radi o klasičnom pozivu na “građanski” neposluh koji je legitiman u svim demokratskim zemljama. Definicija je dosta jednostavna. Građanski neposluh je nenasilan otpor prema zakonima i zahtjevima vlasti…
Pred više od sto godina, još davne 1849. Henry David Thoreau napisao je esej “Građanski neposluh” koji je snažno utjecao na Tolstoja, Marcela Prousta, Gandhija, Martina Luthera Kinga, J. F. Kennedya…. Osnovna mu je teza bila da gađani imaju moralnu obavezu suprotstaviti se vlasti onog trenutka kad prepoznaju da vlast čini nepravdu. Kako 1849. tako i 2022. Građanski neposluh Nelsona Mandele ušao je čak u političku povijest zajedno s Mandelom, čovjekom koji je za svoje ideale robijao 27 godina. I ne samo to. Oborio je jednu staru ukrajinsku poslovicu koja glasi: “Robovi ne mogu pokoriti slobodne ljude.” Južnoafrička Republika je dokazala da mogu.
Po svemu sudeći, “građanskom neposluh”“ je odzvonilo ljeta Gospodnjeg 2022. u Republici Hrvatskoj. Sve se odvijalo rutinski i profesionalno. DORH je “predstavio“”optužnicu, naveo razloge zbog kojih optuženik mora ostati i dalje u pritvoru jer bi boravkom na slobodi mogao počiniti slično ili istovrsno kazneno djelo. Naime, Francišković je 2014. bio osuđen jer je kod njega bilo pronađeno oružje za koje nije imao urednu dozvolu itd. itd.
Ovaj put, kad je pritvoren zbog navodnog “poticanja na terorizam”, obrana je istakla prigovor kako sud i DORH posjeduju optužnicu, a obrana ne jer joj nije ni poslana mada se o njoj na ročištu raspravlja. Na to je predsjednica sudskog vijeća pomirljivo kazala: “Bez brige, kolega, dobit ćete je brzo…” I tako je prošao još jedan dan iza rešetaka u životu Marka Franciškovića.
Franz Kafka je ovakve apsurde već davno opisao u romanu “Proces” 1914. ili 1915. dok je bio bankarski činovnik u Pragu. Svjetski poznata priča o čovjeku koji je uhićen i optužen od strane dalekog i nedostupnog organa vlasti, a za zločine čija priroda ostaje do kraja nepoznata i njemu i čitateljima romana. I Kafkin Josef K. baš kao i Marko Francišković su u naravi borci protiv idolatrije, idealiziranih lidera…
Inače, u predmetu postoje snimke na kojima se vidi kako optuženik za terorizam doslovno kaže: “Nikakvo nasilje ne dolazi u obzir…” U spisu se nalazi i snimka završetka protestnog mitinga na Trgu bana Jelačića kad “podstrekač na terorizam” kaže: “Molim vas raziđite se u miru, molim bez nereda, sukoba s policijom… pokažite dostojanstvo…”
I da rezimiram. Asocijacija na “Jedan dan Ivana Denisoviča” Aleksandra Solženjicina mi se javlja sama od sebe. I njegov je junak bio osuđen na deset godina, koliko prijeti i Marku Franciškoviću. Ivan Denisovič je bio u gulagu azijskog dijela SSSR-a, a Marko Francišković već treći mjesec sjedi u Remetincu. Do kada?
Ovdje nije problem u slobodi mišljenja onih koji ne misle već u slobodi govora onih koji misle. I na kraju, još jedan zgodan detalj kako DORH-u baš sve može poslužiti da bi demaskirao navodni “terorizam”. U elaboratu koji je DORH dostavio sudu protiv Franciškovića nalazi se njegova slika u maskirnoj uniformi s oružjem u rukama. Izgleda da je taj dokaz za DORH neka vrsta metafore. Međutim, optuženik je bio dragovoljac Domovinskog rata što može dokazati kad god to DORH poželi. Fotografija stoga datira iz tog razdoblja. Sudioništvo u Domovinskom ratu kao predtekst za poticanje na terorizam… Zanimljiva tema!
Operacija “Medački džep” bila je džepno izdanje Oluje, ali ne i petparačko.
Još danas nam ponekad predbacuju iz EU-a prespor povratak Srba s obzirom na brzinu kojom su pobjegli.
Hipokrizija i dalje vlada svijetom. Biden ponavlja da je Vladimir Vladimirović ratni zločinac, ali mi Hrvati to više ne ponavljamo. Mi nismo ponavljači, naučimo od prve. Naša vladajuća nomenklatura je oprezna. “Lex dron” je ipak polučio rezultate. Evo, još nešto o čemu stalno govori moj teniski partner prof. Žukina. On, naime, tvrdi kako su i Biden i Putin masoni. Stoga oni mogu izgladiti svoje sukobe kad im bude zatrebalo. Međutim, dok ne kucne taj trenutak, moramo iz dana u dan živjeti s tragičnim slikama ubijanja i nasilja na bojišnicama, razaranja gradova, kolona izbjeglica koji izgubljeno traže utočište, uplakane djece u naručju očajnih roditelja…
Zato, masoni svih zemalja uozbiljite se!
Sve se mijenja. U Njemačkoj je energetska kriza iznjedrila, umjesto osviještene zelene tranzicije i štednje energenata koju preporučuje vlast, povratak grijanja na kruta goriva – drva i ugljen. Nijemci su ispraznili sve police u dućanima kupujući peći na drva i ugljen. Tako je Putin jednom izjavom (plaćajte energente rubljama) pokopao europski “zeleni džihad” i nerealnu zelenu tranziciju u koju se EU klela kao na svoju novu Bibliju. Osim toga, kažu kako je u Njemačkoj počela i bitka za ulje u dućanima. Kupuje se sve, čak i Shellovo ulje.
Dok Alainu Delonu sin svesrdno pomaže u eutanaziji, dotle staromodni Hrvateki vode bitku kako preživjeti. Gradonačelnik Tomašević pomeo je konkurenciju na zadnjim lokalnim izborima u borbi za Zagreb. Sad su na redu prosvjedi “oduševljenih” birača. Roditelji-odgajatelji, ugostitelji zbog terasa, sindikati zbog otkaza radnicima u Holdingu…
Od srpnja treba očekivati i masovne prosvjede ogorčenih građana koji će ne samo puno skuplje plaćati otpad nego će također (napose u centru Zagreba) stalno plaćati i dodatne kazne zbog nemogućnosti kontrole tko što ubacuje u njihove kante za smeće ispred kuće. “Možemo” li preživjeti… Možemo, ali teško. Sam gradonačelnik još i može proći, ali ekipa ispraznih ljevičara koje je povukao u Grad i Sabor već sada se pokazuje kao balast koji ga vuče prema dnu.
U Hrvatskoj su plaće ljudi postale hibridne. Pola ide na struju, a pola na plin.
Zanimljivo kako u isto vrijeme ne ide baš sjajno ni našem premijeru. Svi, oporba i koalicijski partneri HDZ-a složni su kako treba provesti temeljitu rekonstrukciju Vlade. Što to znači? Očito, Vlada ne valja takva kakva je! Stoga Plenki već ima listu ministara koji su na odlasku. O kandidatima za nove ministre ništa za sada ne govori. Međutim, lukavo pušta u medije ime jednog od mogućih novih ministara – Davora Filipovića.
Na sam spomen tog imena kumrovečki “intelektualci” i intelektualni medijski proleteri se tresu k’o prut na vodi. Opet on! Gdje samo HDZ pronalazi te ispodprosječne kadrove? Zamislite, “ispodprosječni” kandidat Filipović je osoba koja je do dvadeset i šeste godine završila srednju “čkolu”, fakultet, magistrirao i doktorirao ekonomiju. Bio je američki studoš, košarkaš, a danas je profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.
Ovakva biografija je za jugo-komuniste i medijske mediokritete kao da u areni bikovima pokažeš crvenu krpu. Filipović je za njih fuj, ali, recimo, Sandra Benčić im je ozbiljna kandidatkinja za mjesto premijerke. Sandra je uspjela diplomirati pravo u 36. ili 37. godini. SDP ju je zaposlio i bez diplome. Valjda radi stjecanja iskustva. Eto, jesmo li ili nismo prava ljevičarska država?! Naša pobjeda u ratu, njihova u miru. Toliko daleko ni Tolstoj nije išao. Naravno, što će biti s rekonstrukcijom Vlade tek će se vidjeti.
Narod je spreman na korjenite promjene. Ali, kad stignu izbori, opet će većina zaokružiti – HDZ. Još samo ne znaju tko će biti glavni koalicijski partner HDZ-u. Pupi… ili netko treći. Kad hrvatskim biračima to ne smeta, zašto ne bi trajalo! Ili im možda ipak smeta?
Zbog disproporcije u ponudi i potražnji zapinju trgovački odnosi između Hrvatske i Slovenije. Sa slovenske strane postoji velika je potražnja za teritorijem, a s hrvatske nikakva ponuda…
Prepolovi li se u Jadranu jednom neki tanker, zemlje koje oplahuju Jadran oplakivat će ga.
Zvonimir Hodak/Foto: press
