Kao što se, ovisno o javnom prezentiranju umjetničkih koncepata i vrlina, te o odnosu u medijskoj ravnoteži, baš sve, čak i ruganje duhu čovjeka i estetici može predstaviti umjetnošću. Može se sve, kome može. I dok može.
Ja mislim da se umjetnost ne može interpretirati, izuzev u slučajevima kad svedostupni interpretatori nastoje, i uspijevaju živjeti od interpretacije, jer umjetnost nije moguća izvan estetike, a estetike nema izvan etike.
Dojmovi su interpretativni, no, dojmovi su razgovor generacija s umjetničkim djelom, koje ne može biti drugačije nego jest. Umjetnost je oduvijek bila izraz ili svjedočanstvo krajnje osobnog duha čovjeka u trenutcima susreta s božanskim.
Estetike bez etike nema. A, kakva je to etika bez duha!? Inače je, ako to pokušava biti, nasilje. Zato je predstavljanje knjige poezije pjesnika s margine društvenog mainstreama, a iz središta samog poimanja umjetnosti, uvijek, na prvi pogled izazovno.
Zašto, na prvi pogled? Jer je prvi pogled u percepciji najšire javnosti u Hrvatskoj bitan. Nije presudan, bar se nadam. Iako sve ukazuje da bi mogao biti.
Zašto moja nada nije umrla? Zato što u grubim vrimenima, kako bi rekli naši hrvatski Dalmatinci, pod grubim ričima, uvijek ima mit, ima zarez, ima legenda, ima – čovjek. Ili čovik. Njega se ne može interpretirati. Takav je, kakav je. Sve ostalo je laž.
Pjesnika danas, Miju Tokića, sam upoznao mitske 1990. godine. Mitske za hrvatski narod. Bio je među sjajnim ljudima, Duvnjak koga su bar meni određivali Petar Miloš prije svih, zatim Jozo Mašić, a iz današnje perspektive sjajni hrvatski ljudi, njegovi Duvnjaci Ivan Šarac i Ivan Bagarić.
Nema ih danas. Nema Petra, nema dvojice Ivana. A ima legenda o duhu, koji je uspostavio Duvno, današnji Tomislavgrad.
I ima, duboko, postojano sjećanje na generaciju hrvatskih ljudi iz tog vremena, duhovnu, ne i vremensku, generaciju, koju su u tim grubim vremenima, kad se smrt nadvijala nad našim narodom predstavljali spomenuti Duvnjaci, zatim Ljubušaci Ivo Lučić i Rade Dodig, metkovski Gabeljanin Vlado Pavlović, Anđelko Mikulić i Zdenko Ćosić sa Širokog Brijega i Marin Topić iz Mostara.
Bio sam s njima. Njihov. I oni moji.
Na grubost vremena i ugroze smo odgovorili duhom. Identitetom, umjetničkim i estetskim refleksom, koji se protezao od kuća očeva do Očeve kuće, kako bi to Mijo spjevao u svojoj pjesmi, u kojoj su danas i u vječnosti većina od tadašnjih nas. Pa, nemoj o njima, i njima pjevati!?
I nemoj podsjećati generacije za čiji se duh i dušu bore danas neke druge i onostrane vrijednosti, neki ljudi bez korijena i imena, nemoj podsjećati na duh koji je ljepotom, ljubavlju i snagom estetskog po sebi, odgovorio na izazov smrti. U tom sudaru umrla je smrt iznad nas.
Mijo duvanjski je to opjevao, Anđelko i Marin oslikali, Petar pretvorio u legendu koja će obasjavati generacije duhom autentičnog naroda. A mi ostali svjedočimo dok i kako možemo.
Nije Duvno zamrla prethodnica Tomislavgradu, trajna mu je i živa ulaznica, sjajna povijesna ulaznica. Pjesnici ne lažu. Oni odgovaraju na gruba vrimena, na grube riči. Oni su mi. Mi kojima je stalo. I koji traže ime danas. Danas su gruba vrimena. Ljudi na gruba vrimena, očekuju grube riči tražeći u njima zaštitu, snagu i moć.
Mijo Tokić odgovara snažnim, duhovnim, narodnim i potpuno prepoznatljivim stihovima. On nikada ne laže. I u tome je moć. Od kad ga znam, a znam ga kroz gruba vremena, nikada nisam pri susretu s njim imao osjećaj da o bilo čemu važnom traži stav ili promišlja kakav bi stav zauzeo, niti je bilo dvojbe nastoji li riječima iskazati ono što bi se od njega očekivalo.
Mijo je uvijek tražio riječ, a imao stav. Potraga za tom riječju se vidi u svakom njegovom stihu, kao što se zrcali stav koji nije za pogodbu. Mijini stihovi su tome ispjevani.
Zato će nadživjeti pjesnika i svjedočiti o njemu i njegovom svjedočanstvu. U svakoj njegovoj pjesmi nemir postaje smiraj, izazov prilika, grubost pitomost, melodija i toplina snaga. A muka vrlina.
Zato je breme koje nosi lakoća i privilegija odabranih, svijest o sebi, koju Mijo figurativno izražava njegovim kamenčićem u cipeli, koga voli, jer je njegov i jer voli sebe. Ako je nešto vrijedno među ljudima, onda to mora biti izvorišno iz čovjeka, a ako je iz čovjeka, onda taj čovjek voli sebe da bi imao pravo voljeti svoje. I druge.
U susretu s grubim vrimenima, čovjeku prvo padaju na pamet grube riči, otpor, prkos, odgovor na isti način. Danas nas ta vrimena ili vremena, kako kome drago, obuzimaju. Zaustavljaju nam dah. Disanje. I život. Većina će ljudi na grube riči pred grubim vrimenima, posve refleksno potražiti odgovor u još grubljim riječima i izvanvremenskim junacima, dijelom u legendama, dijelom u očekivanjima.
Gruba vrimena su imanentna našemu narodu. Svima su, samo vidimo i osjećamo ono što nam i što nas pripada. Kao iskušenje.
Mijo bi u svojoj pjesmi o očevoj kući i kući očeva, tom trajnom iskušenju dao dimenzije trajnosti figurom i senzibilnom opipljivošću stijene, zatim gnijezda, zatim goluždravih ptića koje će sokol othraniti, pa će poletjeti k nebu, visinama i širinama, pa će, kako god bude, iako se izvjesno nikada ne vratili svome gnijezdu, završiti u očevoj kući.
U Mijinoj poeziji Otac zauzima iznimno važno mjesto. Otac je izvorište, vječna usporednost i konačno utočište. U toj kući stijena nije kamen, stijena je vjera, uvjerenje, snaga duha i svijest o sigurnosti da će sokolići poletjeti.
Mijo kaže pjevajući o toj stijeni, o toj zemlji u trajnom susretu s osvajačima, da tapiju na zemlju ne daje sila, nego vjera. Zato, kad polete sokolići nad svojom stijenom, otrgli su se prijetećim okovima, osvajačima, napastima i nisu u prostranstvima odustali od svoje stijene, čuvaju je iz visina.
Njihova krila su fantastične figure svome polju, zemaljskoj i nebeskoj širini, odnosno slobodi, koja izvire iz bremena koje pjesnička duša nosi na svom ovozemaljskom putu, ka kući oca svoga.
Mijo Tokić u formativnim godinama u svome stihu nadopunjuje figuru djeteta, koje šireći ručice iskazuje ljubav, ali i ovisnost o mami, tati, baki i didi, ljubeći ih svom širinom i dohvatljivošću malenog srca, dajući toj nevinoj i neuvjetovanoj ljubavi dimenzije beskraja, pa pjeva svome polju nesputanu dječju ljubav raširenim rukama od istok do zapada, niz buru do mora.
Čarobna je to pjesnička slika u kojoj se u beskraju emocija susreću bura i more, pri čemu bura ne završava moru, niti more na obali, jer valovi i vjetar čine neograničenost slobodnog duha, mogu valjati i kotrljati stijene, ali samo služe vječnosti bez ambicija utjecati na nju.
Predstavljanje Mijine knjige u polusvijetloj ili čak u polumračnoj, rekao bih poluilegalnoj dubini kultnog amfiteatra Matice Hrvatske, iz čije dubine prodire nevidljiva spona nebeskim vrhuncima oduvijek, vrhuncima svakako iznad Sljemena kome se klanja Zagreb, nekima će značiti prodorom izvansljemenskog duha u Zagreb, a meni je značio puno, puno više.
zbog Matice. Jer, Matica nije podsljemenska. Nije ni kvaziurbana zagrebačka. Matica je povijesna.
Zato razumijem iako ne pristajem na činjenicu da postoji nesrazmjer između Matice predsjednika Mire Gavrana, kome se baš u tim trenutcima klanjala Češka u Pragu, u Gavranovim teatarskim danima, kojima se veliča duh Hrvatske dok se stotinjak nas okupilo oko stihova Mije Tokića, ne prihvaćam nesklad i nesrazmjer te Matice s ambivalencijom i otvorenom ignorancijom administracije, koja ne razumije da predstavljanje pjesnika Mije Tokića nije prolazni čin za Duvnjake i pokojeg hercegovačkog neduvnjaka, nego svehrvatski nacionalni umjetnički i univerzalno estetski čin novoga duha te organizacije Hrvata.
Dolazak i predstavljanje pjesnika s Duvanjskog polja je zato trebala biti pozivna svečanost za hrvatski Zagreb, a ne jedan od susreta Duvnjaka u Zagrebu.
Miju Tokića je u svemu obilježilo Duvno, baš zato je autentični hrvatski umjetnik koji je poručio iz amfiteatra Matice da nas breme naše nosi.
Tko nije čuo, neka pročita, ne ovaj moj dojam, nego Mijine stihove. Pa će vidjeti da ga breme neopazice vine u visine ponad grubog vrimena.
Marko Ljubić/Foto: press
