Prije pet godina umrla je Anita Ekberg, švedsko-talijanska filmska glumica i model, najpoznatija je po ulozi u filmu Federica Fellinija La Dolce Vita. Rođena je 1931. godine u Švedskoj kao Kerstin Anita Marianne Ekberg, šesto od osmero djece u obitelji.
Ekberg je rođena 1931. u Malmöu, gradiću na jugu Švedske, kao najstarija od osmero djece. U tinejdžerskim godinama je radila kao model, a 1950. je postala i Miss Švedske. Otišla je u SAD kako bi se borila za krunu Miss Universe. Iako nije pobijedila na natjecanju za Miss Universe, kao jedna od šest finalistica sklopila je ugovor s Universal Studios, što je bila svojevrsna utješna nagrada u to vrijeme.
Tamo ju je dočekao Howard Hughes, pionir američkog zrakoplovstva i poznati filmski producent. Predložio joj je da promijeni svoj nos, zube i ime jer se „Ekberg“ preteško izgovora. Ona je sve to ponosno odbila, smatrajući da će se ljudi naviknuti na neobično prezime kad postane poznata. Hughes, koji je bio poznat po svojim brojnim ljubavnim vezama jednako kao i po zrakoplovnim uspjesima, navodno ju je htio oženiti.
Ponudio joj je ulogu u beznačajnom filmu u kojem glumica nije imala budućnosti pa se Ekberg odlučila za neke druge filmove poput The Golden Blade i Take Me to Town u kojima je imala manje uloge, a koje su od nje zahtijevale (još uvijek) samo da bude lijepa.
Ubrzo je glumila zajedno s Johnom Wayneom, Lauren Bacall, Deanom Martinom i Jerryjem Lewisom u filmovima Artists and Models i Blood Alley. Dobila je ulogu i u Paramountovom filmu War and Peace koji je snimljen u Rimu 1956. godine, a u kojem glume i Mel Ferrer i Audrey Hepburn.
Nakon samo nekoliko godina u Hollywoodu dobila je 1956. Zlatni globus kao najperspektivnija mlada glumica.
Neko vrijeme je boravila u Rimu, gdje je snimila preko 20 filmova. Tamo je 1960. odigrala i najznačajniju ulogu u svojoj karijeri. Uz talijanskog glumca Marcella Mastroiannila, glumila je Sylviju u Oscarom nagrađenom filmu La Dolce Vita redatelja Federica Fellinija – njezino je kupanje u dugoj crnoj haljini u rimskoj Fontani di Trevi nezaboravan filmski moment.
Anita: “Unutar Fontane di Trevi, dok je trajalo snimanje, hodala sam amo-tamo, svu noć, a da se nijednom nisam spotakla. Marcellu je bilo hladno, pa je ispio bocu viskija. Triput je pao. I tako su ga sva tri puta morali osušiti!”
Film La Dolce Vita izazvao negodovanje Rimokatoličke crkve koja ga je smatrala veličanjem i poticanjem “nemorala”. Nakon što je film na privatnoj projekciji pogledao papa Ivan XXIII i, navodno, njime bio “zgrožen”, film je osuđen u uvodniku vatikanskog lista L’Osservatore Romano, a nakon čega je vlada demokršćanskog premijera Fernanda Tambronija naložila rezanje nekih “problematičnih” dijelova. U Francovoj Španjolskoj je, pak, bio u potpunosti zabranjen, a gledateljima postao dostupan tek nakon Francove smrti 1975. godine.
Među kritikom i publikom su reakcije bilo pozitivne. Na Filmskom festivalu u Cannesu je osvojio Zlatnu palmu, a kasnije je dobio i Oscar za najbolju kostimografiju. Neki od detalja filma su postali dio popularne i opće kulture, odnosno poslužili za stvaranje novih riječi i pojmovi.
Lik agresivnog fotografa koji “progoni” celebrityje (temeljen na stvarnoj ličnosti po imenu Tazio Secchiaroli), a koga je u filmu tumačio Walter Santesso, je dobio ime Paparazzo, a poslije su po njemu prozvani paparaci. Majice nalik na one nošene u filmu, dobile su ime dolčevita.
Brakovi s glumcima Anthonyjem Steelom i Rikom Van Nutterom svojevremeno su privlačili veliko zanimanje medija, jednako kao i njene ljubavne veze s mnogim poznatim osobama svog vremena kao što su Marcello Mastroianni, Errol Flynn, Yul Brynner, Frank Sinatra, Gary Cooper i dr.
U 70-ima se rjeđe pojavljivala na filmskom platnu, a 1987. vratila se u velikom stilu opet s ulogom u Fellinijevom filmu Intervista. Nakon 50 godina u filmskoj industriji 2002. godine se povukla u mirovinu. Živjela je u Italiji i vrlo rijetko je posjećivala Švedsku.
