Vojsku gradimo od prilike do prilike, od donacije do donacije. I gle čuda, ako je za vjerovati našim generalima, svaka donacija točno u milimetar pogađa naše želje. Neki to nazivaju obrambeno planiranje, a oni realniji – maršem ludosti. Koja se to ozbiljna vojska gradi donacijama?
Problematika planiranja naše vojne obrane prioritet je još od okončanja Domovinskog rata. Naši obrambeni planeri imaju pregled igre kao Ray Charles. Nemaju viziju. Nisu u stanju prepoznati dugoročne trendove.
Istodobno, vrijeme u kome živimo ohrabruje nerad i amaterizam. Što to znači u svakodnevnom životu naše oružane sile najbolje se vidi u 13 godina dugoj sagi zvanoj – nabava borbenog aviona na hrvatski način.
Zašto naši obrambeni planeri nisu prepoznali da SAD neće dozvoliti reexport F-16 Barak u Hrvatsku? Jer da su prepoznali, 13 godina dugi šekspirijanski proces ne bi završio blamažom i brukom.
Što znači planiranje na hrvatski način vidi se u slučaju teških oklopnih vozila MRAP iz Afganistana, za koje još ne znamo što će nam, osim da s njih nekoliko revijalno paradiramo po vojnim vježbama.
Što znači planiranje po naški vidi se i po Pantzir haubicama. Još nisu profunkcionirale kako treba jer se, među ostalim, uopće ne mogu umrežiti. U prilog planiranju po hrvatski, idu i borbena vozila Patria koja ni dan-danas nisu opremljena oružnim i komunikacijskim stanicama.
To su najskuplja taksi vozila u državi. Pa tko je ovdje lud? Zar ćemo sve te promašaje pripisati Srbiji, kao su to neki kvazinovinari, lutke sustava, htjeli kod debakla sa Barakom. Ne kažemo da u našem vojnom sustavu nema srpskih spavača i to baš u planiranju. Banjalučke ćevape oni obožavaju.
Koja bi se to normalna država odrekla transportne avijacije kako je to napravila Hrvatska u vrijeme SDP-a? Otpisani, posve ispravni, Antonovi An-32B HRZ-a najbolji su svoje vrste na svijetu. Imaju zapadne navigacijske sustave, automatske sustave za izbacivanje toplinskih mamaca, sustav protiv sudara, posade su prošle obuke u njemačkoj bazi u Raimmsteinu….
S obzirom da HRZ ima oko 48 helikoptera različitih namjena, a sve manje aviona, rukom je gotovo pa opipljiva tendencija pretvaranja HRZ-a u zrakoplovstvo kopnene vojske onako po uzoru na Amere. Je li to rezultat promišljanja domaćih vojnih planera ili rezultat djelovanja nevidljive ruke, čitateljima na slobodu prosudbu.
Agitpropovske medijske trublje najavljuju američku donaciju u obličju oklopnih vozila Bradley. No, nismo čuli je li njegova nabava predviđena Dugoročnim planom razvoja OS RH?
Nismo čuli koje bi bile zadaće takvih vozila? Koja je doktrina uporabe? Kakva bi bila njegova taktička uporaba?
Drugim riječima, nismo čuli, a ni novinari nešto ne pitaju, kakva je taktička pokretljivost Bradleya za domaće vrste terena? Ona uključuje kretanje po različitim vrstama podloge, od mekog tla do tvrdih, teško prohodnih terena, izbjegavajući ili svladavajući prirodne ili umjetno napravljene prepreke poput potoka, rovova, kanala i zidova najvećom mogućom brzinom kako bi se minimiziralo izlaganje neprijateljskoj vatri i omogućila prednost kod manevriranja.
Taktička pokretljivost ovisi i o oklopu, a više oklopa znači – manja pokretljivost. Bez dodatnog oklopa, znači i veće dodatne težine, Bradley nije baš najbolji izbor za okršaj sa tenkovima.
Možda je Bradleyu prirodnije okruženje slavonska ravnica. U Lici i krševitoj Dalmaciji stvari bi vjerojatno izgledale drugačije. Na tamošnjim putevima glomazni Bradley bio bi prevelika meta i lako izložen napadima iz zasjede.
Ali to nije sve.
Troškovi upravljanja i održavanja vozila na kotačima (kakvih već imamo na stotine; Patrie, MRAP-ovi,…) manji su od troškova gusjenica. Vozila na kotačima imaju bolju stratešku mobilnost, jer im ne trebaju vlakovi i specijalizirani šleperi za prijevoz teške vojne opreme na velike udaljenosti. Razmišljaju li o tome naši vojni planeri? Naravno da ne. Oni se vode mišlju tko donira, a ne što se donira.
Ministri obrane uvijek za sebe misle da su Da Vinci, da sve znaju. Morali bi se manje oslanjati na svoje ideološke pretorijance i medijsko opsjenarstvo, a više na timski rad i na okupljaju ljude od znanja (ne samo frendove za krkanje janjetine). Ali problem je što su ljudi od znanja obično i ljudi od integriteta, pa posljedično time imaju i svoj stav. Teško je naći nekog našeg ministra obrane čiji mandat nije započeo s degolovskim ambicijama, a završio s slomljenim kredibilitetom i tmurnim jesenskim oblacima kakve donose nerealizirana obećanja.
Projekt nabave višenamjenski borbenog aviona ne može biti projekt kabinetski dirigiran, nego rezultanta mišljenja struke HRZ-a i danog strateškog te geopolitičkog okvira definiranog od strane Vlade i sigurnosnih službi. Kako je Barak iz zemlje koja nije ni EU, ni NATO, a bome ni dio Europe, ispao prvi odabir naših nobelovaca od planera to ni baba Vanga ne može odgonetnuti.
Moramo ukinuti negativnu selekciju kadrova i promijeniti metodologiju planiranja. Potrebno ga je uskladiti sa standardima odlučivanja kakvi vladaju u NATO i EU. Moramo stvoriti analitičke i druge dokumentacijske podloge za planiranje te uvesti analize rizika (kakvih u slučaju Baraka uopće nije bilo?!). Na koncu, moramo školovati ljude za planiranje, jer planiranje je – struka.
Nije Wehrmacht u jesen 1941. došao u predgrađe Moskve zašto što je Crvena armija bila slaba, nego zato što je bačuška Staljin višegodišnjim političkim čistkama na čelu vojske profesionalne, školovane vojnike zamijenio partijskim poslušnicima. Među smijenjenima bio je i čuveni general Žukov. Kada je s prozora Kremlja čuo brektanje njemačkih tenkova, Staljin je vratio Žukova da spasi cijelu stvar.
Promjene u našem obrambenom planiranju moraju biti kopernikanske, evolucijske. U suprotnom, imat ćemo samo instant obranu, a novu 1991. nećemo preživjeti….
M. Marković/ Foto: morh
