“Taj će projekt u četiri desetljeća svog postojanja biti obilježen nevjerojatnim uspjesima, ali i nekim neslavnim pa i tragičnim epizodama”, tvrdi Hrvoje Klasić za socijalističku Jugoslaviju.
Ta bi se pozitivna dekonstrukcija mogla primijeniti na gotovo sve ideološke diktature u 20.st. Nacizam, fašizam i sovjetski komunizam. Bile su revolucionarne, a to znači moderne, postigle su najveći mogući stupanj društvene homogenizacije bez koje nema ni “nevjerojatnih uspjeha” ni državnih zločina koje Stazić, sad već iskusan dramaturg, naziva “neslavnim epizodama” s tragičnim završetkom.
Tako svi titoisti i jugoutopisti govore u Jugoslaviji i pravdaju njen poredak. Bilo je i lijepog i lošeg, i ovog i onog, uspjeha i neuspjeha, plime i oseke. Kome je tad bilo lijepo, sada više nije. Pa, progoni li ga itko zbog toga?
Nitko da kaže kakva je to država bila. Kakvo uređenje? Je l’ možda diktatura, a do smrti diktatora i totalitarna država. Jesu li te “neslavne epizode” bile nužne da bi nam svima bilo lijepo i da bi sve bilo elektrificirano, ili da bi diktator i njegova Partija ostali na vlasti?
Jesu li zbog indolencije većine, u to vrijeme mnogi u političkoj manjini bili progonjeni? Ni oni kao ni ustašofili ne spominju riječ zločin kada su u pitanju “neslavne epizode”. Između slavnog i neslavnog manje su razlike nego kod slave i zločina. Zločinom se mogao proslaviti samo neprijatelj.
Ako se i danas poriče karakter socijalističkog poretka i zločinački karakter revolucije, znači li to da poricatelji i dalje u njih vjeruju, da ne sumnjaju u pravednost cilja koji se ostvaruje preko desetina tisuća mrtvih, da su jednako spremni dehumanizirati svoje neistomišljenike, da ni danas jednako ne slušaju glasove komunističkih žrtava, i da bi sve to ponovili u za njih idealnim uvjetima iz 1945. jer je neprijatelj isti.
Znam, sve su to bezveznjaci, retro šminkeri ili ljudi urušenih identiteta, ali ti svakakve misli počnu padati napamet. I ni jedna nije zdrava. Kako god okreneš štetni su po zdravlje.
Gordan Malić/Foto: YT
