Ja sam Zdravko i želim vam ispričati svoju priču. Ali, neću progovarati vlastitim usnama nego usnama svojeg kuma i suborca Kutine s kojim me veže dugogodišnje prijateljstvo. Nije da mi se nije dalo samome pričati.
No, ja sam više neću nikad govoriti budući da vas gledam s neba i smijem se, jer tu imam svoje prijatelje i suborce koji su sa mnom stali rame uz rame i branili Hrvatsku u Vukovaru. Napokon mogu opet pjevati i svirati gitaru kao nekad prije rata. Ali sada je vrijeme, da ispričam svoj ratni put.
Doma u Moslavini
Rodio sam se jednoga dana 1957. godine u mjestu Malo Vukovje u Garešnici kad je još na vlasti bio svima omraženi (dobro, ne baš svima, neki su ga obožavali, što nisam baš shvaćao) Tito. Kod nas komunizam nije prolazio. Naše žardinjere su bile obojane u crven-bijeli-plavi i u njima je bilo posađeno cvijeće. Vjerovali smo u Boga, tako smo bili od malena odgajani i režim nama nije mogao ništa. Prkosili smo mu kao ruža usred pustinje. U obitelji Bezuk bi se uvijek za Božić odojak napiknuo na ražanj i tako bi se pekao svima naočigled, jer to je bila naša tradicija, šaka u oko komunistima. Vjera, obitelj i Domovina.
Djetinstvo mi je bilo bezbrižno, veselo. Bilo nas je šestoro: Marija, Ivica, Zdravko, Ankica, Mato i Zdenko. Kako da ti je dosadno uz tri brata i dvije sestre? Učio sam svirati gitaru. I mogu reći, da sam bio uspješan. Cijela kuća je voljela sa mnom pjevati, ali prvo su morali otrpjeti moje brojne pokušaje da pogodim točan ton. Svirao sam sve što sam čuo – Krunoslava Kiću Slabinca, Mišu Kovača, Olivera Dragojevića, jednostavno sve naše, što smo voljeli čuti. Pošto je od nas Slavonija udaljena samo dvadesetak kilometra, ipak sam svirao više slavonske. I tako se iz naše kuće pronosila melodija koju su slušali svi u susjedstvu.
Moja obitelj je bila povezana kumstvom s obitelji Markuš s čijom djecom smo bili često u igri. Imali su dva sina – Zdravka i kasnije Damira. Sa Damirom sam bio nerazdvojan, premda je bio mlađi od mene. Voljeli smo igrati nogomet u matičnom klubu NK Dinamo Kutina. Svi smo bili za Dinamo. Na poslu su me zvali „Precizni“, jer sam volio sve odraditi točno, kako je bilo propisano, bio sam svestran i sve me je zanimalo. Takvog su me poznavali svi i prema tome su me nekako i poštovali. Volio sam i poštovao i ja njih. To je bilo moje okruženje i tu sam se osjećao najbolje.
Onda je umro Tito. Početak kraja.
Politička situacija se počela dramatično mijenjati, retorika je bila u korist srpskih građana i pošto su u cijeloj Hrvatskoj u vodstvu raznih zavoda i industrija bili većinom Srbi, smjenivali su kolege hrvatske nacionalnosti i dovodili svoje. To se dogodilo recimo u tvrtki Gavrilović u Petrinji. Početkom devedesetih Slavonijom su počele lutati horde pobunjenika koji su naoružani ušli u kuću, ubili vlasnike i ukrali što se dalo.
Onda su ubijena iz zasjede 12-orica hrvatskih redarstvenika u Borovu. Nekoliko mjeseci kasnije ubijen je, također iz zasjede, Ante Paradžika, jedan od utemeljitelja HOS-a – Hrvatskih obrambenih snaga. Znali smo svi da promjene stižu, ali isto smo tako znali da neće proći mirnim putem. Brzinom konjskog galopa je stizao rat.
Djeco, ne idite, poginut ćete!
Prijavio sam se u HOS. Odlučio sam tako jer kakav bih ja to bio Hrvat i domoljub da sam dozvolio da mi uzmu samo pedalj zemljišta, dio moje zemlje? Nisam to smio dopustiti. I moj jedan brat otišao je u specijalnu policiju, a drugi brat, kasnije, u pričuvni sastav policije. Sestre su ostale kod kuće. Majka nije htjela da odem u rat. Ali zar sam mogao ostati sjediti u fotelji i gledati na televiziji kako nam ubijaju naše susjede? Ne. U HOS-u sam zadužio odoru američkog uzorka, kalašnjikov i municiju.
Damir Markuš, Vlado Karešin, Viktor Jurić Paša i Igor Široki na Sajmištu par dana prije proboja iz opkoljenog Vukovara
Otišao sam doma, obukao se i otišao van čistiti oružje. Fućkao sam neku pjesmu da mi čišćenje bolje ide, kad mi je prišao Damir. Ostao je zapanjen prizorom kako sjedim na panju poput nekog američkog specijalaca i čistim kalašnjikov.
„Bok,“ pozdravio sam i položio pušku na noge. „Kako si?“
„Bok. Dobro sam. Kakva ti je to oznaka na rukavu?“ Gledao je znatiželjno okruglu platnenu oznaku na mome ramenu na kojoj je pisalo HOS – Za Dom spremni.
„Nisam znao da si se uključio u neku postrojbu.“
I tako sam mu krenuo objašnjavati da je HOS posebna postrojba koja je bila ustrojena zbog obrane Hrvatske. Nakon što me saslušao, Damir se isto odlučio prijaviti u HOS u koji su se skupa sa mnom prijavila još četvorica Kutinjana, da zajedno krenemo u rat. I tako smo s Damirom Markušom, Velimir Kvesić, Ivan Krajinović, Petar Gelo, Željko Soldo i ja činili veliku šestorku koja je mislila obraniti Domovinu od zla koje se rađalo u Srbiji i u tzv. SAO Krajini. Bilo je od sunca jasnije da sukob neće biti moguće izbjeći.
Tražili smo da idemo na teren, pa je u Zagrebu 25. rujna 1991. odlučeno, nakon pogreba Ante Paradžika, da idemo tamo gdje je najpotrebnije – u Vukovar. Skupilo se nas 58 HOS-ovaca, a Dobroslav Paraga obratio nam se nakon Paradžikova pogreba: „Sutra krećete tamo gdje je najgore. U Vukovar. Ako netko ne želi, neka istupi iz reda.“
Nitko se nije ni pomaknuo. Tada nitko nije ni pomislio da će u Vukovaru biti tako krvavo, ali da i jesu, nisu htjeli napustiti suborce. Dragovoljno smo stupili u HOS, pa sad ćemo braniti našu zemlju. Idući smo se dan okupili kod mene. Trebao je po nas doći auto. Damir je stigao u dogovoreno vrijeme i čekali smo. Bilo je to teško čekanje. Bili smo nervozni, uzbuđeni. Nismo znali što će biti. Majka nam je prišla sa suzama na očima i rekla: „Nemojte ići. Preklinjem vas! Poginut ćete.“ Morali smo srca ovinuti kamenim zidom inače ne bi ni otišli. Teško mi je bilo gledati moju mater kako plače. Napokon je stigao auto i krenuli smo prema Slavoniji, ne znajući u kakav rusvaj idemo i da li ćemo se uopće vratiti.
Vukovar, Vukovar
Od 26. rujna smo se mi Kutinjani držali zajedno. Tako smo bili jači i mogli smo međusobno razgovarati što možda rade naši u Moslavini. Atmosfera je bila teška. Bili smo stacionirani u Bogdanovcima, u predvorju Vukovara, gdje smo prespavali, pa otišli za Vukovar. Prvi napadi su bili slabiji i nismo imali puno posla. Taj „privremeni mir“ je potrajao do 2. listopada kad je teže ranjen Željko Soldo. Tad su se otvorila vrata u pakao. Više se nismo mogli držati zajedno, morali smo se razdvojiti. Odvojio sam se od Damira, on je bio od mene više na lijevo, sa grupom HOS-ovaca iz Zagreba, ja sam bio sa domaćima braniteljima i dragovoljcima iz Vukovara, Velimir i Ivan su bili su sa drugom grupom HOS-ovaca, a Petar Gelo bio je sa grupom domaćih branitelja i dragovoljcima iz Zagreba.
Otišli smo u vukovarski kvart Sajmište. Na Sajmištu su se vodile krvave borbe, teške bitke. Ritam rata određivao je svaki naš dan: u 7.00 sati budi nas iz kakvog-takvog sna ubitačna budilica – artiljerijska paljba, potom se čuje paljenja tenkova koji su se trebali zagrijati na radnu temperaturu, oko 7.30 kreće u napad pješadija potpomognuta oklopnjacima i tenkovima. Sat, nekad dva, traje borba. Kako kad. Mi nismo imali ni oklopnjake niti artiljeriju, a ni toliko pješadije kao neprijatelji.
Nas 58 HOS-ova, koji smo bili raspoređeni u razne dijelove Vukovara da pomognemo domaćim braniteljima i dragovoljcima, stigli smo da ratište praktički s onime što smo mogli nositi u rukama. HOS je tada još uvijek imao ograničene količine oružja, poslije su dobili oružje donacijom, zahvaljujući dijaspori. Bez njezine pomoći bi bili izgubljeni. Ali, možda i ne bi, jer koliko smo žilavi pokazalo se u Vukovaru. Dečki u poluodorama pokazali su koliko su jaki, da srcem mogu protiv čelika. Od kuće su nosili sačmarice, lovačke puške, pripremali su molotovljeve koktele i druge improvizirane naprave za odvraćanje udara. To je uvelike pridonijelo obrani grada na Dunavu.
Šestorica ili sedmorica HOS-ovaca došli su u Vukovar bez oružja. Poput Damira. On je zadužio pušku drugi dan. Želim istaknuti da je nas branitelja u Vukovaru bilo oko 1.800, a neprijatelja je bilo između 60.000 i 80.000. Naravno, nisu napadali svi odjednom. Bili su raspoređeni u tri prstena – pješadija, koja nas je napadala, u drugom prstenu je bila ekipa koja ih je mijenjala i treći artilerija, logistika i medicinska skrb. Mi nismo imali takav luksuz.
Cijelo vrijeme sam uz sebe nosio mali crveni nožić. Vrlo koristan. Jednom, kad sam čuo da je Damir ranjen, a bio je ranjavan tri puta, prišao sam mu i rekao: „Mali, pazi šta radiš. Nemoj mi poginuti. Kako ću kući bez tebe?“ I poklonio sam mu za sreću taj crveni nožić, da ga čuva. Kad o tome razmišljam, da sam ga imao ja, a ne on, sad bih ja možda pričao Damirovu priču, a ne on moju.
Trudili smo se ostati živi
Kažu, da sam se isticao hrabrošću i ustrajnošću. Pa, kad sam takav bio doma, zašto bih bio drukčiji u ratnoj zoni? Imali smo mi svoje cake da ne popucamo po šavovima. Zafrkavali smo se u tim rijetkim trenutcima odmora i izvodili razne spačke. Katkad smo se sa četnicima znali prepucavati kad su oni počeli onu svoju: „Ko to kaže, ko to laže…“ A mi iz svega grla uzvratili sa: „Zovi, samo zovi, svi će sokolovi…“
Damir Markuš, pok. Velimir Kvesić i Petar Gelo. Snimljeno u Vinkovcima nakon proboja iz Vukovara
Inače nismo pjevali. Samo smo ratovali i trudili se ostati živi. Najteže su bile noći. Netko je uspijevao zaspati, ali većina nas spavali smo jako slabo. Kad smo i zadrijemali, našu su budnost održavale „komšije“, zapucao bi neki snajperist, grunula bi granata… Kad sjediš i pušiš na straži i sve okolo se smiri, mozak ti počne raditi i u misli ti se potkradu uspomene na obitelj, prijatelje i djevojke. Kako su, jesu li živi, što se kod njih događa. Tada si najranjiviji jer pažnja popusti i ti se prepustiš sebi.
Cijelo sam se vrijeme uspijevao boriti, bio sam uz svoje suborce koji su mi postali braća po oružju i prijatelji za cijeli život. Povremeno bih se čuo s Damirom. Onda sam jedan dan čuo da je drugi puta ranjen. Bio je nestašan, kad god je bio ranjen, otišao bi u bolnicu samo da ga saniraju i opet se brzo vratio na pozicije. Taj dan kad je Damir bio ranjen drugi put, pa su mu bolnici previjali ranu, kod nas na položaju bio je rusvaj, borbe su se vodile po cijelom Sajmištu. Neprijatelji su zaposjeli točku koju smo mi htjeli vratiti nazad.
Dobivši dojavu koliko je situacija teška, Damir se odmah po liječničkoj obradi uputio s dvojicom suboraca u fićeku prema nama na našem punktu da nam pomogne. Kad sam ih ugledao da su stigli, mahao sam im neka se sklone. Neka zbrišu. Bilo je previše opasno!
Kad odjednom između nas je pala granata. Igor je, čudom, ostao cijeli, bez ogrebotina, Damir je lakše i dvojica su teže ranjena. Ja sam dobio punu dozu, 9. studenoga na „Drvenoj pijaci“. Igor me je odvukao u garažu koja je bila blizu. I ranjena trojica uspjela su se skloniti od granata.
Svi smo čekali u neizvjesnosti što će biti. Čekali smo četničku pješadiju, ali na svu sreću nije došla. Stigao je auto i mene su odvezli još s dvojicom ranjenika u bolnicu. Tamo su mi morali odrezati nogu. Borio sam se za život, htio sam živjeti. Ali u bolnici prepunoj pacijenata, usred vihora rata, bez adekvatnih lijekova, analgetika i drugih bitnih stvari za zbrinjavanje, bilo je to uzaludno nastojanje. Posljednji put sam izdahnuo pet ili šest sati nakon saniranja.
Dok se priča, sa nama je
Nakon što sam poginuo, otišao sam tu gore. Bog je uvidio koliko se branimo i borimo protiv sila mnogostruko brojnih od nas. Rat je zlo i ne želim nikome da ga doživi tako kao mi ili civili koje smo viđali po podrumima kuća grada, gdje nije bilo struje, medicinske njege, vode, ničega što je potrebno za normalan život. Ja sam ostao staložen, premda je oko mene bio kaos. Valjda je to do mog karaktera. U ratu padaju maske i tada se svaki čovjek otkrije. Netko je zvijer, netko kukavica, a netko nevjerojatno hrabar.
Moj kum, suborac, moj prijatelj Damir je 16. studenoga išao s braniteljima i civilima kroz obruč koji se sve više stezao, u proboj. Nisu se htjeli predati i uspjeli su. Kad se vratio u Kutinu, trebao je svima reći da sam… Otišao. I da se nikad neću vratiti. Roditelji, braća i sestre su osjetili tešku bol, prazninu koja se više nije mogla popuniti. Vidio sam odavde kako plaću. Srce mi je puklo od žalosti. Nedugo nakon moje pogibije pridružio mi se iz naše šestorice Ivan Krajinović, kojega su ranjenog odvezli na Ovčaru i ubili.
Ipak znam da me nisu zaboravili. Svake godine mi pale svijeće, svaki put mi dođu na mjesto mojeg ranjavanja, tamo među bijele križeve. Damir je kao predsjednik NK Dinamo Kutina nazvao sportski teren po meni i otada se pri svakoj utakmici unosi u zapisnik „Park Zdravka Bezuka“. Uz to je postavio spomen ploču na Domu u našem naselju i posljednjih deset godina organizira turnir Zdravka Bezuka meni u spomen. Meni i također vukovarskom branitelju, Tigru iz Kutine, Vladimiru Balgaču Alfu. S Alfom je bio Damir Pučak, ali on je na svu sreću preživio i često dolazi na memorijalni turnir.
Najvažnije mi je da nitko ne zaboravi što se ovdje događalo 1991. Da ne zaboravite svoje očeve, sinove, braću i sestre, koji su dali život za vas koji ste doma čuvali ognjište. Ali, kad vidim u što se naša država pretvorila, pitam se, je li vrijedilo izgubiti život? Vrijedilo je, sada ste vi na redu, da uredite državu kakvu smo mi sanjali i za kakvu smo život dali. I sjećajte se. Jer tko je u sjećanju, taj nije zaboravljen.
