Posve očekivani su objavljeni statistički podatci o brojnosti hrvatskog naroda, odnosno nastanjenih državljana Republike Hrvatske. Jednako tako nije bila vijest reakcija kompletne aktualne opozicije, kao i nesnalaženje vladajućeg HDZ-a, ako isključimo odgovornu i ozbiljnu reakciju potpredsjednika stranke Ivana Anušića.
Vijest bi bila da je bar netko ukazao na bit problema, umjesto da se pokušavalo pronaći što katastrofičniji izraz o stanju, odgovornosti vlasti i posljedicama depopulacije Hrvatske. Ne treba biti političar, ni filozof, ni znanstvenik pa vidjeti da nešto ne valja. I vuk u čoporu osjeća da nešto ne valja ako ima ugriz suparnika na nozi, ili trn u šapi.
Ljudima je svojstveno uvidjeti o čemu se radi, promisliti uzroke i osmisliti riješenja.
Gotovo svi iz oporbe, ali i stručnjaci, demografi, ekonomisti, sociolozi i pravnici upozoravaju na izvjestan skori slom državnosti i države. Ovdje valja razlikovati slom mirovinskog, zdravstvenog ili sustava javne uprave od gubitka prava na upravljanje Hrvatskom.
To je međuovisno svakako, no takve poruke odišu neznanjem, jer postoje instrumenti i pravni mehanizmi, posve uobičajeni u suvremenom svijetu, kojim se malobrojne nacije ili specifično geografski locirani narodi sa svojim državama u političkom smislu štite od depopulacije, ali i od neželjenih posljedica ekonomskih migracija, bez kojih se malobrojni narodi i države ne mogu razvijati.
Hrvatska se, dakle ni hrvatski narod, samim tim i naši temeljni socijalno-razvojni i sigurnosni sustavi, ne može razvijati, niti iskoračiti snažno u prostor blagostanja bez milijuna stranih radnika. To je svakom priučenom ekonomistu jasno kao dan i to je činjenica koja se vrlo lako može matematički dokazati i projecirati.
Ključno pitanje, dakle nije, gdje su nam ljudi za procvat poduzetništva, gospodarstva, razvoj potrebnih industrija, jer u tržišno i komunikacijski uvezanom svijetu, ljudi koji mogu i žele raditi ima više nego je potrebno svim industrijama i gospodarstvima svijeta. Svijet danas ima višak radnika.
Pitanje u Hrvatskoj je zato – kako slobodno otvoriti vrata zemlje ljudima diljem svijeta, a ne kako se pogrešno i deklarativno isprazno godinama ističe, samo iseljenim Hrvatima, čime se iseljene Hrvate svodi na status nekonkurentne socijale, kako im osigurati miran rad, sigurnu egzistenciju, ugodan boravak njihovih obitelji, kako postati poželjna destinacija za boravak, rad i život, a kako svoja društvena pravila, svoju tradiciju, svoje vrijednosti i politički ekskluzivitet upravljanja hrvatskom državom zaštititi i trajno osigurati instrumentima, koji neće biti ni na kakav način u koliziji s ugodnim životom u Hrvatskoj, uz neupitnu pristupnu svijest svakoga čovjeka koji dolazi u našu zemlju da je ovo država hrvatskog naroda?
O tome na žalost nismo godinama čuli ni s pozicije vlasti, ni s pozicija oporbe, ni jednu jedinu riječ.
Naš je temeljni problem izostanak minimuma svijesti o svojoj državi i državnosti, a tek onda sve ostalo, uključivo i depopulacija.
Već godinama upozoravam na katastrofalan odnos hrvatske države, državnih i javnih institucija najvišeg ranga, regionalnih i lokalnih institucija, ali i goleme većine naroda, čak i najtvrđih nacionalista, prema nacionalnim praznicima, blagdanima i simbolima.
To je ono što vidi stranac kad ulazi u Hrvatsku i na temelju toga refleksno zauzima stav o okvirima i nužnim modelima svoga odnosa prema zemlji domaćinu.
Zašto bi Filipinac, Arap, Englez ili Bošnjak-musliman poštovao hrvatsku zastavu ako ju gotovo ne može vidjeti na gradskim prospektima, ili ako kao u Istri primjerice prema istaknutim zastavama ne može zaključiti je li u Italiji ili Hrvatskoj.
Zašto bi Englez ili Amerikanac poštovao Hrvatsku i njen povijesni grad Pulu, ako kojim slučajem zna da je taj grad podigao spomenik velikanu svjetske književnosti Jamesu Joycu, koji je radeći dvije godine kao nastavnik u austrijskoj monarhističkoj vojnoj školi svojim sunarodnjacima u svakoj prigodi govorio o Puli i Istri apsolutno sve i samo ružno, najružnije.
Zašto se njegovim primjerom ne bi ponio svatko tko to zna i ritualno došao u Hrvatsku na izlet, u hrvatsku Istru i Pulu oponašajući slavnog književnika u nepoštovanju prema ovoj zemlji, narodu i gradu?
Zašto bi Srbin iz Srbije koji iz različitih razloga dođe u Hrvatsku, imao respekt prema Hrvatskoj, kad gotovo na svakom koraku može vidjeti da se pod firmom prava nacionalnih manjina može doslovno šprdati s najsvetijim hrvatskim simbolima i isticati svoje simbole, koji su istodobno izraz vrhunske ugroze postojanja bilo kakvog hrvatstva?
Svaki od ovih namjernika posve prirodno po povratku u svoje mikrookruženje od toga i takve egzotike boravka u zemlji slobodnog vrijeđanja može postati mini junak i širiti priču o narodu i ljudima, kojima kao nigdje na svijetu možeš raditi što hoćeš.
Jer, uz toleranciju, čak i ispomoć u takvom odnosu, još će vas nagraditi. Ispomoć strancima su poplava istaknutih talijanskih zastava u Istri, spomenici onima koji simboliziraju od prijezira do smrti Hrvatskoj, koji zorno ukazuju da narod pod čiju državnu jurisdikciju ulazite, nema svijest o sebi i stvarnom značaju svoje države.
Danas čitam izjavu hrvatske europarlamentarke Željane Zovko da u BiH milijun ljudi posjeduje hrvatsko državljanstvo. Naglašavam ovo – državljanstvo!
Državljanstvo je jedina trajna, statusna, simbolička i vrijednosna kategorija kojom raspolaže država i kojom se uvrštava svakog pripadnika njenog naroda u njene vječne dioničare s upravljačkim pravom.
Državljanstvo je jedina stvarna škrinja s nacionalnim blagom i u nju se pozvan ulazi, u odabrano povijesno društvo, jer ta škrinja nije nastala nazad 30 godina međunarodnim priznanjem, niti joj je vlasnik bilo koji funkcioner u mandatu na državnim dužnostima.
Državljanstvo je akt o povijesnom naslijeđu starom tisuću godina i mora pripadati samo odabranima. Hrvatskom narodu.
Kao što i zastava u Istri mora slati poruku svakome na čijem se tlu nalazi.
Ako milijun ljudi u BiH danas ima hrvatsko državljanstvo, a prije uspostave samostalne Republike Hrvatske, jedinog mogućeg povijesnog kontrolora hrvatskog državljanstva, na području BiH je živjelo oko 700 tisuća Hrvata, onih kojima je pripadalo pravo na hrvatsko državljanstvo, kao baštinici prava hrvatskog naroda se moramo pitati – o čemu se tu radi?
Teško je razlučiti govori li Željana Zovko o milijun hrvatskih državljana koji žive u BiH, a ako je tako, onda je to dokaz najtežeg zločina protiv hrvatskog naroda, ili govori o milijun hrvatskih državljana koji su kroz XX. stoljeće pod neprijateljskim pritiskom napustili BiH.
Bilo bi iznimno bitno doznati koliko stanovnika Srbije ima hrvatsko državljanstvo, kao i Crne Gore, pa to usporediti s brojem Hrvata koji su tamo živjeli uoči rata i danas. Vrlo sam uvjeren da je situacija još i skandaloznija nego u BiH.
Pitate se, kakve veze imaju politike koje trebaju usmjeriti Republiku Hrvatsku i hrvatski narod iz trenda depopulacije i izumiranja, u trend populativnosti i života s odnosom prema simbolici, poštovanju samoga sebe i svoje zemlje, svoje državnosti i na koncu s hrvatskim državljanstvom?
Neraskidive i sudbinske veze imaju upravo te kategorije, jer zorno govore o kompleksu sveukupne kulture s kojom se odnosimo prema onome što je samo naše, a u tom kompleksu kulturne svijesti ističem kao političar nužnost i ultimativnu obvezu štovanje vlastite državnosti kao najviše dragocjenosti, koja nas određuje, štiti i prezentira kao narod i jedinstvenu povijesnu zajednicu.
Od toga, od te sveobuhvatne kulture djelovanja i svijesti ovisi naš opstanak, naša brojnost.
Naša budućnost.
Demografski razvoj ne može postati stabilni i trajni proces nikakvim pogodovanjima, protekcijama, sporadičnim ili ad hoc davanjima, namamljivanju ljudi, bilo Hrvata bilo ostalih, a na svakom koraku pokazivati da ne držimo do sebe i da svoju baštinu rasipamo kao pijani milijarderi, kojima nije stalo, jer su to što imaju naslijedili bez truda i svijesti o golemim odricanjima onih koji su nam ostavili naslijedstvo.
Razvojne politike moraju počivati na ekonomskoj održivosti i zaštiti najvažnijih resursa, na stvaranju potrebnih viškova u uvjetima svjetske konkurencije, s kojima se može platiti uvjete života i egzistencije, kako individualne, tako i društvene, koji će iz godine u godinu podizati privlačnost Hrvatske za obitelji i ljude uopće. Trenutna rješenja su potrebna, gdje je god moguće treba ih pozdraviti, ali mora se imati na umu da je bit stvari stvoriti višak, a ne preraspodjeljivati postojeće nedovoljno.
Za optimalno uređenje hrvatske države i stvaranje vrhunski uređenih institucija, s jasnom nadležnošću, upravljačkom funkcijom i hijerarhijom odgovornosti, s najmanje jednom godišnje mjerljivom efikasnošću i rezultatima, institucija s odlično plaćenim karijernim službenicima i rukovoditeljima, za rješavanje niza nepotrebnih agencija, tijela i podtijela, s beskorisnim djelatnicima i stvaranje uzorne i konkurentne države i javne uprave, potrebno je vrijeme. To se ne rješava lomovima i revolucijama.
To vrijeme mora moći podnijeti ekonomija, a ekonomiju nose ljudi, a prije svih ljudi koji donose odluke o pravilima djelovanja i ponašanja na prostoru svoje nadležnosti. Sustavno rasterećenje ekonomije mora biti procesno, postupno i vtemenski tako projicirano, da ne ugrožava postojeću socijalnu sigurnost, ali da vodi stvaranju sve većih viškova za poticanje novoga zamaha razvoja. Tako će Hrvatska postati poželjna svima, Hrvatima i strancima.
Svaki napredak u životu čovjeka, obitelji, zajednice, ovisi ponajprije o kvaliteti upravljanja. A upravljanje mora polaziti od zaštite onoga što imamo, nikako od hazarda ili kockanja s naslijedstvom. Država je upravljanje.
Zakon o državljanstvu mora osigurati trajnu etničku proporcionalnost hrvatskog naroda u upravljanju zemljom. To su politička prava i isključivo proizilaze iz državljanstva, neovisno o prebivalištu. To su hrvatski državni dioničari.
Građanska prava s druge strane u Hrvatskoj, uz državljane mogu imati ovisno o potrebama razvoja, milijuni ljudi. No, politička prava upravljanja državom mogu imati samo državljani, a to mora biti vječna škrinja pripadnika hrvatskog naroda.
Takav zakon mora biti najviśa moguća dragocjenost, a zbog značaja trajnog osiguravanja same hrvatske nacionalne državnosti, zakon o državljanstvu mora biti izrazito restriktivan, jako pogodan etničkim Hrvatima i mora se uzdići na razinu Ustavnog zakona, te donijeti državnim referendumom, kako bi se osiguralo da ga se političkim inženjeringom ili pod bilo kakvim pritiskom ne može mijenjati nasuprot volje većine hrvatskog naroda.
Prije toga, a u procesu donošenja takvog Ustavnog zakona o državljanstvu, nužno je ozakoniti hitnu reviziju dodjeljenih državljanstava stranim državljanima, pogotovo pripadnicima naroda koji imaju svoju državnost u susjednim zemljama i nacionalnim državama, Srbima, Bošnjacima, Crnogorcima nehrvatskog etničkog podrijetla. To se posebno mora primjeniti na Srbe koji nisu htjeli prihvatiti hrvatsku državu, otišli su iz Hrvatske i ne žele se vratiti, a imaju hrvatsko državljanstvo. Isto se odnosi na Bošnjake muslimane u BiH.
Hrvatska za početak mora ozakoniti poništenje svakog neodgovorno dodijeljenog akta o državljanstvu i državljanstvu vratiti značaj životne dragocjenosti.
Tek tada i utoliko Hrvatska može otvoriti vrata svakome tko joj može biti koristan, bez straha da će Hrvati u jednome trenutku biti manjina u svojoj zemlji i izgubiti svoj monopol na upravljanje državom.
S Ustavnim zakonom o hrvatskom državljanstvu, koji će trajno štititi etničku proporcionalnost u političkom procesu upravljanja državom, bit će država Hrvatska i hrvatski narod zaštićeni od posljedica depopulacije, što znači ekskluzivitet i trajno upravljanje nacionalnom škrinjom bez obzira bilo Hrvata deset milijuna ili pola milijuna. To je stijena hrvatske državnosti i prevencija neželjenih procesa. Tek tada i utoliko se može ozbiljno govoriti o dugoročnim populacijskim programima i strategiji razvoja zemlje s narodom, a ne samo zemlje, ili samo države. Na kraju, uspješna država ne mora automatski biti ekvivalent dobre nacionalne države. Nama treba jednako uspješna država i narod.
Tek trajnim utvrđivanjem prvo prava na upravljanje, a iz toga svijesti o pripadajućem ekskluzivitetu i vrijednosti nacionalne škrinje, postaje moguće stvarati društvo u kojemu će se stranci osjećati ugodno, ali bez primisli da nam smiju nametati svoju kulturu, običaje ili pravila. Tek tada u Istri ili bilo gdje u Hrvatskoj nećemo talijanskim zastavama nuditi dojam Talijanu ili srpskim Srbinu, Bošnjaku muslimanu ili Rumunju, da je Hrvatska njegova i da ima pravo na sve što poželi.
To je prag svakog, pa i demografskog razvoja. O tome trebamo razgovarati, a ne lamentirati nad sudbinom ili dnevno-politički tražiti dežurnog krivca, bez ideje kako rješiti problem.
Ja ovim nudim to rješenje, koje sam već naglasio u svojim Vukovarskim tezama i predsjedničkom programu.
Anto Đapić/Foto: FaH
