Riječ je o drugom, nepromijenjenom izdanju knjige “Drugačija povijest” autora Tomislava Vukovića, tiskanom u listopadu 2012. godine. Izdavač je Glas Koncila, kojega predstavlja Stjepan Pogačić; urednik je Ivan Miklenić; jezično je knjigu uredio Domagoj Grečl; grafički oblikovala Blaženka Matić, a za tisak je bila odgovorna Grafika Markulin iz Lukavca.
Tomislav Vuković pripada onoj rijetkoj vrsti istraživača koji doista znaju i razumiju ono o čemu pišu. Iako je knjiga tiskana prije četrnaest godina, i iako su o njoj pisali mnogi – među ostalima i Mate Kovačević – ona je i danas iznimno aktualna.
Kako se već neko vrijeme bavim razotkrivanjem laži o Ustašama i NDH, koji su u okrutnim povijesnim okolnostima bili predodređeni na neuspjeh, prikazat ću kroz dva primjera praktičnu vrijednost Vukovićeve knjige.
Na stranici 136 nalazi se fotografija oslijepljene žene koju srpski izvori prikazuju kao “Židovku iz Jasenovca”. No na slici je Hrvatica Ruža Petrović iz Istre, žena pretužne sudbine.
Važno je naglasiti da taj strašni zločin nisu počinili Hrvati, odnosno ustaše. Ipak, nisam mogao s apsolutnom sigurnošću utvrditi jesu li taj zločin počinili talijanski fašisti (prema “antifašističkom” izvoru) ili Nijemci (prema župniku Milanu Milovanu).
Na stranici 137 nalazi se fotografija leševa u vodi koju četničko‑“antifašistička” literatura tumači kao jasenovačke žrtve. No u Jasenovcu se nisu koristile visoke potpetice i dobro očuvane čizme. Kako je riječ o vremenu dolaska zloglasnih i krvi žednih partizana, moguće je da su upravo oni “oslobodili” te ljude. Ipak, to zasad ne mogu tvrditi, jer se o fotografiji ne zna ama baš ništa: ni tko su žrtve, ni kad je nastala, ni tko ju je snimio, ni gdje. Pa ako se sve to ne zna – kako se može znati da su zločin počinile ustaše?
Vuković piše: da je poslijeratnoj historiografiji manje bila važna povijesna istina, a više eliminiranje ideoloških neistomišljenika pod svaku cijenu – što je uključivalo krivotvorenje, iznude, klevete, iskrivljena tumačenja i lažna podmetanja – pokazuju i primjeri vezani uz “pokolj u glinskoj pravoslavnoj crkvi”. S tim se, naravno, neće složiti oni s katedre Umreženih, kod kojih su “znanstvene” spoznaje ostale na razini 1945.
Zanimljivo je spomenuti da su u Glinu žive uhićenike izvodili iz pravoslavne crkve, koja je zbog pomanjkanja prostora u glinskom Kotarskom zatvoru u srpnju 1941. privremeno poslužila kao zatvor. Ustaške vlasti htjele su dobiti imena četnika koji su počinili zločine nad Hrvatima iz toga kraja.
Dok mi imamo dokaze za stotine jama Bezdanki, četničko‑“antifašistička” koalicija ima brojne priče koje se dokazuju isključivo retorikom.
Ovom prilikom prisjećam se sušačkog župnika Martina Bubnja, koji je zbog jame Bezdan svojim roditeljima napisao posljednje pismo. Donosim skraćenu verziju: “Dragi roditelji, ne znam ča će biti s mnom. Ja na svojoj duši nemam ništa, zla nisam načinio nikome, svima kojima sam mogao pomoći, ja sam pomogao. Ako poginem, znajte da je to zato što sam katolički svećenik.” Sušak, 11. travnja 1945. (str. 330).
Jama koje svjedoče ne samo o partizanskoj, nego i o četničkoj krvožednosti ima koliko hoćeš. Primjerice, vođeni četničkom mržnjom prema svemu hrvatskom, u zločinačkom pohodu nakon “ustanka” u Srbu 27. srpnja 1941. stradali su Hrvati u selu Brotnji nadomak Donjeg Lapca – njih 38, svi prezimena Ivezić, bačeni u obližnju jamu. Najstariji je imao 82 godine, najmlađi dvije.
Partizani su pobili i cijeli razred sjemeništaraca. Najmlađi je imao 12, najstariji 18 godina (str. 38). Ubijali su i djecu zbog “krivnje” roditelja i braće (str. 43). Zbog prikrivanja brojnih i golemih partizanskih zločina izmislio se jasenovački mit (str. 51–86). Prema jednoj od prosrpskih evidencija, u Jasenovcu je ubijeno oko milijun ljudi – od toga tri četvrtine Srba i 177 tisuća Židova.
Budući da je 1941. u NDH živjelo oko 1,9 milijuna Srba, ispalo bi da je ubijeno 40% svih Srba. Židova je u cijeloj “četničkoj državi” bilo oko 80 tisuća, pa bi NDH morala uvoziti Židove iz Europe da bi ih ubijala u Jasenovcu. Hrvatske vlade nemaju pojma što zdušno financiraju.
Zanimljiva su i poglavlja o Juliusu Schmidlinu, poslaniku Međunarodnog odbora Crvenog križa pri NDH (str. 87–118). Njegovo tajno izvješće od 2. kolovoza 1944. upućeno Ženevi sadrži sljedeće:
-
- Radno vrijeme zatočenika Stare Gradiške i Jasenovca bilo je od 7 do 12 i od 14 do 19 sati.
- Tijekom večere svirao je izvrstan zatočenički orkestar.
- Prisustvovao je katoličkoj službi Božjoj u logorskoj crkvi – puna zatočenika.
- Posjetio je logorsku dječju školu s 17-ero djece; učiteljica je bila zatočenica.
- U tehničkom uredu radili su zatočeni inženjeri, arhitekti i tehničari – Židovi i kršćani.
- Lazaret je imao sedam stalnih liječnika zatočenika; oko 95 bolesnika.
- Zatočenici su nosili poveze: Židovi žute, pravoslavci bijele, katolici plave.
- Hrana je bila oskudna, pa su zatočenici ovisili o pošiljkama izvana.
Za one koji ne razumiju monstruozne pojmove poput OZNA i UDBA, osmo poglavlje daje informacije iz prve ruke. Optužnice su se sastavljale nakon pogubljenja – po uzoru na Divlji zapad: prvo pucaš, pa onda pitaš mrtve što žele reći u svoju obranu.
O Golom otoku, partizanskim logorima i komunističkim zatvorima danas se malo govori, ali političarima oporbe su puna usta Ustaša, NDH i Jasenovca.
OZNA nije štedjela ni Židove. Na fotografiji dubrovačkog sjemeništa 1939./40. s isusovcem Petrom Pericom – gotovo nitko nije dobro završio, što zbog OZNA-e, što zbog UDBA-e. Među njima je i pokojni akademik Ivo Padovan.
Nakon rata se u svakom svećeniku vidio “narodni neprijatelj” (str. 267). Dati šamar fašistu na ulici bio je dokaz da ste “antifašist”. Ni osvjedočenog protivnika talijanskog fašizma, rapskog župnika dr. Antona Mrakovčića, komunisti nisu štedjeli.
Koliko je OZNA bila moćna i nekontrolirana pokazuje sljedeće: svako selo, gradić i grad imao je svoj “narodni odbor”, svoje odbornike, svojeg predsjednika. Organizirala se obavještajna mreža u svakom kotaru. Od tih centara nastala je OZNA – moćna institucija čiji su šefovi bili i članovi partijskih komiteta. Bez ustavne kontrole, po direktivi Beograda, likvidirali su ne samo stvarne neprijatelje, nego i ideološke neistomišljenike, pa čak i potencijalne neprijatelje (str. 274). OZNA je utemeljena 13. svibnja 1944. u Drvaru, po uzoru na sovjetski NKVD.
U devetom poglavlju saznajemo o krivotvorenju hrvatske povijesti. Suci koji su osuđivali nevine u komunističkim procesima nikada nisu odgovarali za sramotne presude. I danas je teško doći do pravde.
U desetom poglavlju nastavlja se opis krivotvorenja povijesti, u kojem sudjeluje i “Trio Fantastikus” (str. 352). Štogod se podrazumijeva pod “antifašizmom” – partizani, komunisti, AVNOJ, NOB, SUBNOR – treba biti jasno: “antifašizam” se nikada nije borio za hrvatsku državu, ni za interese hrvatskog naroda, ni za Crkvu, ni za hrvatsku kulturu. “Antifašizam” je vezan isključivo uz Jugoslaviju. Devedesetih su Hrvati napadnuti upravo od Jugoslavije – zla kakvo nikada nisu okusili.
Prije Pogovora, knjiga završava jedanaestim poglavljem koje odgovara na pitanje: zašto su hrvatski komunisti (Račan) proganjali sve koji su sanjali o hrvatskoj samostalnosti?
Tomislava Vukovića osobno ne poznajem, pa mogu objektivno reći: Drugačija povijest bila je inspiracija Igoru Vukiću, a da je Vuković prije dvadesetak godina imao tehnologiju koja meni danas stoji na raspolaganju, vjerojatno se ne bih morao godinama zamarati temom koja opterećuje cijelu Hrvatsku.
Želim reći: da je Vuković napisao samo ovu knjigu i ništa više, ona bi već bila snažan dokaz njegova postojanja i smisla njegova rada. Čestitam autoru i Glasu Koncila na knjizi Drugačija povijest, koja negira komunističku povijest. Knjigu svakako pročitati i to kao kao temeljnu literaturu.
Dr. Ivica Tijardović
