Enigma Domovinski pokret (2) – Ruski plin i srpski ciljevi

27 srpnja, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Dolazak Vučića je bio idealan povod i alibi da provokativni Srbin (nikako nije isključena pozadinska poveznica te posjete i Vučićevog ponašanja, s inicijativom o izgradnji LNG, koji jamči stratešku energetsku ravnotežu, ali i suzbija ekspanziju PPD-a i izbija im milijarde kuna iz projekcija i džepova) zapapri predsjednici Kolindi Grabar Kitarović.



Z1 teelvizija, odnosno u prvom planu Bujica, kreće u totalni rat protiv nje jer ništa u Hrvatskoj ne može potaknuti toliku energiju kao srpsko divljanje pred televizijskim kamerama i u hrvatskim njedrima, niti ima savršenijeg pokrića za skrivene interese, pogotovo one koji bi lako mogli imati blisku vezu sa – Srbijom. Zamislite cinizma – Srbiju prikrivaš “ratom” protiv Srba!

Problem tzv. hrvatske desnice je što je iznimno pomamljiv mamac srpskim spinovima i provokacijama, kojima Srbija bez veće muke i bez potrebe osmišljavati suptilnije javne strategije povremenim izjavama raznih “vulina”, a kad zatreba i Vučića, dodaje ulje na vatru koju u Hrvatskoj održava Pupovac kupujući svoje srpstvo, pa je potpuno izvjesno svaki put očekivati usmjeravanje javnog bijesa prema nositeljima najviših funkcija u Hrvatskoj, što uz neoprezne izjave i postupke samih dužnosnika može opasno uzdrmati gotovo svaku poziciju.

Taj gnjev, jedna prilično mala, ali militantna skupina koju godinama okuplja, šopa navodnom borbom za Hrvatsku i uzgaja Bujanec i njegovi mentori, u takvim slučajevima orekstrira i kanalizira protiv odabranih meta – ljudi, a uvijek za ciljane interese. Tako svaki srpski spin na ovaj ili onaj način destabilizira hrvatsko društvo i državu.

Neposredno svjedočimo Vulinovim opskurnim porukama s nekakvog kongresa njegove partije, koji javno obećava zauzimanje “srpskih zemalja” bez ispaljenog metka s nekakvom platformom “srpski svet”. Čovjek nikada ne smije potpuno zanemariti trkeljanje luđaka koji ima pušku, ali ne treba biti previše pametan pa se pitati i razmisliti o tome – je li ikada netko čuo recimo od Amerikanaca ili drugih super moćnih država da su tako javno najavljivali svoje državne ciljeve neprijateljskog sadržaja prema drugim državama?
Jasno da nije.

Usprkos čitavom nizu javno uočljivih sumanutih ekemenata u srpskoj komunikaciji, idiotski bi bilo misliti da su oni neka luđak država. Nisu.

Oni ludilo koriste za održavanje naboja u svome narodu radi kritične homogenizacije oko vlasti, ali i kao model destabilizacije nezrelih skupina, pa i društava u okruženju, što im uz čitav niz loših državnih rješenja ustavno-zakonskog tipa savršeno uspijeva godinama. To samo bujičarima nije jasno, a onima koji ih pumpaju jest, ali žive od toga i ne mogu se odreći pakta sa srpskim ludilom. U biti imamo opet krajnje ciničnu situaciju da se ogorčenom borbom protiv “srpskog sveta” zapravo jača taj “svet”, a gubi potrebna energija za razvoj potencijala hrvatskog svijeta.

Domovinski pokret je prihvatio tu bujičarsku matricu kao svoje političko uporište i, između ostalog, zato je i prije nego je nastao bio osuđen ostati zapamćen kao jedan od najskupljih luzera u suvremenoj povijesti. To usijavanje na srpske spinove bujičarima uspijeva jer su najglasniji, najbeskrupulozniji i jer se takvoj stihiji ozbiljni i razumni ljudi nerado suprotstavljaju, izbjegavajući neku vrstu javnog linča ali i neugodnijih posljedica.

S obzirom da se taj duopol srpskih provokacija i hrvatske borbe, odnosno nasjedanja ponavlja u istoj režiji dvadeset godina, pri čemu ta militantna skupina u Hrvatskoj živi od antisrpstva, a srpski provokatori upravo od njihove “borbe” protiv srpstva, nerazumno bi bilo zanemariti mogućnost da u nekoj točki ta dva pola imaju isti interes i skriveni pakt o suradnji. Interes strateške energetske i goleme financijske pozicije nitko u tome kontekstu ne smije zanemariti.

Dakle, uzimajući u obzir sve to, operacija detroniziranja do tada omiljene Predsjednice žestoko kreće navodno zbog Vučića i srpske opasnosti, a sve, baš sve danas ukazuje da je to bilo samo pokriće. Baš sve što se događalo ukazuje na to da je Vučić tada potpaljujući vatru pod Predsjednicu odradio posao tzv.energetskim lobijima i skupinama, naravno i u srpskom interesu na svim područjima, a teško je baš zbog toga isključiti zajednički interes tih grupa u Hrvatskoj i države Srbije, odnosno njihovih obavještajnih organizacija.

Jer, ozbiljni ljudi, koji neostrašćeno prate događaje, naročito one koji mogu posve pogrešno usmjeriti javnost tvrde od prvoga dana da se iza ruskog energetskog giganta Gazproma krije u strateškom smislu Srbija, a da je, koliko god je Rusima taj posao s PPD-om bitan, kao i svakoj korporaciji, to u biti njima sitna akvizicija, koju su u pozadinskom i strateškom smislu darovali srpskoj državi vežući ju i na taj način, zbog ostvarivanja Srbima puno važnijih interesa od samih komercijalnih.

Zanimljivo je da se za ” uske” partnere biraju Vukovarci, praktično posve nebitni i nepoznati ljudi, među koje spada i današnja eminencija i izvan svake sumnje predsravnik financijera DP Mario Radić, tada iz Osijeka s polazišta tvrtke po mnogima vrlo bliske dijelu Glavašovih ljudi, koji su pomalo gubili politički zamah i dah. No, jesu li to baš slučajno i bez stručne psihološkog ili karakternog profiliranja izabrani ljudi, nije pitanje za novinare, iako jest i za njih, nego za neke druge specijalnosti i službe.

Pogotovo kad se uporište traži među Vukovarcima, gdje je i najveću svinjariju relativno lako pretvoriti u domoljublje zbog još uvijek nepotrošene i nekompromitirane simpatije nacije, usprkos tome što se čaša Vukovara brutalno ispija u vrlo različite svrhe i ciljeve. Nakon Vukovara, a zbog isprepletenih odnosa, blizine te Glavaševe ostavštine, prirodan pravac razvoja i potrage za uporištem bio je Osijek. Otud danas Krešimir Bubalo na čelu Pevexa kao neupitno stručan menadžer i jedan od političkih stupova – lokomotiva DP.

Uz to, do pojave Ivana Anušića, Osijek je od 1990.godine bio za HDZ vrlo minirano područje s erupcijama različitog tipa, pa i to nije zanemarivo uzeti u obzir s obzirom na izrazito neprijateljsku politiku DP prema HDZ-u.

Vučićev iznenadni dolazak u Hrvatsku zato treba gledati u tom kontekstu, njegovo izrazito provokativno ponašanje, pogotovo u funkciji svega navedenog, a sve zajedno, sad je prilično očito, treba gledati kao vrhunski pripremljeno premazivanje grede lojem Kolindi Grabar Kitarović posredno i Plenkoviću kao predsjedniku HDZ-a, čije stradanje započinje od toga događaja.

Njena nervoza i neprimjerene izjave jednome dijelu braniteljskih udruga po svemu sudeći bile su izraz svijesti da je gadno prevarena od nekoga. Od koga, teško je i nepotrebno nagađati, ali nekolicina je favorita tu negdje pred očima, samo treba razmišljati i dio ljudi koji su se posredno i neposredno povezivali s njom, dovesti u interesnu mrežu o kojoj sam već govorio, jer njoj se nije moglo pristupiti bez pozadinske moći.

Te operacije nikako nisu mogle proći bez snažnog uporišta u stranci, a nemalo ljudi zbog modela djelovanja, raskoraka između ambicija, pozicija i realnog znanja u tim operacijama sluti prste Milijana Brkića, zbog čega ga se i danas pozadinski povezuje s DP, naročito zbog histeričnih nasrtaja tih politika na Plenkovića.

Nikako tzv. plinski lobi integriran akvizicijom Peveca u trgovinu, koji je zatim istresao milijune za medije ne treba, niti se smije gledati izvan ozbiljne veze s novim, alternativnim energetskim lobijem nastalim oko vjetroelektrana, što dovodi u neposrednu vezu bivšeg predsjednika kukuriku vlade Milanovića, njegovog ministra Vrdoljaka, Milijana Brkića preko njegovih satelita i cijelu mrežu ljudi koji su se ili nalazili tada na moćnim pozicijama ili su današnji akteri razvoja događaja.

Trenutak je bio majstorski izabran, jer se čitav niz ljudi, koji su javno opravdano prosvjedovali protiv realnog posrnuća države pred Vučićem, a koji su imali ugled i relevantnost, mogao savršeno iskoristiti za udare na Kolindu Grabar Kitarović, ali i u funkciji podmuklih interesa koji nisu imali nikakve veze sa zaštitom Hrvatske, a jesu s interesnim ciljevima skupina o kojima govorim.

Drugim riječima, dok su Raspudić, Šola, Matko Marušić i niz drugih, među kojima i ja, razložno i opravdano ukazivali na slabosti vlasti, sve to je kanalizirano u maticu kao “opće” nezadovoljstvo u funkciji lobija koji su umjesto hrvatskog interesa i načela, imali vrlo prljave namjere s duboko skrivenim pozadinskim potpisom, predstavljajući svoj skriveni ili naručeni interes nacionalnim, a pokrivajući svoje prljavštine našom relevantnošću.

Ista stvar se dogodila Plenkoviću s Istanbulskom konvencijom, odnosno isti je model primjenjen prema njemu, gdje su desetine relevantnih ljudi opravdano kritizirajući ratifikaciju konvencije, silno pomogli podmuklim pozadinskim interesima, a prosvjedi, opet običnih i poštenih ljudi oko Rozalije Bartolić, Željka Sačića i skupine braniteljskih udruga, doslovce ukradeni i instrumentalizirani u sitne kokošarske ciljeve tipa Zekanović- Ilčić, s nešto krupnijom pozadinom kao u slučaju Željke Markić, do ovih o kojima govorim, koji su usisali kokošarske političice po definiciji da veći jede manjega.

Tu je Bujica igrala vrlo važnu ulogu usmjeravanja kritike u cilju već tada Pevecovaca i pepedeovaca, kasnijih domoljubnih pokretaša i Škorista. Zašto Bujica?

Pa zato što je bio uvjerljivo najjači na tom šarolikom spektru tzv. desne alternative i nije imao baš nikakve alternative. Zato su ga uostalom Pevecovci i uzeli, ili ostavili.

Plenković još uvijek tada ne postaje Plen- ki- mun, iako je bio oštro kritiziran zbog niza odluka. Plenković je bio suzdržan prema inicijativi Tri mora, nije bio ni za ni protiv, a bio je prilično rezerviran, više protiv nego za LNG terminala.

( U nastavku – Kada i zašto Plenković postaje Plen-ki- mun?)

Marko Ljubić /Foto: Ilustarcija


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •