Francuski Rafale ili kad u šoping ide Alija Sirotanović

10 prosinca, 2020 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Hrvatski recept kupovine višenamjenskog borbenog aviona otkriva kompleks manje vrijednosti aktualnih aktera ovog projekta. Mađarskoj, toj srednjoeuropskoj velesili i državi gotovo pa dvostruko većoj od Hrvatske, nikada nije palo nabavljati lovca kao što je dvomotorni Rafale.



Ambiciozna Mađarska koja u srednjoj i jugoistočnoj Europi ima najmoderniju vojsku, zaključila je da švedski Gripen sasvim odgovara njezinim potrebama i projekcijama. Slovačka, njezina megauspješna tranzicijska priča i s velikim BDP-om, zemlja snažne automobilske industrije i zrakoplovne tradicije, odlučila se za američki F-16 block 70/72. Pametni Slovaci.

Strateški se fino povezali s Amerima na duge staze. Ako dođe do kakve frtutme, samo Pentagon može u manje od 5 dana u Slovačku dopremiti kompletnu oklopnu Strajker brigadu. Marinski korpus stiže i za manje od 48 sati…

Usput su Slovaci i zavrtili nekakvu gospodarsku kompenzaciju, posliće, strateške vojne projekte, lova se vrti, ljudi se zapošljavaju, nove tehnologije su u điru. Uglavnom, svi zadovoljni.

Ista je stvar i sa Česima. BDP češke prijestolnice, Praga, je daleko ispred Beča, Münchena ili Stockholma. Godišnji izvoz radišnih Čeha na međunarodno tržište vrijedi fantastičnih 160 milijarda dolara! Češka ima četiri puta veću ekonomiju od Hrvatske. BDP im iznosi preko 191 milijardu eura, dok se hrvatski BDP kreće oko 48 milijardi. Nisu iskompleksirani kao mi.

Suvremeni švedski Gripen im je i više nego dovoljan. Nabijaju satnicu, danju i noću, u svim meteo uvjetima, u domovini i izvan nje. Stalno se leti i to je cijela poanta. Rezime, četiri puta jačoj ekonomiji od hrvatske nije padalo napamet razmatrati, a kamoli kupovati Rafala.

Svjesni su da je Rafale geopolitički dvosjekli mač. Neka sutra Francuzi promijene politiku, ili opet izađu iz NATO-a, gdje ćeš kupovati dijelove ili naoružanje za Rafala? U našem slučaju to ima teže reperkusije, jer dugi, bliski politički i vojni odnosi Pariza i Beograda nisu novost. Proteklih godina iznova se potvrđuju srpskim vojnim akvizicijama oznakom „Made in France“.

Bugari i Rumunji – isti slučaj. Geografski veće nego Hrvatska. Izlaze na Crno more. U izravnom su dodiru sa ruskim vojnim dvorištem. Blizu je Ukrajina u kojoj se zakompliciralo sve što se moglo zakomplicirati. Praktično, na prvoj su liniji geopolitičkog dodira Zapada i Rusije. No, ne lete na Rafalu. Posebno ne Rumunji koji su s Francuzima tijesno povezani i kroz pripadnost romanskim narodima. F-16 im je bio prvi i konačni izbor.

A Hrvatska? U toj gospodarski najslabijoj zemlji EU su zinuli na francuski Rafale. Kao da Alija Sirotanović odluči nositi frak da bi se prošvercao na kraljičin prijem u Buckinghamsku palaču. Cigo bi bio pametniji. Na auto pijaci na Hreliću bi preprodao i frak i avion.

Treba pitati one u velevažnim birokratskim komisijama i društvenim mrežama, kojima je dupe zinulo na Rafala, zašto ne voze, recimo, Bentleya Betyagu? Ili Phantoma od Rolls Roycea? Ili možda Rimčev C Two? Zašto ne voze nešto od toga? Pa zato što nemaju para! Ti likovi koji se furaju na Rafala su sirotani u glavi i džepu koji ne bi trepnuli, a na grbaču naroda kojeg ekonomski i biološki tamani korona natovarili bi jebeno skupe francuske avione.

Po takvima, službeno druga najsiromašnija članica EU-a trebala biti nekakva vojna babaroga među susjedima. Nešto kao mini verzija Sjeverne Koreje.

Mi smo naš proces nabave aviona isprostituirali do besvijesti. Teško je naći ijednu malu zemlju poput naše u kojoj pokušaji kupnje borbenog lovca traje gotovo 15 godina! Luda neverending story. U nas sve može, i francuski Rafale, i izraelski Barak, i trenažni korejski F/A-50, a niđe veze. To je samo zato što nikad nismo imali novaca i nikad nismo znali što hoćemo.

Nikad nismo bili načisto, kao što u biti nismo ni sada, što želimo od borbene komponente HRZ-a. Je li to samo air-policing? Ili su to, primjerice, i sposobnosti preciznih udara na površinske ciljeve? Elektronsko djelovanje i izviđanje? Imamo li hrvatski koncept sigurnosti zračnog prostora iznad našeg mora i kopna? Eventualna projekcija zračne moći izvan granice? Imamo li vojnu strategiju koja bi sve to podržala? Imamo li doktrinu HRZ-a? Združenu doktrinu oružanih snaga?

Bez tih dokumenata nije moguće ispravno odrediti ni operativne prioritete nabave, školovanje ljudi, potraživanje međunarodne pomoći. Ukratko, svega toga – nema. NE-MA!

Da je pameti i mudrosti s kojom smo u nenadoknadivom deficitu, proces nabave višenamjenskog borbenog aviona trebalo bi pod hitno resetirati i svesti na osnovne postavke koje su definirane tehničko-taktičkom studijom iz 2011. godine. To je zadnji dokument u kojem se nazire zdravorazumski i stručni pristup HRZ-a, lišena političkih utjecaja i bočnih lobiranja. Tada se još precizno znalo što nam treba, a da nam ostatak vojske financijski ne završi glavom pod vodom.

HRZ i MORH su još 2011. zaključili da su za naše potrebe najprihvatljivije samo dvije ponude i to: švedska s novim JAS-39 C/D Gripen i ruska s novim MiG-29 M2 (danas MiG-35).

Pored ponuđenih vrhunski aviona, nudio se i vrtoglavi konkretni offset s obiju strana kojim bi se osigurao transfer tehnologije te poslovanja za hrvatske tvrtke. F-16 je tada dobio najmanje bodova. Hrvatskoj treba avion koji osigurava kraće vrijeme obuke osoblja, kraće vrijeme implementacije aviona u sustav i brzo dostizanje operativnih sposobnosti, uz jednostavna nabava novog naoružanja, te naposljetku poslovi i nova radna mjesta za domaću privredu. Valjda bi i hrvatski građani morali osjetiti blagodati ove enormno skupe akvizicije.

Analitički tim Maxportala


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •