Graniću i Žužulu bilo je nelagodno tijekom ručka s Tuđmanom nakon “Oluje”

rujan 13, 2020 maxportal
Share Button

U danima nakon Oluje mnogi su se Tuđmanovi suradnici pokazali pravim moralnim i političkim patuljcima, ljudima bez osjećaja časti i dostojanstva. Uz ministra vanjskih poslova Matu Granića, Miomir Žužul bio je jedan od predvodnika te sramotne plejade moralnih nakaza. Iza leđa Tuđmanu oni su radili za Petera Galbraitha koji je bio svjestan svoje protuzakonite djelatnosti.



U svojim izvješćima on opisuje kako je, protivno Bečkoj konvenciji i diplomatskim običajima, preuzeo aktivno ulogu u pokušaju promjene unutarnjih odnosa snaga putem razgovora s „razumnim ljudima u HDZ-u“ i čelnicima stranaka „koje nisu pale pod HDZ-ovu nacionalističku retoriku“!

Taj pokušaj promjene unutarnjih odnosa snaga u Hrvatskoj nije uspio, podvalu s planom Z-4 uspješno je spriječila Hrvatska izvještajna služba (HIS).Tuđman je zahvaljujući točnim obavještajnim podacima, koje je očito morao tajiti od Žužula i Granića i njima sličnih, donio ispravne odluke, zato Žužul najveću hrvatsku obavještajnu pobjedu u svom intervju naziva „povijesnom srećom“. Povijesna je sreća da Žužul nije znao za te obavještajne podatke jer bi se sigurno izlajao kod Galbraitha.

Za primjer, kada se je nakon Oluje počelo razgovarati o miru i reintegraciji Istočne Slavonije, nakon jednog razgovora s Tuđmanom početkom kolovoza Galbraith je napisao 16. kolovoza u svom dnevniku: „Graniću i Žužulu je bilo vidljivo nelagodno tijekom ručka s Tuđmanom.“

Toga dana, oni su na ručku s Galbraithom, bez imalo nelagode olajavali Tuđmana da su to njegovi osobni stavovi o BiH i da to nisu stavovi Vlade Republike Hrvatske, tvrdeći da Tuđman ne razumije stvarnost, a oni su je kao razumjeli. Stoga je Galbraith i napisao da su on i Mate Granić, a time i Miomir Žužul bili na istoj strani!

Tako je klima, koju su u Hrvatskoj u to vrijeme stvarali sitni torbari kakvi su Žužul i Granić i ostali frustrirani Tuđmanovi protivnici, išla na ruke srpskim okupatorima, koji su to znali i koji su na to računali. Da bi prikrili svoj plan o gerilskom ratovanju i osnivanju Oslobodilačke Vojske Republike Srpske Krajine (OVRSK), Srbi su izmislili da će Tuđman osvojiti Banja Luku i time izazvati novu humanitarnu krizu. Za osvajanje Banje Luke, izravno, u vojnoj operaciji, nikada nije postojao nikakav hrvatski vojni plan, znaju to i Žužul i Granić.

On u svom intervju to i otkriva spominjući baš to da su se „Amerikanci bojali humanitarne katastrofe“, pa kaže da je Hoolbroke prvo zvao Granića pa njega da oni prenesu Tuđmanu da ne osvaja Banja Luku! Kada nisu uspjeli, Žužul tvrdi da su organizirali direktan razgovor Hoolbroka s Tuđmanom, i da je tom razgovoru bio prisutan Šušak koji je bio ljut na njih dvojicu. Po Žužulu, Holbrooke je tada podsjetio Tuđmana na sporazum s Alom Goreom iz Kopenhagena (ožujak 1995.) o reintegraciji Podunavlja, pa Tuđmanu odustajanje od Banje Luke na kraju nije bila teška odluka. Za vojsku je bila teška, tvrdi Žužul! Opet laž!  Zašto bi odluka vrhovnog zapovjednika bila za „vojsku teška“, Žužul naravno nije objasnio i nije poznato zašto Žužul Hrvatsku vojsku tako ponižava.

Još smješnije djeluju Žužulove tvrdnje o „sporazumu s Alom Goreom u Kopenhagenu o reintegraciji Podunavlja“ zbog kojeg je navodno Tuđman prekinuo operacije pred Banja Lukom. Nikakvog sporazuma o mirnoj reintegraciji nije bilo prije Oluje! Kako danas znamo, a to bi trebao znati i Žužul koji je navodno bio u Kopenhagenu, Tuđman je krajem siječnja (31.01.1995.) sukladno svojim ustavnim ovlaštenjima donio odluku o prestanku mandata mirovnih snaga na teritoriju Hrvatske zbog neučinkovitosti – zapravo utvrđivanja srpske okupacije.

Zbog te svoje jednostrane odluke, o novom mandatu za koji je dobio potporu međunarodne zajednice, koji je poslije dobio naziv UNCRO, razgovarao je s Alom Goreom 12. ožujka 1995. u Kopenhagenu. Za koga danas Žužul laže? Otkaz UNPROFOR-a bio je državnički potez visokog rizika, ali u isto vrijeme i korak koji će nas dovesti do rješenja problema okupiranih područja. Da nije bilo Oluje, ne bi bilo ni mirne reintegracije Istočne Slavonije. Čemu onda služe ove izmišljene priče Miomira Žužula i Mate Granića?

Današnji savjetnik predsjednika hrvatske Vlade Andreja Plenkovića, Mate Granić u svojoj knjizi „Diplomatska Oluja“ piše:

“Jednog dana, u drugoj polovici listopada 1996., neposredno prije sjednice Vlade, došao mi je na Markov trg predstojnik Ureda predsjednika i moj odličan prijatelj Ivica Kostović te kazao: ‘Mate, odlučeno je da se pokrene vojna akcija oslobađanja hrvatskog Podunavlja. Mislim da na to više ni ti ne možeš utjecati, bez obzira na tvoj odnos s predsjednikom. Ministarstvo obrane i generali uspjeli su uvjeriti predsjednika Tuđmana.’ Još mi je jednom napomenuo da i ne pokušavam zaustaviti operaciju jer je sve odlučeno. Oblio me hladan znoj. Šetao sam oko crkve sv. Marka i razmišljao. Znao sam da će američke reakcije biti brutalne ako se to dogodi.”

Je li ovo normalna reakcija jednog ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske?

Žužul je mirnu reintegraciju onoga što se zvalo „sektor Istok“ stavio godinu dana prije u Kopenhagen, a Mate vojnu operaciju za oslobođenje Vukovara i Istočne Slavonije godinu dana poslije u listopad 1996!!! Tako o nama piše Nacionalov i Pukanićev bivši kolumnist a sada savjetnik Plenkovića, Mate Granić. Uostalom, zašto bi Kostović unaprijed prijateljski sugerirao Graniću da ne pokušava zaustaviti operaciju? Je li činjenica da je Granić diplomatski sabotirao vojne operacije vlastite države, bilo opće mjesto tadašnje hrvatske nomenklature?

Tuđman je bio vrhovni zapovjednik oružanih snaga, a Ministarstvo obrane i generali razrađivali su planove oslobađanja okupiranih područja u skladu sa strategijom koju je imao vrhovni zapovjednik. Začuđuje zaista da to piše bivši ministar vanjskih poslova koji je između ostalog bio prisutan na sastancima u Uredu predsjednika kada je krajem kolovoza 1995. posebni izaslanik američkog predsjednika za Balkan Richard Holbrooke stigao je u Zagreb u ime predsjednika SAD i cijele američke vlade kako bi iznio američka stajališta i razmišljanja o situaciji na Balkanu predsjedniku Tuđmanu.

U transkriptima s tog sastanka tako možemo pronaći da je Tuđman Amerikancima u startu jasno rekao da Hrvatska ne će potpisati ni jedno bosansko-hercegovačko mirovno rješenje ako to ne uključuje srpsko priznanje Hrvatske unutar svojih međunarodno priznatih granica i sporazum kojim će se UNPA zona „sektor Istok“ vratiti u hrvatski ustavnopravni poredak do 30. studenog, ukratko, praktički dok Srbija ne potpiše kapitulaciju u Hrvatskoj (na primjer, Hrvatska ne će pristati ni na kakav poseban status istočne Slavonije unutar Hrvatske).

S druge strane, bez obzira na pregovore, kao odgovoran državnik i vrhovni zapovjednik oružanih snaga zapovjedio je oružanim snagama da bez obzira na pregovore razmotre i dorade planove vojnih operacija za oslobađanje istočne Slavonije, za slučaj da pregovori propadnu. Paralelno s vojnim planovima naredio je obavještajnoj zajednici da pokrene niz specijalnih psihološko-propagandnih operacija.

Matu Granića zbog tih planova oblijevao je znoj! Amerikance nije, CIA-a je detaljno informirala predsjednika Clintona i američke pregovarače o hrvatskim planovima za vojnu akciju (Resolving Sector East: By Pen or Sword, TOP SECRET, 12.10.1995 CIA), dokument je deklasificiran i dostupan je na Internetu.

U tom dokumentu navode da hrvatska vojska ne planira bilo kakvu značajnu vojnu akciju u „sektoru Istok“ sve dok se nastavlja američka mirovna inicijativa i da Hrvatska kao odgovorna članica međunarodne zajednice ne će učiniti ništa kako bi poremetila mirovni proces. Isto tako, CIA navodi da je hrvatska vojska spremna izvršiti zapovjedi predsjednika Tuđmana ako mirovni pregovori propadnu ili ako međunarodna zajednica postigne rješenje koje ne uključuje rješenje istočne Slavonije i Vukovara.

Dok se Hrvatska sve više oslanja na svoju vojsku, odluka Zagreba o uporabi sile bit će snažno pod utjecajem ishoda mirovnih pregovora i unatoč američkim diplomatskim koracima i pritiscima, koji očito nemaju utjecaja na Tuđmana. Hrvatske oružane snage vjerojatno će brzo poraziti „krajinske Srbe“, pogotovo ako ne dobiju pomoć Vojske Jugoslavije, pisalo je u američkom izvješću. Kao što vidimo, Amerikanci su bili racionalni, a Granića je oblijevao znoj!

Odustajanje od vojne opcije nitko nije shvaćao kao hrvatsku slabost, nego odgovorno ponašanje u međunarodnoj zajednici i, u biti, pregovaračku kartu – nešto što su barem Granić i Žužul trebali razumjeti. Istovremeno, hrvatska je strana inzistirala na potpunoj integraciji, bez ikakve mogućnosti posebnog statusa i uz što kraće vrijeme reintegracije.

Kao što vidimo, Tuđman je vješto koristio i Granića i Žužula i njihovo znanje i njihov karakter, za kojega je znao da je prijetvornički i dvoličan. Zar Granić, Žužul, i njima slični uistinu misle da Tuđman nije znao što i kako razgovaraju s međunarodnim predstavnicima, kako se od njega ograđuju, kako ga njima izručuju i kako im se nuđaju?

Hrvatska obavještajna zajednica osigurala mu je sve točne obavještajne podatke, a on je na temelju tih podataka svjesno ukalkulirao sve po sebe negativne posljedice njihova izdajničkog djelovanja kako bi za Hrvatsku izborio više vremena da se ustroji, stabilizira i na kraju pobijedi u ratu.

Granić će poslije u svojim kolumnama u Nacionalu, nakon Tuđmanove smrti, pisati da su on i njegovi istomišljenici zapravo bili „uznici HDZ-a“, „zatočenici bolesne politike jednog krvožednog diktatora i njegove klike“, dok su „ne mareći ni za vlastiti život taj sustav razarali iznutra“. Tim i takvim ocjenama oni mrtvog Tuđmana pokušavaju uvrijediti i poniziti, a zapravo, ogoljujući se na taj način, pružaju svima nama još jedan dokaz o Tuđmanovoj državničkoj veličini.

Zapravo je posve iznenađujuće da Granić tako piše o samome sebi i da nije svjestan implikacija svojih tvrdnji. Vrlo je neobično da desetljećima živi u nekoj vrsti kognitivne disonance u kojoj se istovremeno prikazuje kao osoba, u najmanju ruku, vrlo zaslužna za hrvatske pobjede i osoba koja je „razarala iznutra“ baš taj sustav koji je trebao dovesti upravo do te pobjede. Kad se pregledaju dostupni dokumenti, otkriva se puno značenje Granićeve kvalifikacije samoga sebe kao „uznika HDZ-a“: on je u biti bio ono što se zove „korisna budala“, razotkriveni izdajnik kojem su se plasirale dezinformacije ili poluinformacije jer se znalo da ih otkucava drugoj strani, u ovome slučaju veleposlaniku Galbraithu.

Tako su se kontrolom curenja informacija štitile operacije Hrvatske vojske. Na taj je način – valjda je to htio reći – želeći raditi protiv Tuđmana, radio u njegovu korist jer ga je ovaj na vrijeme otkrio i punio lažnim informacijama, tj. radio je „kao uznik“. Žužul je na toj izdajničkoj hijerarhiji bio samo jednu stubu niže, ništa drugo. Danas je za Hrvatsku zabrinjavajuće to što Granić ima još veliki utjecaj na hrvatsku politiku.

Danas više možda nema prilike da nanese izravnu štetu, ali u pravom lenjinističkom stilu (valjda je nešto pokupio od Milke Planinc), kadrovsku je politiku nekad itekako čvrsto kontrolirao; ti kadrovi, Plenković i Milanović i, do nedavno, Grabar Kitarović njegovi su kadrovi (a, kako kaže Lenjin, kadrovska politika temelj je svake druge politike).

Koliko je samo protuhrvatskih kadrova u hrvatskim vanjskim poslovima, otkrije se od vremena do vremena – za vrijeme ministrice Pejčinović Burić (ista škola), to su ministarstvo čak zvali „SAO Krajina“.

Ali još je gori taj podanički kmetski mentalitet koji su Granić i Žužul proširili po hrvatskoj diplomaciji pa i politici. Politika „ništa se ne može“, „pognimo glavu“, „slušajmo jače od sebe“ jednako je pogubna danas, kao što je bila devedesetih – danas se možda radi o ekonomiji i novcu, a ne o državi i ratu.

Nadamo se samo da je ta generacija hrvatskih političkih kmetova ipak na odlasku.

„BUSINESS AS ŽUŽUL“ – KAKO JE HRVATSKI VELEPOSLANIK ZASTUPAO INTERESE STRANE DRŽAVE I KAKO SE TO INAČE ZOVE, ZAKLJUČITE SAMI!

Dok je Mesić preuzimao poluge vlasti, Sanader i njegovi ministri bili su zaigrani skupim odijelima, satovima, gozbama, plaćenim putovanjima, rasipanju milijuna, stvaranju tajkuna i sve to pod krinkom neupitnog, nedostižnog i privatiziranog domoljublja. Veleposlanik Ralph Frank izvijestio je Washington u depeši s nazivom:  “Business Zuzul – ministar vanjskih poslova pod sumnjom za korupciju “(8. studenog. 2004).

U tom dokumentu američki veleposlanik opisuje kako je hrvatska Vlada „oprostila“ dugove firme Imostroj (nešto više od šest milijuna kuna), a kasnije se otkrilo da je njen vlasnik prije te odluke od supruge tadašnjeg ministra vanjskih poslova Miomira Žužula otkupio polovicu udjela njene firme po cijeni 50 puta većoj od nominalne.

Žužul se od odlučivanja o Imostroju nije izuzeo, već je sudjelovao na samoj sjednici Vlade. Nakon nekoliko desetaka dana koprcanja, Žužul će početkom 2005. godine „iz privatnih razloga“, biti prisiljen podnijeti ostavku.

(https://wikileaks.org/plusd/cables/04ZAGREB1936_a.html). Kako je hrvatski veleposlanik zastupnik interesa strane države i kako se to inače zove, zaključite sami!

Prije same ostavke, veleposlanik Ralph Frank u svom dopisu ministarstvu vanjskih poslova SAD-a navodi sa žaljenjem da je Žužul postao „neučinkovit zastupnik interesa SAD-a“ zbog „ percipirane nesposobnosti da zadrži svoje privatne poslove odvojeno od svojih službenih dužnosti“. Pogledajte sami

 

 

Piše: Joško Buljan

Komentari
Share Button