Ima li savjest HNS-ovac i Udbaš Goran Beus Richembergh?

veljača 26, 2014 maxportal
Share Button

„Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad“ – stara je uzrečica, a na nju bi se mogla nadovezati i ona – čovjek je čovjeku vuk, pogotovo kad mu netko klišira um.



Normalno je da je svaki čovjek ograničeno biće, ali tko želi napredovati, sazrijevati, otvarati se, prihvaćati druge, uvažavati većinu, ne provoditi svoju umsku diktaturu i slično – to će ga uvesti u sferu ljudskosti. Ali kad mu se um zapečati jednoumljem pa poput vučje ćudi ostane nepromjenjiv, onda i čovjek postane krvolok. Opasno je ako se na to navrne genetika. Onda ljudi ne vide realnost. Misle da su oni vođe čopora ili pravi vukovi.

Gledam jadnog svog susjeda (komšiju) otamanskih korijena u Saboru, inače predsjednika hrvatsko-turske udruge. Uz to što ne vidi nikoga, jer mi smo sitni, ni jedan, ni dva – bez pardona diže se u Saboru i kaže da po savjesti ne želi da Marijana Petir bude u nekakvom odboru za ljudska prava…

Razmišljala sam prije toga o savjesti. Poznam ga površno, pa sam malo provjerila – tko je taj GORAN BEUS RICHEMBERGH?  Našla sam puno toga, a evo samo malo iz njegove biografije što je objavio Nacional, 2008-07-15: „PREZIME RICHEMBERGH Beus si je dodao na prvoj godini fakulteta bez ikakva temelja u stvarnosti GORAN BEUS RICHEMBERGH…“  Piše toga još o „demokratskom“ Goranu.

Udbaški zvjerski nagon – lovi, goni, tjera…

„Naime, Goran Beus rođen je 31. srpnja 1965. u Splitu u obitelji oca Edhema i majke Marije. Kad je 1985. došao na studij politologije u Zagreb, kolege sa studija sjećaju se da je tijekom prve godine svom prvom prezimenu dodao i drugo – Richembergh. Svojim se drugim prezimenom počeo prikazivati kao pripadnik njemačke manjine.

Raspitujući se za Richembergha, Nacional je proteklih dana stupio u kontakt s predstavnicima Narodnog saveza Nijemaca u RH, koji s Goranom Beusom imaju ne baš dobra iskustva: godinama ih je opsjedao pismima u kojima ih je pokušavao uvjeriti da je potomak stare austrijske grofovske obitelji, no oni su i u razgovoru s Beusovom majkom zaključili da je riječ o sinovim fikcijama.

Svojedobno se uključio i u rad Židovske općine Zagreb, no njegov stvarni identitet i tamo je bio vrlo brzo otkriven. Mnogima je upadala u oči činjenica da ni Beus ni njegova majka uopće ne govore njemački, a sudeći po Beusovoj biografiji, on i danas njemački jezik tek uči…

Osim hrvatskog, dalmatinskog, njemačkog ili židovskog identiteta, Beus je osamdesetih koketirao i sa srpskim, o čemu svjedoče njegovi nedavni sukobi s velikogoričkim medijima. Naime, u veljači 2006. Hrvatski list iz Zadra objavio je navodni popis suradnika nekadašnje Uprave državne bezbjednosti (Udbe). Među mnoštvom imena našao se i stanoviti Goran Beus s kodnim nazivom “Odisej”.

Tu vijest odmah su prenijeli velikogorički listovi, a lokalni HDZ-ov dužnosnik Ante Šimunović Beusa je na sjednicama gradskog poglavarstva optuživao za suradnju s tajnom službom nekadašnje Jugoslavije, navodeći čak ime osobe koja je Beusa navodno zavrbovala i točan period njegove suradnje s Udbom.

Progonom štiti ljudska prava – udbina metoda!

Ta bi epizoda iz Beusove biografije zbog manjka dokaza i sumnjive vjerodostojnosti navedenog popisa možda i bila zaboravljena, da u studenom 2007. mjesečni list Glasnik Turopolja nije objavio zanimljivu priču iz Beusovih srednjoškolskih dana. Po njoj, Beus se tijekom srednjoškolskog razdoblja u Splitu predstavljao kao Srbin, što je kulminiralo slučajem iz veljače 1984., kad je dvije učenice brodograđevinske škole u Splitu optužio za ”ustaštvo” i ”poticanje na klanje Srba”, a sve zbog prikaza opere “Nikola Šubić Zrinski” objavljenog u školskim novinama Brodograđevinac.

Naime, te godine je nakon dugog niza godina u HNK Split postavljena navedena opera, a dvije šesnaestogodišnje učenice napisale su prikaz u kojem su istaknule da je najveći pljesak publike izazvala arija “U boj, u boj” i čin ljubljenja hrvatske zastave. Dva mjeseca kasnije, u travnju 1984. Goran Beus, tada maturant i omladinski aktivist, u godišnjaku maturanata napisao je članak u kojem se obrušio na autorice teksta o operi Zrinski, nazivajući ih ustašama, a tom prilikom napao je i nastavnicu koja je bila urednica školskog lista. Zbog Beusovih optužbi, dvije učenice morale su promijeniti školu, a nastavnica je završila na bolovanju zbog živčanog sloma i pritisaka….

Nadalje, stoji:

U studenome 2007. velikogorički mediji objavili su veliku priču o Beusovim grijesima iz srednjoškolskih dana u Splitu. Godine 1984. Goran Beus, prema tim navodima, obrušio se na 16-godišnje učenice brodograđevinske škole koje su napisale prikaz opere “Nikola Šubić Zrinski”. U svom članku koji je bio odgovor na prikaz, Beus je učenice optužio za ustaštvo. Epilog slučaja bio je da su učenice izbačene iz škole odnosno prebačene u drugu školu, a nastavnica koja je uređivala školski list završila je na bolovanju zbog živčanog sloma i političkih pritisaka koji su započeli Beusovim tekstom.

Mogla bih se pozabaviti i roman napisati, ali to nije vrijedno. U samo nekoliko rečenica koje je objavio Nacional vidi se točno – tko se budi i na koji način štiti ljudska prava? Slijednici Udbe uvijek su bili demokratični ako misliš kao oni, a ako ne, onda te nema više… Jer, udbaška ćud je nagon, nepromjenjiva poput one ćudi s početka članka u kojoj je čovjek, čovjeku vuk, a vuk ćud ne mijenja. Ako je promijeni, onda će ga njegov zvjerinjak pojesti. Zato je bolje napasti žrtvu, kolektivizirati se sa svojim udbaškim čoporom – pod krinkom – zaštita ljudskih prava?

Pod tim pravim, druže Gorane, svi su stradali, pogotovo mi iz Vukovara. I ti se makni od ljudskih prava i objasni za onu rupu u biografiji kad smo tražili svoje muževe, braću, očeve – gdje si bio? S ovu ili s onu stranu?

Takvi nam borci, s vučjom ćudi za ljudska prava ne trebaju, pogotovo nama kršćanima, koji, da nisu imali vjere ne bi imali ni Hrvatske. Žrtvu si biraj u svojoj Udbi, a Marijanu Petir pusti na miru! Jer ona je putokaz demokracije. Dok Ti skrivaš svoju biografiju, preskačeš životne faze, ona se iskreno i istinito predstavlja. Demokracija se gradi na iskrenosti, a ne na udbaškim metodama i skrivanjima identiteta!

 HR/Aleksandra Stošić, Velika Gorica/Foto;facebook

Komentari
Share Button