Prema službenim stranicama Ministarstva vanjskih i europskih poslova, glasnogovornik postoji. Zove se Ivan Marić. Karijerni diplomat. Berlin, Bundestag, Europski parlament, njemačko ministarstvo — sve uredno navedeno, sve zvuči kao da je čovjek prošao pola Europe i tri kontinenta.
U lipnju 2026. preuzeo je dužnost. U priopćenju piše da će “nastaviti razvijati otvorenu i profesionalnu suradnju s medijima”. Divno. Samo što bi prvo bilo lijepo da ga mediji — vide.
Jer, realno, nitko ga nije vidio. Nitko ga nije čuo. Nitko ga nije upoznao. U državama koje imaju ozbiljnu diplomaciju, glasnogovornik vanjskih poslova je lice ministarstva, čovjek koji svaki dan stoji pred kamerama, objašnjava krize, smiruje tenzije, daje izjave, demantira gluposti. Kod nas? Kod nas je to rubrika “nestali u službi”.
Željeli smo provjeriti hoće li u petak biti press konferencija ili izjave nakon sastanka hrvatskog i crnogorskog izaslanstva na temu povratka školskog broda Jadran i drugih otvorenih pitanja dvije države.
Na stranici MVEP-a stoji i telefon. Nakon dvadesetak poziva — ništa. Ili zauzeto, ili zvoni u prazno, ili se javlja duh iz server sobe. Uz telefon stoji i fax. Naravno da stoji. Jer zašto ne? Kad nazove čujete zvuk koji smo zadnji put čuli za opsade Vukovara. Još samo nedostaje rubrika “dimni signali” pa da komunikacija bude kompletna.
Od dana imenovanja — nula javnih nastupa. Nula izjava. Nula konferencija. Nula vidljivosti. Ako je ovo “otvorena komunikacija”, onda je otvorena kao sef u švicarskoj banci.
Samododopadna biografija i karijeno iskustvo podjeća na lika koji zna sve teorije o plivanju, ali u vodu nikad nije ušao.
Naravno da nije nevažno što porezni obveznici — njegovi stvarni poslodavci — svaki mjesec isporučuju 4 do 5 tisuća eura za funkciju koja u praksi ne postoji. To nije plaća glasnogovornika, to je pretplata na tišinu.
Jer što točno plaćamo? Čovjeka kojeg nitko nikad nije vidio? Glasnogovornika koji ne govori? Kao da financiraš pilota koji zna sve teorije o letenju, ali avion vidi samo na razglednici.
Došla su mi pod ruku i neka njegova priopćenja o odnosima Hrvatske i Crne Gore. I završila u košu. S razlogom. Tekst je bio kao da ga je pisla Umjetna intelegencija koja se napaja informacijama sa srbijnskih portala i izjavama prosrpskih ministara iz Crne Gore. Ili tekstovima amatera s portala Narod.
I tako dolazimo do glavnog pitanja: ima li MVEP glasnogovornika?
Formalno — da.
Praktično — kao da ga nema.
Vidljivost — nula.
Dostupnost — nula.
Komunikacija — nula.
Ako se jednog dana pojavi, bit će to međunarodni događaj o kojem će izvjestiti svi mediji.
M. Marković/Foto: Ilustracija/mvep
