Saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto, koja je inače vrlo prisutna medijima, u objavi na Facebooku prozvale je hrvatske medije da su u funkciji korupcije, laži te prijezira i djelomične mržnje prema Hrvatskoj
Jedan od najgorih napada na hrvatske medije od 1990. godine, u kojem ih, među ostalim optužbama, proziva za prijezir i mržnju prema Hrvatskoj, prenosimo u cijelosti:
“HRVATSKI MEDIJI – DNO DNA! Djelovanje hrvatskih medija možemo svesti pod slijedeće nazivnike:
1. Zaštita korupcije
2. Sudjelovanje u korupciji (vlasnici medija i dio urednika) te izrabljivanje novinara
3. Prijezir i djelomična mržnja prema Hrvatskoj
4. Odbacivanje europskih vrijednosti i ljubav prema Jugoslaviji i Beogradu
5. Provincijalizam i nekompetentnost
Dokaz ovim, neki će možda misliti, oštrim tezama, ali, na žalost, u potpunosti istinitim, dva su aktualna slučaja.
Bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec u Dnevniku Nove TV svjedočio je kako su mu tadašnja predsjednica Vlade Jadranka Kosor i tadašnji potpredsjednik Sabora i čelnik HDZ-a Vladimir Šeks davali upute što treba govoriti u istragama vezanima uz prodaju INA-e MOL-u te kaznene postupke protiv bivšeg premijera Ive Sanadera.
U prijevodu, čelni ljudi izvršne i zakonodavne vlasti utjecali su na svjedoke te su time utjecali na rad pravosuđa, grubo kršeći Ustavom zajamčenu trodiobu vlasti. Jer, izvršna i zakonodavna vlast utjecale su preko Polančeca na pravosudnu.
Kada bismo imali i “s” od slobodnih medija, ovaj bi intervju zapalio hrvatsku javnost, jer on dokazuje svu defektnost vladajućih struktura, te otvoreno skrivanje korupcije od strane najviših dužnosnika.
Polančecov intervju će, naravno, biti jedan od glavnih argumenata MOL-u da u pravnim radnjama dokaže kako su pravosudne odluke oko INA-e montirane, te kako nisu rezultat neovisnog, već politički upravljanog pravosuđa.
Ovaj slučaj isto tako dokazuje da je privatizacija INA-e bila kriminalna, točnije, da je hrvatska Država dobila niži iznos od vrijednosti INA-e. Mi ne znamo koliko manje su Mađari službeno platili INA-u, ali je vrlo vjerojatno da je u pitanju visok iznos kojega su platili ispod stola. Jer, zašto bi inače čelni ljudi tadašnje vlasti izravno utjecali na svjedoke te tražili od Polančeca da skriva činjenice?
Naravno, ovo uopće nije izazvalo posebnu reakciju hrvatskih medija, iz jednostavnog razloga što bi diskusija o Polančecovoj izjavi razobličila koruptivnost vladajućih struktura – a mediji jesu dio tih struktura. Znači, neće piliti granu na kojoj sjede.
Drugi dokaz je slučaj nesretnog mladića iz Splita i njegovog dočeka nove godine u Beogradu. Bez ikakvog srama i poštovanja prema boli koju mladićeva obitelj i prijatelji osjećaju, mediji se natječu u objavljivanju nepotvrđenih i spekulativnih informacija o mladićevom nestanku.
U neku ruku sudbina mladića je hrvatskim medijima drugorazredna, jer su slučaj iskoristili da daju oduška svom stvarnom duhovnom stanju. On se medicinski zove – Stockholmski sindrom. Tzv. Stockholmski sindrom je stanje kada se žrtva otmice zaljubi u otmičara.
A upravo hrvatski mediji zaljubljeni su u Beograd i Republiku Srbiju. Oni se dive raznoraznim osebujnim likovima, kao što je nekakav Vulin, ultranacionalist Vučić, itd. Pa tako imamo naslov u Večernjem listu “Beograđani poručuju – mi volimo Split”. To bi značilo da je napravljeno znanstveno istraživanje o tome vole li Beograđani Split, što, naravno, nije slučaj. Jer kao što je poznato, Beograđani toliko vole Split i Hrvatsku da su Hrvatskoj “cvijeće slali tenkovima”.
A portali, kao primjerice, T-portal, šefove u UDBA-i, kao što je izvjesni Božidar Spasić koji se hvalio na koji je način terorizirao hrvatsku emigraciju, proglašavaju uglednim sigurnosnim stručnjakom.
Doista se postavlja pitanje – jesu li hrvatski mediji u potpunosti izgubili razum?
Hrvatskim medijima stvarni dramatični događaji, kao što je intervju Damira Polančeca, uopće nisu važni. Dramatične vijesti kao prije neki dan, da petero mladih Splićana odlazi u Irsku, mediji jednostavno prešućuju, ali nas zato bombardiraju vijestima iz Republike Srbije kao da je Hrvatska srbijanska pokrajina.
Razlog tome je, naravno, potpuna nekompetentnost vodećih ljudi hrvatskih medija, te izrazita provincijalnost.
Za vodeće ljude hrvatskih medija inozemstvo je Banja Luka, Beograd i eventualno Podgorica.
Za njih su Berlin, Beč, Pariz, Moskva ili München nepoznat teren i nedostižni san. Neznanje, poznato je, stvara odbojnost prema nepoznatom, zato hrvatski mediji ne podnose Europu, civiliziranost i transparentnost. Hrvatskim medijima su Milorad Dodik i Aleksandar Vučić čimbenici. Mediji hrvatsku javnost guraju u balkansko blato kojemu Hrvatska povijesno nikada nije pripadala, niti pripada, izuzevši jugo-razdoblje.
Temeljni strah, današnji vodeći ljudi hrvatskih medija imaju od transparentnosti i znanja. Kada se tome pridodaju djeca komunista koja dominiraju politikom i gospodarstvom, dobijemo rezultate koje današnja Hrvatska ima: najgore pravosuđe u EU, najniža platežna moć nakon Bugara i 12 posto iseljenih građana u pet godina.
U školi bi na takav rezultat nastavnik rekao: sjedi, nedovoljan!
I mi moramo današnjim neznalicama i sitnim prevarantima reći dosta je! Hrvatska je Europska država, Hrvatska mora biti pravna, pravična i pravedna te jednaka prema svim svojim građanima.
A onima koji se vole valjati po balkanskom blatu, koji se boje transparentnosti i europskih vrijednosti te truju hrvatsku javnost, njih treba poslati u povijest kamo već odavno pripadaju”, napisala je Karolina Vidović Krišto.
P.S. Objavu Karoline Vidović Krišto iz koje se može zaključiti da se da se na nju može primjeniti pitanje koja ona postavlja medijima (“Jesu li hrvatski mediji u potpunosti izgubili razum?”) inače ne bi prenijeli da nije riječ o saborskoj zastupnici, kojoj je, iz daleka se vidi, potrebna medicinska pomoć.
M. Marković/Foto: FaH
