Leljak za Glas Koncila: Tito je tek 21. 08. 1948. naredio da se Jasenovac zatvori

siječanj 16, 2017 maxportal
Share Button

“U Vojnom arhivu u Beogradu nalazi se dokument, A4 formata, koji je spomenutoga datuma potpisao Josip Broz Tito, kojim on naređuje da se zatvori, kolokvijalno rečeno, partizanski logor u Jasenovcu.”

 



Roman Leljak rođen je g. 1964. u Đurmancu (Hrvatsko Zagorje) u Hrvatskoj, a hrvatskoj je javnosti posebno postao poznat po razotkrivanju stravičnoga poslijeratnoga zločina u rudniku pokraj Laškoga, objavivši o tome g. 2015. knjigu i na hrvatskom jeziku »Huda jama, strogo čuvana tajna« te knjigu »Propisi o metodama i sredstvima rada Udbe i Kosa«.

“Ovo su dokazi čvrsti i ta ekstremna, fašistoidna desnica koja negira Jasenovac kao takav i izmišlja tri logora, ne odgovara”, s već uobičajenim hvalospjevima upućenima samomu sebi i krajnje netolerantnim riječima upućenima drugačije mislećima, predstavio je, prema “Jutarnjem listu” od 3. studenoga 2016., u Beogradu hrvatski povjesničar Slavko Goldstein svoju novu knjigu “Jasenovac – tragika, mitomanija, istina” (“Fraktura”, Zagreb, 2016.) u intervjuu beogradskomu tjedniku “Danas”.

U tom je duhu u intervjuu nastavio srbijanskoj javnosti objašnjavati kako je laž da je poslije rata postojao Jasenovac. “To me izazvalo da odgovorim jer me je vrijeđalo. I osobno, ali i kao autora”, kazao je Goldstein

Glas Koncila zamolio je slovenskoga novinara, publicista i dugogodišnjega istraživača Udbinih i jugokomunističkih zločina nakon završetka Drugoga svjetskoga rata Romana Leljaka o poslijeratnom jasenovačkom logoru, ispričavajući se unaprijed Slavku Goldsteinu za uvredu.

Nedavno ste obznanili da snimate dokumentarni film o jasenovačkom logoru od svibnja 1945. do 21. kolovoza 1948. Zašto baš spomenuti datumi ili na temelju kojih ste povijesnih vrela odredili upravo to razdoblje?

Pitanje Jasenovca još uvijek je otvoreno, što je neupitna činjenica s kojom će se svatko složiti. Stoga sam htio temeljem povijesnih dokumenata, koji su do sada potpuno nepoznati znanstvenoj i široj javnosti, pridonijeti rasvjetljavanju te problematike. Predložio sam Hrvatskoj radioteleviziji da o tome zajednički snimimo dokumentarni film, što su nadležni nakon predočenoga scenarija i dokumenata prihvatili.

Temeljno pitanje na koje ćemo filmom odgovoriti je – je li jasenovački logor doista bio u uporabi i nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, tj. od 8. svibnja 1945., kada je potpisan dokument o bezuvjetnoj predaji njemačkih oružanih snaga i svih vojska pod njemačkim nadzorom, sve do 21. kolovoza 1948. Dakle, o temi o kojoj se i danas tako žestoko “lome koplja” među hrvatskim povjesničarima, publicistima i političarima.

Odgovor na pitanje zašto baš 21. kolovoza 1948. vrlo je jednostavan. U Vojnom arhivu u Beogradu nalazi se dokument, A4 formata, koji je spomenutoga datuma potpisao Josip Broz Tito, kojim on izdaje naredbu da se zatvori, kolokvijalno rečeno, partizanski logor u Jasenovcu. Iz dokumenta je razvidno da su posljednji zatočenici, koji su se tada u njemu nalazili, bili njemački vojnici.

Tito naređuje da se oni koji žele nakon puštanja iz logora prevezu do granice i omogući im se slobodan odlazak, a onima koji odluče ostati u Jugoslaviji da se odmah dadne državljanstvo. To se, najvjerojatnije, prvotno odnosilo na pripadnike njemačke manjine – folksdojčere. Manji je dio tih Nijemaca, jasenovačkih logoraša, i ostao u Jugoslaviji, dobio državljanstvo i regulirao svoj status.

Međutim, to nije potpuni kraj jasenovačkoga logora jer se temeljem dokumenata sa sigurnošću može tvrditi da su i nakon g. 1948., dakle službenoga zatvaranja logora, zatočenici iz Nove Gradiške bili upućivani tamo na rad.

Nije li Vas ipak iznenadilo postojanje dokumenata o poslijeratnom jasenovačkom logoru?

Jugoslavenska je Udba devedesetih, kada joj je bilo potpuno jasno da će izgubiti državne temelje, kao i potporu dotada svemoćne i vladajuće jugoslavenske komunističke partije, pokušala uništiti svu po nju kompromitirajuću dokumentaciju. Međutim, iako su tada, uvjetno rečeno – “nestali” brojni izvorni dokumenti, to i nije baš bilo jednostavno i potpuno učinkovito jer je kao i u svakom drugom totalitarnom sustavu bilo ustrojeno strogo hijerarhijsko izvješćivanje, u kojemu su različite ustanove i pojedinci bili obvezni dobivati od podređenih redovita izvješća i jednako ih tako redovito podnositi i prosljeđivati nadređenima. Tako su očuvani dokumenti o mnoštvu (zlo)djela ili barem tragovi o njima.

No njihovo “dešifriranje” silno je velik posao jer je riječ o dokumentaciji Udbe na svim razinama, Službe državne sigurnosti, ministarstava vanjskih i unutarnjih poslova, Saveza komunista, SUBNOR-a, vojnih struktura, sudbenih institucija, Saveza socijalističke omladine i drugih. Znači sve te dokumente treba pregledati, sortirati, tematski povezati i slično.

Kako su u tom cjelokupnom sustavu »prošli« jasenovački dokumenti?

Kada je o “partizanskom” jasenovačkom logoru riječ, sva je sreća da su očuvana svjedočenja nekadašnjih, sada već pokojnih, sudionika tih zbivanja – logoraša, čuvara i drugih, kao i da još uvijek postoje, istina malobrojni, živući svjedoci, s kojima sam osobno razgovarao. Ne smiju se zanemariti ni poslijeratne sudske presude po kojima su neki osuđenici bili poslani u logor u Jasenovac. Nakon svega rečenoga svjestan sam da me čeka još puno istraživačkoga rada.

Za ilustraciju ću npr. navesti podatak o tri tisuće dokumenata iz Vojnoga arhiva u Beogradu, za koja sam se uspio dogovoriti i dobiti suglasnost ovih dana.

Kad smo već kod Slovenije, da se malo odmaknemo od hrvatskoga ozračja. Kako biste ocijenili odnos slovenske javnosti, posebice nakon nedavnihpromjena, prema Vašemu radu?

Nije mi jednostavno odgovoriti na to pitanje. Očito da je to razdoblje od 1945. do danas ostavilo dubokoga traga u svijesti ljudi jer je nekadašnji državni sustav stalno u njima rađao strahove. Upravo zato pokušavam svojim knjigama ne samo doći do istine, nego i pobijediti taj osobni strah. To se pojedincima sigurno ne sviđa jer nije lagano živjeti u gorkoj istini, i u tome nema nikakve razlike između Slovenije i Hrvatske. Zato sam svjestan da bi mnogi voljeli da zauvijek zašutim i više nikada ne progovorim ni člankom, ni knjigom, ni filmom.

Tješi me npr. što su nakon objave mojih knjiga i filmova o poslijeratnim jugoslavensko-komunističkim zločinima, dok nastupam, dvorane i u Sloveniji i u Hrvatskoj prepune ljudi oslobođenih spomenutoga straha. Taj proces oslobađanja od pojedinačnoga straha više nitko ne može zaustaviti.

Cijeli intervju možete pročitati Glasu Koncila

Komentari
Share Button