MARKO LJUBIĆ: Država mora izbaciti film Dane Budisavljević iz kurikula

rujan 2, 2020 maxportal
Share Button

Unazad više od mjesec dana, u tijeku primopredaje vlasti nakon parlamentarnih izbora, ili uoči samih izbora, objavljena je informacija da će se biografski film “Dnevnik Diane Budisavljević”, uz suglasnost Ministarstva znanosti i obrazovanja, prikazivati učenicima od 13 do 18 godina. Informacija je objavljena na službenoj stranici filma.



Autorica filma Dana Budisavljević obrazložila je za tjednik SNV-a “Novosti” stvarni cilj uvrštavanja filma u nastavni kurikul osnovnih i srednjih škola Republike Hrvatske:

“Nakon obrade ove nastavne jedinice i odgledanog filma, učenici će se moći prisjetiti kronoloških podataka i događaja vezanih uz početak Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj i osnivanje NDH; imati priliku saznati tko je Diana Budisavljević; navesti i objasniti barem tri razloga zašto su ustaše progonili Židove, Srbe, Rome i druge društvene skupine; primijeniti znanje o rasnim zakonima i progonima u nacističkoj Njemačkoj na situaciju u NDH; vrednovati važnost Akcije Diane Budisavljević za spašavanje pravoslavnih žena i djece; razviti svijest o postojanju ustaških i drugih logora u njihovoj blizini; dodatno razviti kritičko mišljenje; razviti empatiju prema žrtvama i toleranciju prema različitostima; razviti svijest o važnosti aktivnog građanstva; biti motivirani da i sami budu aktivniji građani”.

Činjenica da je u nastavni program hrvatskih javnih/ državnih škola uvršten ovaj film ukazuje na nekoliko iznimno opasnih poremećaja u samome temelju upravnog sustava države.

Evo kojih.

Sustav odlučivanja i upravljanja državnim i nacionalnim interesima je nejasan, složen i kompliciran, pun prostora za diskrecijske odluke rukovodećih ljudi, bez ikakvih instrumenata za primjenu modela odgovornosti. Zbog toga se redovito događa da najvažnije nacionalne interese i ciljeve isključivo prema osobnim preferencijama i interesima modeliraju ljudi koji u principu nakon parlamentarnih izbora dolaze na funkcije. Tako državne politike gube nacionalni značaj, a država postaje od slučaja do slučaja, stranačka ili uskogrupna lobistička svojina.

Zato imamo u ime i za račun iste države gotovo u pravilu, nakon svake promjene vlasti, ili potpune, ili djelomične, promjene nacionalnih politika, redefiniciju ciljeva i interesa, što vrlo često vidimo u rasponu od blagih razlika do potpunih suprotnosti. Uslijed toga imamo sveopću nekonkurentnost i nestabilnost ključnih državnih politika, koje u pravilu vrijede samo uz ime njihovih službenih protagonista. Koliko on vrijedi, toliko vrijedi i država.

Prvenstveno zato Hrvatska nije uspješna i efikasna država, jer umjesto stalnosti upravljanja, pravila i ciljeva, s modelom korekcija uočenih slabosti ovisno o smjeni vlasti, imamo svaki put započinjanje svega iz početka, ili u najboljem slučaju s pozicija unazad četiri ili osam godina, a takav odnos snaga, s izraženom golemom izvanizbornom i izvanparlamentarnom neravnotežom utjecaja, zapravo Hrvatsku u najvažnijim pitanjima drži usidrenom na stečevine bivšeg jugoslavenskog komunističkog režima.

To u sve državne i društvene sustave unosi nesigurnost, potiče opstanak i generiranje naslijeđenog mentalnog refleksa, ljude prisiljava na prilagođavanje vladajućim politikama ili očekivanjima, spriječava i drži u okovima potencijale velikog broja ljudi u sustavima javne i državne uprave, a jednome dijelu ljudi ovisno o njihovoj trenutnoj političkoj moći omogućava krajnje nesolidno djelovanje i doslovno prisvajanje države sebi i svojim interesima. To nikada nije dobro, čak da se radi o najumnijim i najpoštenijim domoljubima, a politička realnost koja na najvažnije državne pozicije može dovesti ljude otvoreno negativnog odnosa prema hrvatskoj državnosti, zastrašujuća je činjenica. To imamo u svim podsustavima i upravo to generira i razbuktava slabosti i silno doprinosi nepovjerenju naroda u državu i njene institucije.

Poseban problem nastaje kada se taj nejasan, kompliciran i sustav, očito osmišljen i složen za prikrivanje osobne odgovornosti primjenjuje u pitanjima i na pitanja oko kojih postoji snažno izražen nacionalni interes i nepomirljivi prijepori, koji od obnove države razdiru Hrvatsku. Tome gotovo svakodnevno svjedočimo u odlukama čitavoga niza institucija u nadležnosti ministarstva kulture, posebno u kulturi i medijima, tome svakodnevno već godinama svjedočimo u komemorativnim ili politikama sjećanja, tome godinama svjedočimo u sustavu obrazovanja od osnovnih škola do sveučilišta.

S jedne strane redovito slušamo u kriznim ili spornim situacijama kako ministri nisu zakonski ili formalno mogli ništa, jer su takva pravila i zakoni, a s druge strane, te iste ministre, vlade i političke vlasti, posve prirodno i jedino moguće logično, svi držimo odgovornima za sve što se događa u njihovim resorima. Ne može ministar reći da ne može ništa, iako svjedoči evidentnoj nevaljalosti, jer je eto zakon ili podzakonski akt takav da to ozakonjuje.

Ministar nije dispečer ili puki izvršitelj, ministar je kreator, autor, potpisnik političkih inicijativa. On je prvi stup kreiranja vladinih, dakle državnih politika. Dakle, mijenjaj zakone i pravila koja ne valjaju ili idi s funkcije, jer srozavanje ministarske pozicije na obične distributerske ili izvršiteljske pozicije, oduzimanje je vladi i saborskoj većini subjektiviteta, s tim i najstrožeg standardiziranja odgovornosti. To generira neodgovornost i banalni voluntarizam, otvara prostor legalnim zlouporabama i poticanju općega kaosa u društvenim standardima.

Načelo subjektiviteta bi moralo biti temeljno načelo, a njega nije moguće postići bez jasnih pravila u hijerarhiji upravljanja, jer nasuprot nametnutom navodnom individualističkom ili neoliberalnom stajalištu da pravila sputavaju individualizam, stvari stoje posve suprotno. Individualnost se pokazuje, potiče i na koncu mjeri u sustavu vrednovanja, upravo utjecajem na pravila i kreiranjem poticajnih i efikasnih pravila. Tek u tom kontekstu se može kreirati i istaknuti individualna vrijednost.

Posve je legitimno da autorica filma “Dnevnik Diane Budisavljević”, Dana Budisavljević misli da je njeno autorsko djelo doprinos Hrvatskoj, državi i društvu. Legitimno je s druge strane da čitav niz ljudi misli da je taj film upravo suprotnost onome što zagovara Dana Budisavljević. Tu dolazimo na područje kompetencija ili pozvanosti. U jednoj polemici o programu manifestacije “Rijeka, europska prijestolnica kulture”, prof. Slobodan Prosperov Novak je voditeljici ili voditelju (ne znam kako se deklarira osoba) te manifestacije rekao – vašu biografiju molim! Tko ste vi? Upravo o tome se radi.

Ni najpristraniji komentator ne može, niti smije pomisliti reći da je Dana Budisavljević pozvana interpretirati kao neupitne činjenice ukupne događaje iz vremena NDH, ili usporedivo u okvirima elementarne pristojnosti s kompetencijama Juraja Batelje. Batelja baš sve što promiče, navodi i zagovara, a što u svom autorskom filmu nudi Dana Budisavljević, osporava, najčeše i u svim bitnim elementima potpuno. Batelja nikako nije usamljen na području struke, iako je svakako najpozvaniji baš po svim laičkim i društvenim standardima.

Nikakve veze u ovom slučaju nema to što je on svećenik Katoličke crkve. On je međunarodno priznati ekspert. No, ako već u načelu većinski nestručna i u tom pogledu nepozvana javnost smije i može zauzimati stavove za i protiv vrijednosti filma, uvijek ovisno o legitimnim osobnim preferencijama, ministarstvo obrazovanja, odnosno nadležna agencija nikako nije smjelo ili smjela izuzeti neupitnu struku pri donošenju odluke o uvrštavanju toga filma u kurikul osnovnog i srednjeg obrazovanja.

Odluka o uvrštenju tog filma je načelno duboko pogrešna, jer u iznimno bitan strateški sustav države unosi princip krajnjeg voluntarizma i promeće pravilo osobne preferencije ravnateljice Agencije ili bivše ministrice Divjak, s tim i program obrazovanja ostavlja u potpunosti osobnim preferencijama učitelja, koji u tom kontekstu isključivo svojom voljom mogu na temelju odgledanog filma s punim pravom događaje iz filma predstavljati na posve suprotan način, ovisno od slučaja do slučaja. A to se onda ne može nazvati nacionalnim kurikulom.

Ovdje stvari, onima koji ne razumiju o čemu govorim i o čemu se radi, postavimo u zamišljeni kontekst nekog autora, koji bi inspiriran svjedočenjem o dobrostivosti nekog ustaškog visokog dužnosnika ili vojnika, a bilo ih je izvan svake sumnje kao i u svim povijesnim okolnostima i režimima, snimio film ili napisao roman, ili dramu o njemu i njegovim zaslugama, pa netko u ime države stavi to u kurikul. Treba li nagađati što bi bilo i koliko bi antifa bubnjalo zagrebačkim ulicama, a tisuće pisama otpremljene u svijet o ustašizaciji Hrvatske. Uvrštenje filma Dane Budisavljević metodološki i načelno je ekvivalent tome, pa je jasno da takva metodologija ne bi smjela biti dio politike upravljanja državom i njenim sustavima.

Nije Dana Budisavljević baš ničim i nikako pozvana Hrvatskoj nuditi odgovore na “bar tri pitanja o prirodi režima NDH”, a pogotovo ne u mjeri da to bude obaveza hrvatskoj djeci. Može ona misliti što god hoće, ima na to pravo, ali njeno, u ovom slučaju autorsko pravo, ne smije bez neupitnih recenzija struke, ali i nužne političke suglasnosti upravo na temelju političke projekcije budućnosti Hrvatske, a na stajalištima stručne ocjene, postati državno pravilo. A postalo je odlukom o uvrštenju filma u kurikul.

Nije presedan s kaotičnim posljedicama uvrštavanje nekog filma u kurikul, ali taj film bi morao biti vrhunska kulturna vrijednost, svakako priznata i potvrđena po mjerilima daleko šireg ocjenjivačkog auditorija i daleko relevantnije kritike od aktualnog i aktualne hrvatske. Iritirajuće zvuči najava Dane Budisavljević da očekuje da njen film kod djece potakne empatiju prema žrtvama, da ih potakne na kritičko mišljenje i stimulira na građansku aktivnost, a prethodno ukazuje na kolektivni subjektivitet žrtve ističući “spašavanje pravoslavnih žena i djece”. No, još je iritantnija činjenica da je ta njena najava postala službena državna politika odlukom ministarstva o uvrštenju u kurikul.

Tu autorica zapravo zapada u opasan stereotip naslijeđen bez kritičkog propitkivanja koje zagovara obrazlažući “državnu” vrijednost svog filma, da su samo Srbi u bilo kojoj hrvatskoj državi żrtva, iako su sjećanja krajnje suprotna, a historiografija otvara stidljivo, ali neupitno svu bijedu i laž prosrpske jugoslavenske historiografije. Ovdje su i tematski i simbolično posve usputno spomenuti Židovi i Romi, opet po klasičnoj i opasnoj velikosrpskoj matrici pokušaja globalnog poistovjećivanja stradanja Srba i Židova u Hrvatskoj, kako bi se svijetu koji je holokaust prepoznao i usvojio kao civilizacijsku stečevinu prodala u velikoj mjeri već razotkrivena srpska laž o genocidu nad Srbima u Hrvatskoj. Problem je upravo vremenski kontekst takve poruke i namjere, jer već godinama imamo snažno izraženu tendenciju i u Srbiji i u Hrvatskoj, da se srpska agresija na Hrvatsku i BiH, te njene posljedice uključivo sa srpskim porazom, predstavi u paketu sa stradanjem ili još više “stradanjem” Srba u II.svjetskom ratu, kao nastavak hrvatske državne genocidnosti. Ova činjenica ukazuje na svu nesagledivu opasnost ove odluke države i daje joj prvorazrednu političku dimenziju.

Upravo zbog izloženosti Hrvatske neposustajućoj srpskoj diplomatsko-medijskoj globalnoj, ali i unutarhrvatskoj agresiji, ojačanoj snažnim anacionalnim strukturama pod platformom antifašizma, ministarstvo kulture i njemu podređene institucije nisu smjele financirati film Dane Budisavljević, niti ga je ministarstvo obrazovanja smjelo uključiti u kurikul. Film i način na koji je predstavljena Diana Budisavljević, navodna spasiteljica 10 tisuća srpske djece, ne može podnijeti ni održivo propitkivanje zdravog razuma, a ne nešto više od toga.

Ako je prema srpskom i antifašističkom stereotipu NDH bio ubitačan režim kakvim ga se predstavlja, bilo bi ne samo herojstvo, nego čudo biblijskih razmjera da netko u takvim okolnostima spasi deset tisuća ljudi usprkos ili nasuprot takvom režimu. To ne štima. Ili se realno laže o režimu ili o Diani Budisavljević, a sve ukazuje da je laž i jedno i drugo, iz iste srpske tvornice laži. Zanemarimo sad čitav niz totalno provjerenih, dokumentiranih i neoborivih dokaza da je tijekom cijele srpske, a kasnije srpsko-komunističke pobune i građanskog rata protiv režima NDH, koji se predstavlja danas antifašističkim, iako je ta primarno srpska pobuna protiv NDH bila snažno oslonjena na talijanski fašizam, usprkos povijesnoj činjenici da je izvorni i autentični antifašistički pokret u tadašnjim okolnostima nastao izvan službenih državnih granica NDH na otocima, u Dalmaciji i Istri, pod talijanskom okupacijom i državom, gdje praktično Srba nije uopće bilo, ako zanemarimo čitav niz javno dostupnih neupitnih dokaza da je srpske žene i djecu doslovno spašavao tadašnji režim i prije svih Katolička crkva, svedimo probleme na golu logiku.

Ako je Pavelićev režim bio stvarno tako svemoćno zloćudan, sve vidio i sve nadzirao, ako je stvarno bio tako seriozno istrebljivački raspoložen, kako je moguće da je toliko žena i djece, koje je neupitno Pavelićeva vojska pronašla ili zatekla na Kozari i diljem borbenih lokaliteta, jer nije mogao nikakav aktivista, niti Diana Budisavljević pronaći tu djecu na bojišnicama kozaračkih šuma, završilo, usprkos ubilačkim namjerama te vojske u rukama Diane Budisavljević obične aktivistkinje? To bi bilo čudo. A nije. To je obična laž i ništa drugo. Pokušaj prodaje te laži je zdravorazumski krajnje uvredljiv za svako društvo, da sad ne nabrajamo ciljeve Dane Budisavljević, koje je potvrdilo ministarstvo obrazovanja uvodeći ih u kurikul.

Konačno, u ovom slučaju nema, niti smije biti kompromisa, niti ovu krajnje zločestu namjeru Agencije za obrazovanje bilo tko smije prepustiti osobnoj interpretaciji hrvatskih učitelja. Ovo je politički čin, koga odmah mora sasjeći državna politika, dakle Plenkovićeva vlada. Besmisleno je u situaciji goleme neravnoteže u institucijama, medijima i javnosti općenito osporavati ovu odluku argumentima historiografskog značaja, jer da oni imaju standardiziranu pretežitost i status pravila. Film Dane Budisavljević ne bi bio ni snimljen uz državnu pomoć, ne bi dobio Veliku alatnu arenu, niti bi završio u kurikulu odlukom države.

Odluka o uvrštavanju njenog filma u kurikul je načelno potpuno neprihvatljiva, jer unosi diskrecijski, ali i vrijednosni kaos u temeljni državni sustav, sustav obrazovanja, s nesagledivim opasnim posljedicama na sve podsustave upravljanja državom i na ukupno hrvatsko društvo. Zbog načina na koji je ta odluka donesena, načelno bi bilo neprihvatljivo uvrštavanje filma o pingvinima na Antarktiku u kurikul, a ne o temi sa snažnim identitetskim prijeporom suvremene hrvatske nacije, ali i još snažnijim krajnje neprijateljskim stoljetnim srpskim udarom na hrvatsku državnost.

Zato je pitanje elementarne higijene i političke vjerodostojnosti vlasti, pogotovo nakon ljetošnjih događaja od Dana pobjede do Grubora, koji izazivaju snažne polemike i prijepore, opozvati odmah tu katastrofalnu odluku i još žurnije pristupiti efikasnoj regulaciji upravljanja Hrvatskom.

Ovako ne ide, niti smije ići, jer se upravo na ovakav način država kompromitira i izlaže, s jedne strane udarima na temelje sigurnosti, s druge strane, i dobri postupci i namjere kompromitiraju pred hrvatskim narodom i gube nužnu moć koje nema s narodom u opoziciji, a što onda koriste i pristaše politike krda i stampeda na navodnoj nacionalnoj strani.

Marko Ljubić/ Foto:press

 

Komentari
Share Button