Je li Anja Šimpraga, potpredsjednica Vlade trebala biti u Vladinom izaslanstvu u Škabrnji i je li Milorad Pupovac trebao biti u Koloni sjećanja u Vukovaru. Ili u Škabrnji?
Je li bacanje vijenaca u Dunav, zatim parastos za srpske žrtve u pravoslavnoj crkvi u Vukovaru 17.studenog provokacija i jasan politički znak relativizacije krivnje za rat u Hrvatskoj, bez obzira na iskaz poštovanja pobijenim Hrvatima na Ovčari od izaslanstva srpskih organizacija u Hrvatskoj?
Anja Šimpraga je ustavna Srpkinja u hrvatskoj vladi, dakle politička Srpkinja, koja je prvenstveno odgovorna Srbima u Hrvatskoj okupljenima na platformi SDSS-a.
Tu platformu je omogućio hrvatski Ustav i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Što god mi mislili o Pupovcu, Plenkoviću, Grbinu, Vidoviću, Petrovu, Radiću, pardon, Penavi, činjenica je da je dvojnost i u temeljnim stavovima suprotnost o hrvatskom oslobodilačkom ratu jedan od temelja državnog poretka i ustavna kategorija.
Ustavotvorac je zamislio jedinstvenu državnu konstrukciju u kojoj su temelji potpuna suprotnost. Spojena je vatra i voda, pravo na agresiju i pravo na obranu.
Svakom s mrvicom mozga, a nije zgorega imati i čašicu poštenja, jasno je da je to izvorište trajnih nesporazuma, napetosti i sukoba.
Ustavni Srbin ili Srpkinja ne može razumjeti i prihvatiti da mu, ili da joj, svojoj državi lojalan Hrvat osporava pravo na programsku narav politike, koja polazi od stajališta da su Hrvati ustašovanjem izazvali obranu srpskog naroda u Hrvatskoj od novoproglašene zloćudne države i koja dosljedno tome polazi od stajališta da je Oluja bila zločin ili blago rečeno hrvatski državni progon srpskog stanovništva lojalnog tadašnjoj RSK.
Hrvat s druge strane ne može ni razumjeti, ni prihvatiti činjenicu da mu u najsvetijim sjećanjima i trenutcima koji ga povezuju sa žrtvom, tragedijom ili pobjedom i slavom, otvoreni zagovaratelji i promotori srpskog prava na agresiju, vrlo često provokatori iz redova ustavnih Srba, legalno, dakle zakonito i u ovim slučajevima u ime hrvatske države, ali svakako uvijek pod državnom zaštitom, blago rečeno izazivaju emotivnu pomutnju i stres.
I jedni, i drugi, i Hrvati, i ustavni Srbi imaju stotine razloga za svoj nemir. Ako hrvatska država ozakoni sjećanje na hrvatske žrtve i proglasi Dan sjećanja državnom kategorijom, onda iz toga proizlazi da Vlada RH u ime države ravna programima obilježavanja Dana sjećanja.
U tom slučaju Vlada ima dvije mogućnosti:
a) Praviti se i javno skrivati činjenicu da je članica Vlade ustavna Srpkinja i da vlast počiva na savezu s ustavnim Srpstvom, pa iz svakog događaja koji izaziva i potiče nacionalne emocije većinskog hrvatskog naroda, isključivati potpredsjednicu, ustavnu Srpkinju Šimpragu, ili koalicijskog partnera SDSS, stranku političkih Srba u Hrvatskoj.
b) Uvažavati državni poredak ovakav kakav jest i ne skrivati njegovo lice i naličje, pa uvijek i svugdje gdje to država nalaže, u izaslanstvu imati i ustavne Srbe.
To su trenutno dvije mogućnosti. Obje loše.
Jer, kakva je to demokratska država, a demokratska definitivno jest, koja se ne smije u punini javno predstaviti na događaju pod njenom nadležnošću i organizacijom!?
A, kakva je to država koju s druge strane na obilježavanju stradanja svojih ljudi i oslobodilaca predstavlja neskriveni protagonist, istina nešto modificirane, političke ideje i programa koji je izazvao to stradanje relativizirajući ga i danas?
Neprihvatljivo, mučno i iritirajuće u oba slučaja, zar ne?
Je li Anja Šimpraga protagonist agresorske politike i današnje ustavne neoagresorske relativizacije, u izaslanstvu predsjednika Vlade Plenkovića u Škabrnji? Jest izvan svake sumnje. Ona tu politiku predstavlja. Iz nje je izborno nastala, to ju legitimira, obavezna je Srbima koji su ju birali a ne hrvatskom narodu.
Na to ju Ustav prisiljava, neovisno o njenim osobnim preferencijama. Nikakve veze pri tome nema mogućnost, realna mogućnost, da je Šimpraga stajala pred spomenikom žrtvama srpskog zločina s osobnim ljudskim poštovanjem, suosjećanjem, s najplemenitijim namjerama.
Ona kao ustavna Srpkinja u vladi Republike Hrvatske ne predstavlja sebe, nego politički profil politike koja ju je definirala, kao što Plenković s njom u izaslanstvu dosljedno predstavlja, s jedne strane ustavni i državni poredak krajnje vjerno, pri čemu ni kod njega nisu nitne osobne preferencije o kojima samo možemo nagađati, a s druge strane predstavljaju oboje tešku kontradikciju toga poretka i dovode u pitanje državnu političku poruku da današnja država počiva na žrtvi ljudi kojima su došli iskazati poštovanje i počasti.
Država koja počiva na ustavnom temelju legalizirane agresije i obrane od agresije ne može u potpunosti biti izraz i zalog žrtve kojoj se klanja. Što to znači?
Znači da ozbiljni ljudi, baš svi, kojima je iz bilo kojih razloga stalo do društvene harmonije i reda u Hrvatskoj, moraju odmah otkloniti tu kontroverzu i te suprotnosti. Jer takva ustavna kontradikcija šteti baš svakome. I Plenkoviću. I Šimpragi. I ljudima u Škabrnji. Cijeloj Hrvatskoj.
U ovom slučaju je krajnje nebitno što i kako se osjeća Plenković, Šimpraga, Pupovac ili ljudi koji su pred spomenikom demonstrativno okrenuli leđa Plenkovićevu izaslanstvu.
Svi oni mogu pronaći uvjerljive razloge za svoje postupke, ali nitko od njih nikakvim obrazloženjima i razlozima neće otkloniti uzrok koji je jučer doveo do ružne scene, niti će spriječiti ponavljanje,.pa i eskaliranje takvih scena u narednom razdoblju.
Možda se ustavno Srpstvo trenutno isplati SDSS-u, pa i potpredsjednici Vlade Šimpragi, ali Anja Šimpraga će u tom slučaju morati računati na činjenicu da će joj biti zbog personalizacije toga Srpstva, praktično onemogućeno biti obična žena, hrvatska državljanka, Zagrepčanka, stručnjakinja za nešto, te da će izazivati nepovjerenje većinskog naroda koliko god bila iskrena, sućutna i dobra.
Biti politički Srbin u Hrvatskoj to sobom nosi. Plenković može vjerovati koliko god želi da Hrvatska danas i sutra mora počivati na najvišem stupnju tolerancije i razumijevanja različitosti, ali mora kao razuman čovjek poći od toga da se suprotnosti ne mogu smatrati konstruktivnim različitostima i da nikada neće dovesti do društvene razvojne sinergije.
Suprotnosti paraliziraju društvo i slabe sve sinergijske potencijale, s daleko razornijim dometom i posljedicama od izravnog poništavanja jedna druge.
Najopasnije posljedice izazivaju zamrznute ili zakonski suspregnute, a aktivne suprotnosti, koje ne mogu poništiti jedna drugu, kao u ovom slučaju ustavno Srpstvo i hrvatska državnost.
U tom slučaju stradaju ljudi, cijele zajednice, narodi i društva. To stradanje je lagano zamiranje koje se očituje kroz zaostajanje u razvoju i slabljenje potencijala.
Golema je razlika između taktičkog ili prinuđenog pristajanja na mehaničko objedinjavanje suprotnosti, političkog srpstva i hrvatske državnosti i formiranja vlasti na tim pretpostavkama, i nastojanja da se takva mehanička i umjetna konstrukcija uzima kao oslonac u trajnijoj projekciji države.
Takva situacija, ta ustavna kontroverza i anomalija državnog poretka se mora otkloniti.
Jedna od metastaza te anomalije je i to što izaziva ružne, vrlo često instruirane reakcije s krajnje perverznom negacijom elementarnog kršćanskog subjektiviteta i obilježja dijela, skupina ili pojedinaca iz hrvatskog naroda, kakvu smo gledali u Škabrnji.
Nitko, koliku god bol nosio u duši ne bi smio osporavati nikome poklon žrtvama. Nitko.
Takva ustavna anomalija, koja legalizira u srcu državnog poretka pravo SDSS-u ili srpskim službenim organizacijama u Hrvatskoj, da službeno komemoriraju Dan pobjede kao progon Srba, ili stradanje Srba u Vukovaru kao ekvivalent užasu koji su Srbi počinili, se ne može spriječiti pojavama i ratobornim riječima raznih Ćipa, Penava i sličnih, koji s jedne strane zapomažu zašto Pupovca nema u Koloni sjećanja ili na Dan pobjede u Kninu, a s druge strane potiču ili slave čin okretanja leđa državnom izaslanstvu jer se ženski Pupovac klanja žrtvama, koje oni kao baštine.
Zato su tragikomične riječi tih ljudi, čija se politička agenda upravo zasniva na postojanju političkog i ustavnog Srpstva, kako bi imali ključni smisao postojanja, ali i sve očitije pokriće za potencijalnu mutnež, da će oni nešto spriječiti naredne godine.
Ili da će utemeljenjem centra za istraživanje ratnih zločina pod imenom doktora Šretera riješiti posljedice duboke državne anomalije.
Ništa oni neće, niti mogu, ali ni namjeravaju spriječiti, a još manje istražiti, zamislite – po uzoru na centar Simon Wiesenthal i židovski progon SS krvnika.
Nitko niti može, niti smije, niti treba sprječavati bilo kojega Srbina da baca vijence ili drži parastos bilo kome, pa i izmišljenim žrtvama, bilo kada, pa i 17.11., 18.11. ili bilo kojega dana u godini. Niti bilo tko treba i smije osporavati osobnu bol Anje Šimprage prema nekom umrlom ili poginulom članu obitelji u ratu između Srba i Hrvata. No, ta bol i raspoloženje Anje Šimprage ne smije biti politička i službena paradigma u Hrvatskoj, ne smije se na njoj graditi službeni povijesni i edukativni narativ, niti memorija u Republici Hrvatskoj.
Ne smije bacanje vijenaca u Dunav 17.11. imati bilo kakvu institucionalnu vezu s hrvatskom državom, a privatno neka baca i komemorira koliko tko želi.
Niti to smije na bilo koji način biti sastavnica državnog poretka u Hrvatskoj.
To se ne rješava galamom, prodajom magle ili narodski rečeno mami parom naivnim ljudima istraumatiziranim realnim slabostima državnog poretka, nego prepoznavanjem ključnih uzroka problema i njihovim otklanjanjem.
Zaključno: Anja Šimpraga se mogla ne pojaviti u Plenkovićevom izaslanstvu, no, niti bi to bio bolji Plenković, niti država koju predstavlja da se nije pojavila. Problemi bi ostali isti, samo Plenković ne bi bio dosljedan, jer bi skrivao karakter vlasti koju ima i za koju nije kriv on, nego ustavni poredak i političke okolnosti u kojima je formirao vlast.
Šimpraga nije ništa izgubila ružnom reakcijom nekolicine nazočnih prema njoj, jer njena politička pozicija ne ovisi od tih ljudi. Moglo bi se prije reći da je u svome političkom tijelu zbog toga na dobitku.
Izgubili su ljudi koji su okrenuli leđa Šimpragi, iako su perverzne političke strančice koje to podupiru, na dobitku, na isti način kao i ustavna Srpkinja Šimpraga.
I, gubi Hrvatska.
Umjesto pitanja i odgovora, je li Plenković izgubio ili dobio, odgovor je – izgubila je Hrvatska i hrvatski narod.
Taj odgovor bi njemu morao biti najvažniji.
Dok se ne otklone ustavne i zakonske suprotnosti i anomalije, a prva prilika za korak, bar koračić, je izborni zakon, posve je perverzno, besmisleno i frustrirajuće, a iznad svega izraz nesamopoštovanja stavljati u prvi plan uoči Dana sjećanja ili Dana pobjede pitanje što će SDSS ili Pupovac učiniti, hoće li se negdje pojaviti ili neće? A sumrak je hrvatske samosvijesti divljaštvom reagirati na to.
Marko Ljubić/Foto:FaH
