Mrtvački cinizam, to je ono kad se danas u RH uspoređuju zločini NDH s komunističkim zločinima!
PIŠE: Mate Bašić
Vrlo je zanimljiv i vrlo indikativan slučajni primjer o kojemu piše Ana Raić-Knežević u zagrebačkom Telegramu pod naslovom “Ne znamo kako je svima promaklo, ali princeza iz Kanade u Zagrebu je srušila komunističku presudu zbog koje je njezin tata, bogataš iz Belišća, strijeljan”.
Riječ je o židovskom poduzetniku Viktoru Guttmanu, potomku aristokratske obitelji Gutmann von Gelse und Belisce, kojega su komunističke vlasti 1946. osudile na smrt strijeljanjem.
Njegova kći Nelly Auersperg na Županijskom sudu u Zagrebu zatražila je reviziju presude, a Vijeće Županijskog suda u lipnju ove godine ukinulo presudu Gutmannu i otvorilo mogućnost povrata nemale konfiscirane imovine.
U vrijeme NDH sud mu je bio oduzeo imovinu, ali ga je, kao inženjera zaposlio o (njegovu) tvornicu.
Nema nikakve sumnje da bi taj slučajni primjer mogao, zapravo bi morao, postati presedanom, oglednim primjerom za buduće slučajeve, kakvih je sigurno na stotine i na tisuće i još više i još huđe i još luđe diljem Hrvatske i izvan nje.
http://www.telegram.hr/…/ne-znamo-kako-je-svima-promaklo-a…/
Dakle, strašni režim Nezavisne Države Hrvatske (NDH) nesretnom je Židovu doista oduzeo imovinu, no suspregnuo se u dosljednoj primjeni Rasnih i sličnih zakona koje je posjedovao u svojemu represivnom instrumentariju, pa ga ipak nije objesio ili strijeljao, niti ga je smjestio u Jasenovac, a potom deportirao u Aushwitz, što nije učinio ni s članovima njegove obitelji, već ga je pritvorio, a potom zaposlio kao vodećeg stručnjaka u toj njegovoj (nacionaliziranoj) firmi.
Taj se strašni režim NDH, međutim, uz mnoštvo drugih razloga, u ovom slučaju toliko zamjerio vrlom novom komunističkom režimu Narodne Republike Hrvatske (NRH), proglašene pod skutima Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ), da je ovaj odlučio ispraviti propuste i popraviti nedosljednosti NDH: po kratkom je postupku Židova osudio, strijeljao i prisvojio, eufemistički kazano, renacionalizirao njegovu već nacionaliziranu imovinu te prognao obitelj, izravno ili posredno, svejedno.
Više od sedam desetljeća kasnije – tijekom kojega su i NRH i FNRJ mijenjale i imena i karakter, mutirajući iz “narodnih” u “socijalističke” i provodeći složene GMO-eksperimente na živim, poluživim, nazočnim i izočnim, pa i mrtvim organizmima, stvarima, bićima i pojavama, sve do samojedstva, implozije, autodestrukcije, nametnutog rata i, na kraju, stvaranja samostalne, demokratske i suverene Repubike Hrvatske (RH) – današnji Županijski sud, dakle, u ime RH, poništio je presudu komunističkoga suda NRH/FNRJ, a s njome i sve pravne učinke koje je ta presuda sobom nosila, bilo u SRH/SFRJ, bilo u RH.
Drugim riječima, obitelj pokojnoga, na pravdi Boga od komunista strijeljanoga Židova, s pravomoćnošću presude stječe pravo na povrat imovine te na sva zakonska i imovinska prava i potraživanja koja iz ovoga poništenja presude proizilaze.
Nota bene: to istodobno znači da, u slučaju da obitelj želi ostvariti ta svoja prava, pred njom tek stoji dugi marš kroz institucije i teška borba s administracijom i birokracijom, no ostavimo to zasad po strani.
Tko može vratiti život nesretnog Židova, austro-hrvatskog plemića, nevina strijeljana u naponu života, žrtvu komunističkog režima čiji je život prekinut činom grabežnog ubojstva, zapravo, činom bjelodana državnog terorizma?
Može li to učiniti današnja država RH, koja već gotovo tri desetljeća svojega postojanja na različite načine sprječava, onemogućava, maskira i zataškava čak i raspravu o tzv. suočavanju sa svojom totalitarnom prošlošću, što kolokvijalno nazivamo lustracijom, a o čijemu se ni sadržaju ne uspijevamo dogovoriti? Naravno da ne može! U materijalistički shvaćenom svijetu, mrtvi se ne vraćaju tek tako!
Je li pak Županijski sud, u ime RH, natuknuo štogod o pravorijeku glede eventualnog sankcioniranja konkretnih nalogodavaca, tužitelja, progonitelja, izvršitelja zločina nad strijeljanim Židovom?
Nije!
Je li pak štogod rečeno o pravorijeku glede državno-političkoga okvira unutar kojega je taj (i uopće, takvi, a zasigurno ih je bilo na stotine, na tisuće i desetke tisuća, sličnih na bilo koji način i s bilo kakvim manjim ili većim dodirnim točkama, židovskih i inih, poglavito hrvatskih!) zločin počinjen, makar na onaj općeniti, lakonski način na koji se “pravosuđe NRH” obračunalo s prethodnim režmom NDH?
Nije, daleko od toga!
Zapravo, strahoviti problemi mogu očekivati demokratsku, samostalnu i suverenu RH, samo ukoliko se ovaj slučaj prihvati kao presedan, kao model budućeg rješavanja svih takvih slučajeva. I to na više razina,
Naime, općeprihvaćena je misao – na kojoj uporno inzistira tzv. hrvatska ljevica (smislio sam im naziv – RETROGRANTIFA) – da moderna hrvatska država (RH), po nakaradnoj interpretaciji one nespretne formulacije u preambuli Ustava, počiva na zasadama tzv. ZAVNOH-a, nekovrsnog fluidnog, pokretnog tijela koje se 1945. samoinicijativno proglasilo, odnosno, preimenovalo se u Sabor NRH te da je RH zapravo pravna sljednica NRH, odnosno SRH (a u skladu s time i FNRJ, odnosno SFRJ), što se u konačnici, na ovaj slučaj može primijeniti na taj način da se zaključi kako je RH ujedno odgovorna i za zločin nad ovim Židovom, nad njegovom obitelji i nad njegovom imovinom, i to u vremenskom okviru činjenja tih zločina tj. sve od 1945. do 2017. i dalje, dok se materijalna strana zločina ne obešteti, a krivci za zločin ubojstva te za duševne, moralne i sve moguće patnje obitelji te uže i šire zajednice zbog toga ne sankcioniraju. Što, naravno, vrijedi i za sve druge postradale Židove i ne-židove.
A što u tom slučaju sa zločinom u ime NDH? Pa ništa, jel da?
Prvo, taj se zločin – u ovom primjeru – ionako svodi na otimanje imovine ovoga Židova koju je NDH koristila za sebe svega 2-3 godine, zatim na zlostavljanje putem pritvaranja te na, recimo, prisilni rad u njegovu otetom poduzeću, što je sve višestruko “blaži” zločin od onoga kojega je počinio komunistički režim, i prema njemu kao čovjeku, i prema njemu kao Židovu, i prema njegovoj obitelji, i prema njegovoj imovini.
Drugi je aspekt pak hipotetičke naravi, ali je kao takav, daleko opasniji. Mrtvački cinično uspoređujući zločin, kojega je u ovom slučaju počinio režim NDH, sa zločinom kojega je u istom slučaju počino režim NRH/SRH i FNRJ/SFRJ – a kakva se vrsta mrtvačkog cinizma, avaj!, uvriježila u hrvatsku politiku, pravosuđe, histriografiju – zar ne bi za RH matematički oportunije bilo proglasiti sebe sljednicom NDH, nego sljednicom ovih ZAVNOH-skih i AVNOJ-skih režima: manje suđenja, manje povrata imovne, manje odšteta, manje sankcija, manje lustracija, manje histriografskih prepucavanja, a s druge strane, veća ušteda u proračunu, sigurnija državna, društvena i dobrim dijelom privatna, oteta, nacionalizirana i privatizirana imovina, stabilnije fotelje na koncu konca, ma čudo jedno!
Kako god okreneš, zanimljiv će biti taj film, evo prva klapa već je pala, snimanje počinje, glumaca i statista daleko više no što treba, publika čeka cinike!
Foto:arhiv
