Željko Bagić, magistar pravnih znanosti, bivši savjetnik predsjednika Republike, suautor nekoliko zakona i hrvatski branitelj od kolovoza 1990., već pet godina nema stalnih prihoda jer mu je propao svaki pokušaj – a bilo ih je oko 150 – da pronađe posao primjeren njegovu obrazovanju i iskustvu, piše Novi list.
Danas 58-godišnjak, Bagić je 1984. s 24 godine, diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu . Četiri godine kasnije zaposlio se u Ministarstvu unutarnjih poslova, gdje se novoformiranim hrvatskim policijskim snagama pridružio među prvima, 5. kolovoza 1990.
Njegov ratni staž traje od tog dana pa do 30. lipnja 1996. – točno pet godina, deset mjeseci i 27 dana. Bagićev ratni put opisuje se kratkom sintagmom koja ne govori mnogo, ali kaže dovoljno: u ratu je radio “sve operativne poslove iz djelokruga MUP-a i Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP)”.
Poslije rata, magistrirao je radno i kazneno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu te radio kao viši predavač na Fakultetu kriminalističkih znanosti, gdje je predavao nekima od danas najeksponiranijih hrvatskih političara poput, primjerice, i Milijana Brkića.
Uloga na Pantovčaku
Nakon pobjede Stjepana Mesića na predsjedničkim izborima 2000. godine, Bagić dobiva odgovoran položaj na Pantovčaku: od 2000. do 2005. radio je kao predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost, potpredsjednik Savjeta za koordinaciju rada sigurnosnih službi i tajnik predsjedničkog ureda.
Bio je jedan od najbližih suradnika predsjednika Republike, izravno uključen u sve važne i osjetljive poslove što ih je poduzimao predsjednik Mesić u onim važnim danima demilitarizacije, promjene predsjedničkog u parlamentarni sustav vlasti, otvaranja Hrvatske prema svijetu, i opće demokratizacije zemlje.
Bagić, kojega se njegovi tadašnji suradnici iz ureda predsjednika sjećaju kao pouzdanog, vjerodostojnog, korektnog i stranački nepristranog suradnika, bio je izravno uključen i u posredništvo u pokušaju dogovora Tužiteljstva Haškoga suda s Antom Gotovinom.
Kada pokušaj dogovora i povlačenja optužnice nije uspio, Bagić je neopravdano optužen da je pomagao bijeg Ante Gotovine.
Zbog toga je 2005. napustio Pantovčak te postao vlasnikom i direktorom tvrtke za odnose s javnošću Exploro. Godinu kasnije postao je član uprave Inine sigurnosne tvrtke Sinaco. Ondje je radio do 2013., kada se, zbog neslaganja o budućnosti tvrtke, sporazumno razišao s Inom, ne sumnjajući da će mu njegovo obrazovanje i iskustvo omogućiti da brzo pronađe novi posao
Nezaslužena sudbina
No tada počinje začuđujuća i nezaslužena sudbina tog magistra kaznenopravnih znanosti, petogodišnjeg bliskog suradnika predsjednika Republike i iskusnoga policajca sa šest godina ratnog iskustva: od 2013. do danas, Bagić je poslao oko 150 prijava na najrazličitije natječaje za radna mjesta – i nijednom nije dobio posao.
S obzirom na to da je tijekom karijere upoznao brojne utjecajne političare, mnogi od njih govorili su mu da neće biti problem pronaći primjeren posao za stručnjaka njegova profila, ali nijedna od tih najava nije ispunjena
Bagić je 2013. bio jedan od 737 kandidata koji su se prijavili na natječaj za direktora u Zagrebačkom holdingu, natjecao se za direktora Robnih terminala, ali nije prošao.
U međuvremenu Bagić, koji nikada nije bio član niti jedne stranke, niti je stranački pristrano djelovao, promatrao je kako na radna mjesta na koja se javljao bivaju primljeni ljudi s nižim obrazovanjem, ali i sa – stranačkom iskaznicom. Sam Bagić, za čiji je slučaj naš list doznao posredno, nije nam želio dati izjave jer ne želi jadikovati u javnosti. No ljudi s kojima smo razgovarali ne dvoje: izopćen je namjerno, jer je blisko surađivao sa Stjepanom Mesićem, piše Nov i list
Duboka nepravda
Nitko, dakle, u ovoj zemlji ne smatra potrebnim iskoristiti sposobnosti Željka Bagića – nijedan bivši kolega, nijedan bliski suradnik, uključujući i neke od najutjecajnijih hrvatskih političara, među kojima su i ministri Plenkovićeve vlade.
I tako, čovjek koji je do 2005. neposredno sudjelovao u svim najvažnijim državnim poslovima, i koji se obrani priključio mnogo prije uvjerljive većine današnjih političara, već pet godina preživljava bez prihoda, povremeno radeći sitne honorarne poslove. Povrh svega, njegova je obitelj doživjela težak, najteži gubitak, a neki članovi danas se bore s teškom bolešću. No, čak da i nije tih obiteljskih nedaća, kako bi se drukčije izopćenje Željka Bagića iz svijeta zaposlenih moglo nazvati doli – dubokom nepravdom?
Pismo Krstičeviću: ‘Hoću li sinu i unuku savjetovati da odu?’
Kada je 2016. Damir Krstičević postao ministar obrane, Bagić mu je, zanemaren i razočaran, poslao kratko i odmjereno pismo u kojemu mu se obraća kao »branitelj branitelju«, te izražava nadu da će mu pomoći »strogo u skladu sa zakonom, jer ja ništa drugo i ne želim«. Bagić u tom pismu, koje je naš list dobio na uvid, uopće ne spominje svoj ratni put.
“Ne pozivam se ni na svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu – ali jesam ponosan na to što imam status branitelja – ni na to koliko sam pripadnika policije RH pomogao odgojiti i obrazovati kao predavač na Fakultetu kriminalističkih znanosti. Ne, pozivam se isključivo na to da sam visokoobrazovan, da sam stručan, da sam i jedno i drugo dokazao na poslovima na kojima sam bio angažiran, da imam i snage i volje raditi i da mogu biti od koristi svojoj Domovini“, napisao je Krstičeviću.
Napominjući kako “svojim znanjem, iskustvom i sposobnostima stoji na raspolaganju”, Bagić gotovo zdvojno pita: “Zar ću svojemu sinu morati savjetovati da životnu sreću za sebe i mojega unuka potraži negdje u dalekom svijetu?” Takva Hrvatska, dodaje, “nije mi bila na pameti u danima njezinoga stvaranja. A siguran sam – ni Vama”.
Bagićevo pismo Krstičeviću nije polučilo rezultata, navodi Novi list.
Bagić je imao i tešku privatnu tragediju. Njegova kći Iva Bagić, omiljena novinarka i tv voditeljica, nakon višegodišnje borbe sa zloćčudnom bolesti, preminula je u svibnju 2010. godine u 25. godini života.
MP/Foto:pxll
