U jutarnjim satima 2. prosinca 1991. godine na svoj posljednji let poletjeli su heroji hrvatskog neba i Domovinskog rata – piloti Marko Živković i Mirko Vukušić te padobranci Ante Plazibat i Rade Griva.
Iznad Otoka, kraj Vinkovaca, poljoprivredni zrakoplov An-2, kojim su krenuli u borbeni let, oborio je u 6 sati i 10 minuta protuzračni sustav Jugoslavenske narodne armije.
Mirko Vukušić rođen je 17. studenoga 1959. godine u Vinkovcima kao stariji od dvoje djece Tonka i Adelheide. Odrastao je zajedno s bratom Damirom te polusestrom Melitom i polubratom Edibom. U rodnom gradu završio je osnovnu školu, a još kao dječak pokazivao je zanimanje za letenje. Najdraža igra bilo mu je izrađivanje raznovrsnih zrakoplova, jedrilica i raketa.
Roditelji su odahnuli kada nije uspio upisati srednju zrakoplovnu školu u Mostaru jer su se opirali Mirkovoj želji da postane pilot. Pokazivao je talent prema matematici pa je u Vinkovcima upisao srednju tehničku školu. Ipak, ljubav prema letenju bila je prevelika te je nakon završenog prvog razreda ponovno odlučio pokušati upasti u srednju zrakoplovnu školu u Mostaru i uspio je.
Nakon srednje vojne škole upisao je vojnu akademiju, prvo dvije godine u Zadru, a zatim još dvije u Puli, gdje je diplomirao kao najbolji pitomac u klasi, tzv. „Titov pitomac“.
Sukob s generalom Bajićem
Bratu Damiru, Mirko se znao povjeriti kako ga u vojsci drži isključivo ljubav prema letenju. O životu pitomca, koji ga nije oduševljavao, govorio je često u negativnom kontekstu jer je „tamo sve puno partizanštine sa srpskim uveličavanjem svega što su oni tobože postigli u Drugom svjetskom ratu“. Nakon završene akademije raspoređen je na službu u Bihać gdje je postao vojni pilot u sastavu 125. lovačke avijacijske eskadrile.
Ondje je često dolazio u sukobe s nadređenima, a taj sukob produbile su demokratske promjene koje su 1990. zahvatile Jugoslaviju. General Ljubomir Bajić nudio mu je da pristupi stranci Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju. Uslijedio je verbalni okršaj u kojem je Vukušić Bajića nazvao „staljinistom“.
Premješten je na Pleso, u transportnu eskadrilu, gdje se učio upravljati transportnim zrakoplovom Antonov An-26. Bio je nastavnik zmajarstva i jedriličarstva, a bavio se i padobranstvom. Pamte ga kao povučenu i smirenu osobu koja je voljela trčanje, čitanje i šah. U Varaždinu je započeo studij informatike i engleskog jezika. Kada je postalo očito da će biti rata, Mirko Vukušić, povezao se s hrvatskom stranom no ostao je u JNA kako bi prikupljao i dostavljao hrvatskim službama bitne informacije „s druge strane“.
Prelazak u Hrvatsku vojsku
Zbog toga što je stalno bio pod prismotrom, u rujnu 1991., iskoristio je blokadu ceste zbog koje nije mogao otići na posao, te je napustio JNA i priključio se Hrvatskoj vojsci. U početku je svojim “jugićem” obilazio položaje i radio na edukaciji protuzračne obrane, a zatim se pridružio novoosnovanom Samostalnom zrakoplovnom vodu koji je djelovao pri Operativnoj zoni Osijek.
Vod je osnovao njegov prijatelj Marko Živković, također vojni pilot prebjeg iz JNA. Osim što su poljoprivrednim zrakoplovima probijali obruč oko Vukovara i u njega bacali pomoć u lijekovima imali su i borbene letove u kojima su djelovali po neprijatelju tzv bojler bombama. Borbene aktivnosti osječkog voda imale su i te kako važne moralno-psihološke, pa i materijalne učinke.
JNA je uskoro počela respektirati neočekivanu pogibelj iz zraka koju, unatoč tehničkoj nadmoći nije mogla zaustaviti. Zbog toga je blizu bojišnice dopremljena raketna pukovnija iz Srbije, naoružana najmodernijim raketnim sustavom. J
edna od tih raketa bila je kobna za Mirka Vukušića, Marka Živkovića, Antu Plazibata i Radu Grivu. Nakon njihove pogibije vod više nije izvodio borbene letove.
Priredio: Borna Marinić, povjesničar/Foto: privatna arhiva
