“Izjave pilota Ivana Selaka u emisiji Nedjeljom u dva na HRT-u, da je 1991. namjerno promašivao ciljeve su laž! Sigurna sam, da bi, kada bi ga netko pitao za njegovu pilotsku knjižicu, lagao gdje je, da ju je izgubio ili je izgorjela. Pokazao ju ne bi ni u ludilu, u to sam potpuno sigurna”, kazala je za Hrvatski glasnik Marina Vukušić, supruga poginulog hrvatskog pilota, ratnog heroja Mirka Vukušića.
Čime ste razočarani Selakovim nastupom u emisiji NU2
Činjenica jeste da je Selak 1991. borbeno djelovao po Hrvatskoj, ali nije namjerno promašivao ciljeve kako on tvrdi, već je bio vrlo precizan prilikom izvršavanja zadataka raketiranja i bombardiranja po našim snagama, kao pilot JNA. O tome postoje brojni podaci.
Pilot Selak bio je poznat u svojoj eskadrili po preciznosti u gađanju, što mu je donosilo i simpatije kod nadređenih starješina JNA, no lijepo je što je priznao da je moj suprug bio najbolji, a da je on bio “drugi”, to je ipak morao istaknuti…
Bio je itekako na liniji Jugoslavenstva, potpuno lojalan JNA i njenoj politici, zbog toga i nije prešao na hrvatsku stranu 1991. ( Za razliku od mnogih drugih hrvatskih pilota koji su prešli na hrvatsku stranu između 7. i 9. mjeseca 1991.), već je revno borbeno djelovao i po Sloveniji i po Hrvatskoj.
Njegove izjave da je 1991. namjerno fulao ciljeve su laž! Sigurna sam, da bi, kada bi ga netko pitao za njegovu pilotsku knjižicu, lagao gdje je, da ju je izgubio, ili je izgorjela, no pokazao je ne bi ni u ludilu, u to sam potpuno sigurna.
Zbog čega mislite da Selak laže?
Ja ne mislim, ja znam da laže! I to ne samo zbog razgovora telefonom između moga supruga i njega, kojem sam bila nazočna a u kojem ga je moj suprug prozvao zbog borbenog djelovanja po našim snagama kod Gradiške, već i zbog mnogo drugih podataka koje imam.
Koje podatke imate?
Podatke o nekim borbenim djelovanjima, navodu o namjernom “promašivanju ciljeva”, njegovom udesu Utvom 66, al i o funkcioniranju tadašnjeg sustava JNA, načinu kontrole borbenog djelovanja, planiranju akcija.
Na primjer, istina jeste da su neki od pilota, ne samo Hrvati, već i piloti drugih nacionalnosti, namjerno fulali ciljeve odnosno odbacivali bombe ili rakete u rijeke još na početku rata u Sloveniji, no ne i Selak. O tome mi je još 91. govorio suprug. Za Selaka je rekao da je bio revan i precizan a na zadatke se često javljao kao dobrovoljac.
>>> Na današnji dan: Sjećanje na ratnog heroja, pilota Mirka Vukušića
Nakon što se “praksa fulanja ciljeva” počela nastavljati i za vrijeme rata u Hrvatskoj, vrlo su brzo iz komande RV i PVO iz Zemuna u Bihać poslali pukovnika Slobodana Jeremića koji je bio ovlašten, utvrditi tko od pilota opstruira zadatke. Organizirao je da tehničari oružari nakon svakog slijetanja pregledaju električnu instalaciju vezanu za svako podvjesno mjesto ispod krila aviona, te tako provjere je li sredstvo (bombe, rakete) odbačeno na “aktiv ili pasiv”.
“Aktivno” znači da se bombe ili rakete aktiviraju prilikom udara na cilj, a” pasivno” da se otkače i padnu bez eksplodiranja. Svrha toga je da pilot može otkačiti bombu na poligonu ili drugoj lokaciji, ako ne može izvršiti zadatak, jer s bombama ne smije sletjeti na pistu.
Marina Vukušić i njen pok, suprug Mirko Vukušić
Osim toga Jeremić je organizirao da se nakon svakog borbenog leta na koji su išli piloti Hrvati, pošalje MIG 21 u izviđačkoj varijanti, kako bi napravili snimke učinkovitosti borbenog djelovanja i te snimke se pregledalo u komandi. Tako se dobro znalo tko je borbeno djelovao shodno zapovijedi a tko nije.
Uz to su borbeni piloti letjeli većinom u paru, često i dva para i uglavnom su uz pilote Hrvate uvijek bili i piloti srpske ili drugih nacionalnosti, koji bi vidjeli je li pilot Hrvat djelovao prema predviđenom planu ili nije. Dakle, imali su trostruku kontrolu.
Piloti u koje nisu bili potpuno sigurni, nisu imali pristup avionu, kao što je npr. bio slučaj s pilotom Ivanom Čavka (čija je žena Srpkinja i koji danas živi u Beogradu). On je npr. molio zapovjednika Skadraka da ga planira za borbene letove, kako bi dokazao svoju lojalnost i jugoslavenstvo, no nisu mu dozvolili.
Znate li na koje je ciljeve 1991. Selak borbeno djelovao u Hrvatskoj?
Znam da je 21.09.1991. djelovao na području Sisak-Brest. U akciju su bila uključena 4 aviona. Tukao je kasetnim bombama. Naime drugi oficir iz “komande 5. Vak-a” (Vak = Vazduhoplovni korpus), puk. Stevan (pomoćnik komandanta za obavještajno izviđačke poslove) navodi:
”Dana 21.09.1991. dobio sam zadatak da odem helikopterom Gazela na poziciju s koje mogu pratiti djelovanje naša 4 miga 21 koji izvršavaju zadatak djelovanjem kasetnim bombama po “prednjem kraju” (prvoj crti ) ZNG na pravcu Sisak – Brest, leva obala Kupe i desna obala Save. Tu je most i odmah nakon mosta je bio jedan bunker.
Trebalo je da promatram da bismo znali da li su svi piloti izvršili zadatak ili je neko namjerno odbacio ubojna sredstva na drugu poziciju, a i da budem oficir za navođenje po potrebi.
Ja sam sletio helikopterom s pilotom na unaprijed odabranu kotu i popeo se na jednu čeku (lovačka osmatračnica) odakle sam gledao kao na dlanu. Djelovanjem su svi kako je i određeno zadatkom. (Kasnije su učinkovitost potvrdili i podaci EIPED-a (elektronsko izviđanje i prisluškivanje), te podaci bolnice o mrtvima i ranjenima). U povratku su išli toliko nisko da su skoro zakačili drveće. Protuavionci su toliko djelovali po njima da sam mislio da se neće izvući. Jedan od pilota je bio Selak.”
Inače postoje ratni dnevnici u koje se upisivalo borbena djelovanja, ali osim dnevnika pišu se i borbeni izvještaji od strane svakog pilota koje se predavalo “ komandiru eskadrile”, a on onda sastavlja “zbirni izvještaj za brigadu”, koji potpiše i dostavlja komandantu, a ovaj nakon uvida u sve detalje izvještaj dostavlja komandi 5. VAK ( Vazduhoplovni korpus), te kasnije u Zemun.
Ti izvještaji nosili su naziv “KRILO”. Bilo je zadataka koji su samo usmeno davani i koji nisu uvršteni u dnevnik letenja jer su npr. imali za cilj ili “okrviti” nekog pilota ili jednostavno baš i nisu bili u skladu s uobičajenim pravilima ratovanja, ali nakon izvedenih letova se i za njih pisao izvještaj.
Zar vi zaista mislite, da bi general Bajić ( Ljubomir Bajić, zapovjednik 5. Vazduhoplovnog korpusa RV i PVO) dozvolio da i dalje na zadatak idu oni koji nisu djelovali po zadanim objektima, već odbacuju bombe i rakete na druge pozicije (u rijeke ili šume)? Pa nije Bajić bio ni naivan ni blesav!
General Bajić je jako volio Selaka. Imao je visoko mišljenje o njemu kao odličnom pilotu. I danas on ni jedne loše riječi nema o njemu, (al i inače su piloti vrlo solidarni). Naprotiv, hvali ga kao odličnog i perspektivnog, za kojeg kaže, da nije razbijena Jugoslavija, bio bi general avijacije i spiralno vođen na dužnosti ka vrhu. Zamjera mu jedio prelet MiG-om, jer smatra da ako je htio časno izići iz JNA to je Selak mogao kad god je htio, demobilizacijom.
Međutim Selak je bio itekako svjestan da se “okrvavio” kako se to kaže u JNA i vjerojatno je pretpostavljao da bi odgovarao za svoja borbena djelovanja po dolasku u Hrvatsku, a ovako kada preleti avionom ipak ima bolje “karte”.
Kada je imao udes s Utvom, general Bajić je, usprkos ratnom stanju našao vremena da ode u Beograd i posjeti ga na VMA gdje je bio na liječenju od opekotina, što također govori da ga je volio kao sina i cijenio kao pilota.
Imate li vi informaciju o tom udesu?
Naravno da imam, ne bih govorila o nečemu o čemu nemam pojma ili nemam zaista prave informacije. Skupila sam brojne podatke, iz više različitih izvora, izazvana Selakovim riječima i lažima kojima se pokušavao “opravdati” u jednoj osobnoj komunikaciji u kojoj sam ga podsjetila na razgovor s mojim suprugom 91. Mene je taj njihov razgovor, koji sam već ranije spomenula (vođen telefonom) a kojem sam bila nazočna, 26 godina opterećivao, sve do osobne komunikacije sa Selakom.
Budući da je tvrdoglavo lagao, što u konverzaciji sa mnom zaista nije morao, ja sam si dala truda doći do brojnih podataka iz 1991. i 1992. Pa zato imam i podatak o tom udesu. Evo što general Bajić, zapovjednik 5. Korpusa RV i PVO, o tom udesu kaže:
”Ja sam na pisti broj 3 pratio generala Zvonka Jurjevića i Blagoja Grahovca za Beograd. Dok smo stajali kod aviona čuo sam dva tupa udarca i odmah sam znao da je udes s Utvom. Jer ja sam odobrio taj let. Naime, pre toga je kod mene došao komandant 117. lap-a, potpukovnik Mahmut Skadrak, i pitao me da odobrim da Selak Utvom prebaci Rodoljuba Gajića i Nikolu Studena do Banja Luke gdje Gajić prima novu dužnost i gdje je organizirana mala proslava u vezi toga.
Utvom su također nosili pečeno prase za Banja Luku.
Ja sam odobrio, ali u tom trenutku nisam znao da je Selak neposredno pre toga sletio s borbenog zadatka na kojem je pogođen avion kojim je upravljao. Djelovanjem su na zgradu zatvora u Gradišci. Krilo je bilo oštećeno, nije mnogo, ali to je veliki stres za pilota i ne bih odobrio da ide na naredni let da sam znao da je on pogođen. Uzrok nesreće Utvom je greška pilota Selaka, to je komisijski utvrđeno.”
Selak je naime tri mjeseca prije tog leta obavio preobuku za Utvu (za svaki tip aviona mora se napraviti preobuka) i s piste 4 u Bihaću je imao namjeru poletjeti “na kratko”, nakon polijetanja avion se zanio i srušio u vrtaču pored piste, gdje je udario u stijenu, zapalio se i eksplodirao.
Ovo je Bajić rekao lani Aleksandru Studenu, sinu Nikole Studena, (koji je s Rodoljubom Gajićem poginuo u Utvi), jer su Aleksandra i dalje kopkale nekakve “rekla kazala” informacije o tom događaju. Unatoč tome što se Aleksandar Studen više godina ranije sastao u Zagrebu i s Ivanom Selakom, kako bi razjasnio taj udes, (to je bilo u godini kada je Selak bio pred umirovljenjem, a Aleksandar kaže da je Selak na razgovor došao u uniformi jer se s Aleksandrom sastao za vrijeme radnog vremena).
Njega je i dalje sve kopkalo jer očito baš nije povjerovao Selakovoj priči o tome kako se “ne sjeća”, kako nije baš on pilotirao i sl. Vjerojatno baš kao i u emisiji nedjeljom u 2, gdje na pitanje o tom udesu Selak nevješto izbjegava odgovor o tome da je upravo on bio pilot koji je pri polijetanju napravio pogrešku, već nešto mulja o tome da je on trebao pilotirati ali nije i ne želi reći zašto i kako to da nije.
U svom je iskazu u Nedjeljom u 2 je rekao da je pogledao na desnu stranu gdje je sjedio Gajić i u emisiji je pogledao na desno, no oni koji poznaju tu Utvu znaju da je pilotsko mjesto na lijevoj strani kao i vrata aviona čime je i sam dokazao da laže, jer jee baš on bio pilot. On je naime tražio od zapovjednika Skadraka da Gajića preveze u Banja Luku i tamo ga ostavi te se avionom kasnije vrati u Bihać, što mu je i odobreno.
Selak ima popriličan ego i naravno da zbog toga ne može priznati svoju pilotsku pogrešku, ipak je godinama stvarao o sebi sliku “legendarnog” pilota, najboljeg pilota, heroja i sl. Pa bi priznanje pogreške da je upravo on odgovoran za pad tog aviona i pogibiju svojih kolega bio udarac za njegov ego.
Bajić je spomenuo borbeno djelovanje po zatvoru u Gradišci?
Da. Naime odjel za obavještajno izviđačke poslove JNA je dan ranije dojavio u Bihać, kao glavni objekt “djelovanja” zgrada zatvora u Gradiški jer se unutra nalazila jedinica ZNG. Nakon toga je sutradan 5.10. isplanirana cijela akcija. U Gradišci je bila i postrojba PZO koja je Selakov avion i pogodila u krilo metkom 12,7 mm iz mitraljeza.
Budući da je zrno mitraljeza relativno malo, avion nije pretrpio vitalna oštećenja pa je Selak uspješno sletio u Bihać. Ta je akcija o kojoj postoji izvještaj, prethodila njegovom udesu Utvom 66.
Meni osobno je taj događaj bio bitan u kontekstu onog spomenutog telefonskog razgovora u kojem ga je moj muž prozvao zbog toga što nije samo djelovao po zadanom cilju u Gradišci, već je napravio krug i ponovo pucao po našoj postrojbi protuzračne obrane (PZO). Očito je tom prilikom i bio pogođen.
Dakle, ono što sam ja raspravljala s njim 2017. osobno jer sam s njim željela raspraviti informaciju koju sam čula 1991. o njegovom letu i djelovanju u Gradišci koje je spomenuo moj suprug, a Selak dakako negirao, ovo izvješće u potpunosti potvrđuje.
Bilo je tu i drugih navoda o borbenim djelovanjima npr. na Banovini gdje je, uspješno, bombardiran jedan restoran u kojem su bili smješteni pripadnici ZNG, ali mene osobno samo je zanimao ovaj događaj u Gradišci već iz navedenih razloga, a kao dokaz onoga što sam ga pitala i osobno, a znala još od 1991. No, kao što je bilo i za očekivati Selak je o tim događajima lagao!
Naravno nije Selak bio jedini i drugi piloti Hrvati su borbeno djelovali po Hrvatskoj pa je i to razlog zašto su se takve stvari zataškavale i od pilota i od zapovjednog kadra.
I sam Borović u svojoj knjizi “Prelet za Hrvatsku” piše da je jedan dan u svoj stan u Bihaću pozvao pilote Levanića, Perisa i Kulića kao i komandanta 117. lap Mahmuta Skadraka i navodi da su tom prilikom od Skadraka tražili da ih “više” ne planira za “djelovanja” jer su Hrvati. To “VIŠE” logično govori o tome da su do tada borbeno djelovali.
Zašto Borović na taj razgovor nije pozvao npr. Ivandića ili Selaka? Je li Borović tada nije imao povjerenja u njih i druge Hrvate? On dalje navodi u knjizi, da je već sljedeći dan bilo borbenih djelovanja, ali da oni “više” nisu planirani!?
Nakon preleta Perešina 25.10.1991. nastala je velika pometnja, zbog koje je politička vlast u Beogradu tražila da budu smijenjeni najviši generali u JNA, Kadijević npr. ali i general Bajić. U javnom mijenju u Srbiji je to shvaćeno kao odraz apsolutne nekompetencije i izdaje generala JNA. Zar mislite da bi nakon toga bilo koji Hrvat, Borović, Selak ili bilo tko drugi dobio dozvolu da nastave letjeti da Bajić nije bio potpuno siguran u njih?
Selakova plitka priča kako su mu vjerovali jer se napijao s određenim osobama su izvan svake pameti! Pa nije se Bajić s njim opijao, on je bio zapovjednik korpusa, njemu su dolazili borbeni izvještaji na stol i da je u bilo kojem momentu posumnjao da jedan od pilota Hrvata pa time i Selak, namjerno promašuje zadane ciljeve, (a znamo da je bio kako sam kaže po preciznosti gađanja drugi) to nikako ne bi prošlo!
Pa general Bajić je čim je Perešin preletio, odmah naredio padobrancima da vežu za radijator načelnika sigurnosti u 5. Vazduhoplovnom korpusu”, njegovog pomoćnika za” sigurnost”, pukovnika Todora Petkovića, Tošu, što su i učinili. Držao ga je dugo vezanog za radijator, a on Srbin, čisti Srbin koji je kasnije postao u Srbiji i general 1999. godine i bio zamjenik načelnika “Uprave sigurnosti Vojske Jugoslavije”!
Njega vezao, a Selaka ili Borovića bi pustio da lete? I da tako s jednog školskog leta Borović preleti u Pulu? Ima li to ikakve logike, osim da je Bajić bio potpuno siguran u ove pilote upravo radi toga što su se itekako dokazali u svojim borbenim djelovanjima 1991. I ne samo borbeno djelovali već i “okrvavili” kako to oni kažu. Ili netko možda misli da je Bajić potpuni diletant i s malim IQ? To je nemoguće jer ne bi mogao biti pilot, a i događaji i njegova biografija to apsolutno demantiraju.
Znate li koja je uopće bila organizacija i procedura, planiranje letova i kasnije izvještavanje?
Svi borbeni piloti potvrđuju istu proceduru svi su mi objasnili da je procedura od izdavanja naredbe do djelovanja i izvještavanja o djelovanju sljedeća: Kada se saopći što je objekt djelovanja, odnosno cilj, tada piloti koji su odabrani za djelovanje s onim tko im je izdao zadatak, a to je komandir eskadrile ili direktno komandant puka, pogleda na karti” kojom maršrutom se ide”, odredi se kontrolni orijentir (veće mjesto ili drugi objekt koji prvo treba prepoznati iz zraka), pogledaju se aero – foto snimke objekta po kojem se djeluje, a koje su napravili izviđači MiG-ovima 21. Odredi se s koje visine će se baciti bombe, ako se djeluje bombama, odnosno pod kojim kutom će se lansirati rakete, ako nose rakete, (to zavisi od obavještajnih podataka nalazi se u blizini PZO Hrvatske vojske ili ne), zatim se određuje tko ide prvi, tko drugi, tko treći pa tako i polijeću.
Kada se dođe u područje djelovanja, prvi (vođa) koji prepozna objekt, kreće u borbeni zaokret u desno i podešava parametre za djelovanje (to kod MiG-a 21 traje oko 45 sekundi) i pravi se polukrug koji je radijusa 8 km od objekta, a iza njega idu ostali.
Kad vođa krene na “uvod u napad”, djeluje li raketama, on nišani 6-8 sekundi, što je u avijaciji vječnost, i nakon djelovanja “ vadi” se iz kuta pod kojim je djelovao i odlazi. Za njim stižu drugi kojima je on svojim djelovanjem “obilježio” gdje treba tući (jer se dolje puši) i oni ponavljaju ili odbacuju bombe ako djeluju bombama. Svaki od njih je vidio je li ovaj ispred njega djelovao i gdje.
Osim toga pilot je dužan nakon djelovanja osmotriti učinak jer je po slijetanju dužan podnijeti usmeni i pisani izvještaj o svemu pa i o učinku borbenog djelovanja. Provjera se radi tako što pilot zakrene avion oko osi u lijevo i desno i pogleda kroz kabinu dolje što se dešava, je l’ gori ili ne…
Kad sleti, svaki pilot ide kod onoga tko je izdao zadatak i prvo usmeno referira što je bilo: je l’ izvršio zadatak i kako je proteklo, ako nije izvršio, zašto nije izvršio. Ako bi on lagao da je izvršio, što bi s njim bilo kada stigne izvještaj oružara koji je pregledao avion i utvrdio da je odbacio na pasivno?
Što bi bilo kada stigne sljedeći pilot od četvorice koji kaže da ovaj prvi nije djelovao ili da je odbacio na sasvim drugo mjesto? Što kad stignu snimci izvidničke eskadrile i na snimkama nema ni oštećenog objekta ni kratera pored niti negdje u blizini, ali ima negdje dalje od cilja?
Kako bi se moglo objasniti da su oni kraj toliko borbenih letova uvijek uspjeli prevariti Bajića, Jeremića i druge u komandi? Zar mislite da nakon navodnog promašaja obavijesni “organi” ne bi izvijestili komandu 5. Vazuhoplovnog korpusa.
Dakle, svi ti navodi kojima se Selak, a onda i Borović, pokušavaju “opravdati” jednostavno ne “drže vodu”. Shodno onome što mi je Agotić rekao Selak je imao 21 borbeni let 1991. pa je i matematički sasvim nemoguće da je uvijek “fulao” zadani cilj.
Što kažete na to što je izjavio, da je htio ostati u JNA što duže kako bi mogao preletjeti MiG-om?
Ma to su gluposti. U JNA su ostali samo oni koji su kalkulirali, baš kao što je i rekao, neki zbog stana, plaće, ili sigurnosti koju im je JNA davala, dok je s hrvatske strane bilo još sve jako neizvjesno, baš kao i plaća upitna.
U Hrvatskoj su tada plaće bile oko 150 do 300 maraka, a piloti JNA su tada imali plaću gotovo 2000 DM
( Moj suprug i ja smo npr. 1991. imali unajmljen stan u Rudešu, a od Hrvatske države niti nakon pogibije mog supruga, stan nisam dobila, jednostavno stanove su dobivali svi “na izvoru” meni je dodijeljen doduše stan ali taj stan je već bio zauzet od nekog drugog tko je imao Mesićevu preporuku pa su mene vodili kao “riješen slučaj”, a ni kasnije stan više nisam dobila već sam ga sama zaradila radom za strane firme i na to sam danas jako ponosna).
A ovi piloti su za usporedbu dobili potpuno opremljene kućice u nizu ili stanove, kao i stanovitu svotu novaca za prelet MiG-om.
Treba svakako spomenuti, da je Hrvatska do 8.10. imala moratorij na odluku o samostalnosti, a takvi poput Selaka očito nisu uopće vjerovali da će do samostalnosti doći, jer su potpuno bili na jugoslavenskoj liniji i dalje su vjerovali u svoj ideal Jugoslavije. To dokazuje i njegova izjava kada je mog supruga nazvao Ustašom netom prije njegovog udesa Utvom. I sam je spomenuo časne ljude poput generala Tusa koji je JNA napustio na samom početku jer se nije slagao da JNA drži “tampon zonu” između pobunjenih Srba i hrvatske policije.
Tek kasnije nakon što je u 12. mjesecu Tuđman javno pozvao preko TV-a hrvatske pilote iz JNA obećavši im pozamašnu naknadu za prelet MiG-om, i nakon što je 15. 01.1991. Hrvatska i međunarodno priznata su se ti piloti našli u “neobranom grožđu”. Vidjevši da baš i ne žele živjeti daleko od Hrvatske, negdje u Užicama, počeli su ipak razmišljati o mogućnosti preleta.
Budući da su se “okrvavili” i dalje su imali pristup avionima jer im se vjerovalo. Zbog toga i jesu na kraju mogli preletjeti MiG-om u Hrvatsku, a ne zbog nekakvih “dogovora” s hrvatskim vodstvom ili opijanja s oficirima JNA.
Po dolasku u Hrvatsku (svi su ovdje znali o njihovim borbenim djelovanjima), unatoč svemu ostavili su ih u HRZ-u jer je trebalo pilota što mi je 92. rekao i Agotić, a zbog planiranih akcija oslobađanja teritorija i već organizirane nabavke aviona. Naime treba reći da je Hrvatska u vrijeme Bljeska i Oluje itekako raspolagala MiG-ovima, jer je 8 aviona izgubljeno u tom periodu, što zbog borbenih akcija što zbog padova.
Dakle ta tri aviona kojima su preletjeli su bili vrijedni već zbog koštanja aviona, ali ne i presudni, jer najgora razaranja i rat su bili 1991. Nakon priznanja Hrvatske sve je bilo znatno lakše pa i nabavka oružja, a i nakon 03.01.1992. se počeo primjenjivati i potpisani Sarajevski sporazum o primirju, kojim su se zaraćene strane obvezale ostati na dosegnutim položajima. Tim sporazumom nastalo je stanje ni “rata ni mira” pa su sukobi bili nižeg intenziteta.
Po prelasku u Hrvatsku vojsku svi su piloti dobili niske činove po dolasku, što isto govori u kakvom su položaju bili. Dakle može se reći da su na neki način amnestirani, ali im se jasno dalo do znanja da neće napredovati u karijeri, kako je to men ii objasnio Imra Agotić kada sam vidjela Selaka u Maksimirskoj, u jesen 1992.
Tijekom godina, a osobito nakon Oluje, budući da su se njihova borbena djelovanja iz 1991. držala u tajnosti, piloti koji su sudjelovali u oslobađanju Hrvatske dobili su priznanja i odlikovanja.
To je, pretpostavljam, Selaka i potaklo da se kasnije uz pomoć jedne novinarke sve više “producira” u javnosti i o sebi za razliku od drugih koji su šutjeli, stvori sliku “legende” i heroja”. Prilikom umirovljenja Selak je predložen za čin generala, odluka je već bila na stolu tadašnje predsjednice, no to su ipak spriječili generali piloti koji su jako dobro znali za njegova borbena djelovanja 1991.
Kasnije se i Borović odvažio jer ipak je on prvi koji je preletom Hrvatskoj osigurao avion pa se valjda osjećao “zapostavljenim”. Zbog toga se i on nakon što je dobio odličje za hrabrost (koje je Selak dobio znatno ranije), žalio kako nije dobio čin generala koji smatra da je zaslužio?!
Jesu li vaš pokojni suprug ili zapovjednik voda Marko Živković dobili generalski čin, barem posmrtno?
Ne nisu! Ja bih u tom kontekstu rekla, da su pripadnici 1.Hrvatskog Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek, koji je osnovan 8.10,1991, nakon što je istekao moratorij EU i nakon što je Hrvatska prekinula sve odnose s bivšom državom, u najgorem paklu rata 1991. i to u Vukovaru, hrabro djelovali onim što su tada imali na raspolaganju, a to su dva zrakoplova AN2, stari “platneni” dvokrilci za zaprašivanje polja, za koje ni sam konstruktor Antonov ni u snovima ne bi pomislio da će baš ti avioni biti korišteni kao podrška iz zraka opkoljenom i razrušenom Vukovaru, kojima su prvo padobranom bacali sanitetski material za Vukovarsku bolnicu ali i kasnije borbeno djelovali ručno izrađenim bombama!
Zanimljivo je da ti zrakoplovci nisu dobili odličje za hrabrost (osim poginulih posthumno), a neki od zrakoplovaca koji su borbeno djelovali u paklu Vukovara i koji su bacali sanitetsku opremu za Vukovarsku bolnicu, onda kada to više nitko nije mogao, nisu dobili baš ništa! Ne samo da nisu dobili nikakvo odličje za hrabrost već nisu dobili baš ništa, osim možda spomenice koju je dobila i svaka tajnica koja je bila u nekoj postrojbi! O nekakvom generalskom činu da i ne govorim!
Što mislite, zbog čega se zataškavala činjenica borbenog djelovanja naših pilota dok su još bili u JNA, kao i činjenica da smo mi imali zrakoplovce koji su humanitarno i borbeno djelovali starim dvokrilcima AN2?
Zašto je tome tako možemo samo nagađati. Ipak većina pilota i časnika su u to doba bili radije u sigurnosti svojih kancelarija u Maksimirskoj ili su još uvijek bili u JNA. Npr. na poziv Marka Živkovića u zapovjedništvo u Maksimirskoj da dođu pomoći u letenju, osim dva pilota transportne avijacije nitko se od njih nije odazvao pozivu, te jesenim u studenom 1991.
Marko ih je pozvao jer poljoprivredni piloti u postrojbi nisu imali nikakvog borbenog letačkog iskustva a ni prakse letenja noću, pa se većina nije usudila krenuti na borbeni let noću. Na Vukovar su letjeli samo Marko, Mirko i Hrgović te padobranci koji su ručno izbacivali sanduke sanitetske opreme, a kasnije i bombe.
Naravno da u javnosti nije atraktivno kad se kaže da su” tamo nekakvim zaprašivačima polja” naši hrabri zrakoplovci dali baš sve kako bi obranili svoju Slavoniju i Hrvatsku, ali čim se spomene MIG e onda to samo po sebi predstavlja veliku hrabrost i izaziva “strahopoštovanje”? Piloti jako dobro znaju što znači letjeti AN 2 i to još borbeno u ratu i da je to ne samo neopisivo hrabro, već graniči s ludošću! ( ali drugo tada nismo imali, a borbe u Slavoniji su bilo izrazito žestoke).
Pilot koji leti MiG-om i radi ono za što je cijeli život školovan čak i ako je samo tim MiG-om preletio od točke A do točke B, odmah se gleda kao na heroja a taj čin već kao veliki pothvat!?
Radi slikovitosti usporedbe želim reći da MIG leti velikom brzinom, čak može letjeti do 2 MAHA, što znači dva puta brže od zvuka odnosno 2200 km/h,pa u desetak minuta preleti više stotina kilometara, dok poljoprivredni avion leti tek jedva nekih 160 km/h i za 10 minuta leta je preletio, dosegao neku visinu letenja, i još nije odmakao ni 20 km, od piste, a i svima je laka meta. Zbog toga letenje danju nije niti bilo moguće, već samo noću.
Zašto su se zataškavale činjenice kako o borbenim djelovanjima hrvatskih pilota dok su bili u JNA ali i činjenice djelovanja naših pilota AN-2 odnosno pogibije četiri zrakoplovca, možemo samo nagađati, no to je ipak pitanje za nekog drugog a ne za mene, kazala je Marina Vukušić.
R.I. /Foto: YouTube/hrt
