“Nakon velikog razočaranja svojim nogometašima koji su ispali iz prvoga kruga nakon loših igara, većina poljskih navijača okrenula se Hrvatima. Poljaci su navijali za Hrvate, a oni ih nisu razočarali”, napisao je katolički novinar Szymon Żyśko.
“Što katolici mogu naučiti od Hrvata”, naslov je teksta u jednom od najčitanijih katoličkih portala u Poljskoj Deon.pl, čiji je vlasnik Isusovačka provincija južne Poljske.
Autor članka je Szymon Żyśko u uvodu piše da je prvo Svjetsko nogometno prvenstvo koje je pratio kao navijač bilo ono u Francuskoj 1998. kad je Hrvatska osvojila treće mjesto.
“Nakon toga nije imala mnogo uspjeha, ali postojalo je nešto što je uvijek karakteriziralo njihovu igru. Imali su karizmu koja je uvijek pratila njihove igrače.”
Pojašnjavajući zašto navija za Vatrene Żyśko navodi da ‘Hrvati imaju u sebi neku vrstu samopouzdanja koja ne dolazi iz podcjenjivanja protivnika i samoljubivosti’.
“Uživaju u nogometu i to je vidljivo iz njihova stila igre. Koliko puta su gubili, ali uvijek su se dizali i išli dalje. U njihovoj igri vidi se strast.”
Żyśko navodi da je tekst napisao uoči finala, da je Hrvatska za njega najbolja momčad ovog Prvenstva, bez obzira na konačnog pobjednika.
“Nakon ovog Svjetskog kupa bogatiji sam za pet lekcija koje su mi darovali Hrvati – o sportu, životu i vjeri” i dodaje kako to dobre duhovne smjernice za svakoga čovjeka koji želi biti dobar katolike.
1. Bog uvijek na prvome mjestu
Zlatko Dalić trener Hrvata, je čovjek koji se ne boji priznati da Bog uzima vrlo ozbiljno i da mu je odabrao put. Nakon pobijedio u utakmici s Englezima, rekao je: “Mi smo u finalu i to zaslužujemo. Moji igrači borili su se fantastično… Ako Bog da, postat ćemo prvaci svijeta. “
Dalićeva skromnost vidljiva na svakom koraku. „Bez Božju pomoć, ne mogu mnogo učiniti, molim prije igre, nisam postao spokojan. Normalna sam osoba, imam slabosti i grijehe, a molitva mi daje mir.”
Hrvati sjećaju vrijeme rata devedesetih godina. Možda odavde dolazi njihova nevjerojatna zahvalnost, koja može biti zarazna.
“Hrvati su naprosto sigurni u Božji blagoslov u njihovu životu. Često ponavljamo – ako je Bog na prvome mjestu, sve je na svome mjestu. Ono što je divno jest da kada smo blizu Boga sve ima svoje mjesto – čak i porazi. Hrvati još uvijek pamte ratna vremena. Možda odatle dolazi njihova nevjerojatna zahvalnost Bogu”
2. Prijateljstvo je veliki dar
“Često se govori i da su Hrvati ‘dječaci iz susjedstva’. Mnogi igrači imaju poveznice od djetinjstva. Posebno je prijateljstvo između Luke Modrića i Danijela Subašića.
Prvi od njih otišao je u Zadar nakon ubojstva voljenog djeda kojeg su ubili srpski vojnici. Nije imao prijatelja u Zadru, a vrijeme je provodio igrajući nogomet na parkiralištu obližnjeg. Netko ga je opazio i odveo ne trening gdje je upoznao Subašića.
Bilo je to vrijeme kada su s vremena na vrijeme na grad padala granate. Utakmice bi prekidali i bježali u sklonište. Bili su mršavi i pothranjeni, ali je njihov potencijal bio je izvrstan. Trener je rekao o Modriću: “Jednog dana će igrati u Real Madridu”.
“Suba” imala je još jednog velikog prijatelja, Hrvoja Ćustića, koji je tragično preminuo 2008. godine. Od tada, uz reprezentativnu majicu, nosi majicu s njegovim likom. Posljednji put smo je mogli vidjeti nakon što smo pobijedili Dansku. FIFA ga je upozorila da to više ne radi. To su Hrvati – oni se raduju i tuguju zajedno.
“Njihova momčad je puno više od ekipe koja je okupljena zbog profesionalnih zadataka. To su prijatelji koji međusobno podupiru jedni druge. Sjetimo se danas svojim prijatelja, cijenimo ih pa na putu prema Bogu nikad nećemo posve sami.”
3. Nije samo pobjeda vrijedna
“Hrvati su došli na Mundijal pobjeđivati, ali su uspijevali crpiti radost i snagu iz svakog svoga koraka. Nisu opterećeni porazima niti precjenjuju pobjede. Svaka utakmica je novi izazov, novi poziv, što daje e veliku slobodu…
Lijepa igra više raduje srce nego obična pobjeda puna prosjeka… Hrvati nas uče kako ne smijemo pristati na osrednjost. Ne rezultat, nego srce koje dajemo u igri, je važno. I treba ga davati cijelog.
Kada se borimo, vrijedno je ne propustiti put koji vodi do ove pobjede, uživati u njoj. Ona nas može mnogo više naučiti. Prekrasna igra više srca od prosječne pobjede.
To potvrđuje i posljednja utakmice poljskog nogometnog tima. Pobijedili smo, ali ostao je gorak okus onoga što smo Japanu dopustili u posljednjim minutama igre.
4. Iskoristi svaku prigodu
Autor piše kako su naši na ovome prvenstvu igrali produžetke u tri susreta, do finala jednu utakmicu više od Francuske.
“Kakva je lekcija iz toga? Ne smijemo se predavati. Hrvati se nisu predavali sve do kraja. Kada bi se činilo da su izgubili, ponovno su kretali i mijenjali tijek igre. Nisu usporavali, nego su napadali, često jedva stojeći na nogama…
I zato su ih zavoljeli navijači iz cijeloga svijeta.
Svatko od nas može naći svoje mjesto među njihovim navijačima jer osjećaju da ih je Hrvatska osvojila. Volio bih kada bih u sebi imao toliko strpljivosti i upornosti da se ne predajem malodušnosti. U životu se neke utakmice odlučuju u posljednjoj minuti.”
5. Nemojte se bojati sanjati
“Ne bojte se sanjati čak i ako vam kažu da to ne vrijedi. Hrvati su tim snova, ne zato što su veliki već zato što mogu sanjati. Ovaj Mundial je njihov san. Rekli su im da su ‘crni konji’, ali koliko je ‘crnih konja’ bilo na ovom Prvenstvu. Svi su otišli.
“Trener Dalić za svoje momke kaže kako su ‘nenormalni’, jer su se usudili sanjali ono što je izgledalo nemoguće. Nikada nećemo znati koliko možemo ako ne pokušamo. Ovi Hrvati sve nas raduju i vraćaju nogometu njegovu ljepotu i smisao. Tu se ne radi o novcu”, piše zaključno poljski novinar.
Na kraju je napisao i kako ga neki mogu smatrati naivnim, ali osjeća da je ovo Svjetsko prvenstvo pokazalo nekoliko momenata nakon kojih čovjek osjeti potrebu živjeti drugačije.
“Htio sam od ovoga Prvenstva više od obične igre i nisam se prevario. Jer ‘onaj koji prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku’.
Samo je Bog beskrajno velikodušan i Hrvati to dobro znaju. Za njih svijet neće završiti Svjetskim prvenstvom”, zaključio je posvetu hrvatskim nogometašima poljski novinar Szymon Żyśko.
Foto:epa
