Uz NDH i dr Pavelića bili su mnogi Srbi, a popriličan broj njih je i visoko kotirao u hijerarhiji Ustaškog pokreta i države. Od 93 generala u vojsci Pavelićeevoj, njih trinaest bili su Srbi i to na vrlo odgovornim položajima.
Tako je vrlo ugledni član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora bio dr Savo Besarović koji je ujedno bio i blizak prijatelj s dr Antom Pavelićem.
Dr Svetislav Šumanović (vice-ban Hrvatske i Slavonije 1903/1906.) i Uroš Doder(predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba 1929/1941.) bili su članovi Hrvatskog državnog sabora.
Poslije rata, Besarović je uhićen, osuđen i smaknut (navodno je prije smrti klicao kako je Hrvat i umire ze domovinu Hrvatsku, te da mu je bila čast biti članom vlade NDH. Šumanović je uspio emigrirati.
Osoba od posebnog povjerenja poglavnika Pavelića bio je general Đuro Grujić koji je obnašao dužnost glavara glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga i on je na suđenju pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu (rujna 1945.) izjavio:
”Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besarović, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Desetak Srba – pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u toj Vladi i toj hrvatskoj vojsci.” (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujić i ostali, 1945, 2298/45)
Glavni zapovjednik Hrvatske vojske od 1943. do konca 1944. godine bio je general Fedor Dragojlov. Nakon rata emigrirao u Argentinu i tamo nastavio pisati o ustroju hrvatskih oružanih snaga (1952. godine s Vjekoslavom Vrančićem objavio i knjigu s tom tematikom).
Generali Jovan Iskrić, Mihajlo Lukić, Miroslav Opačić, Milan Desović, Milan Uzelac, Đuro Dragičević, Lavoslav Milić, Zvonimir Stimaković, Miloš Ožegović, Jovan Pribić, Dušan Palčić, Đuro Dragičević. Svi su zauzimali visoke pozicije u oružanim snagama NDH i nijedan od njih nikad nije odbio lojalnost Paveliću.
Od njih 13 trojica su ponijeli su titulu „vitez“.
Magistar farmacije, apotekar iz Bijeljine Ljubomir Pantić u vladi NDH je bio ministar bez lisnice. Nakon rata se (poslije 5 mjeseci provedenih i emigraciji) vratio u Jugoslaviju, pošto je uspostavio kontakt sa svojim rođakom, istaknutim komunistom i partizanom (Titovim osobnim prijateljem i suradnikom) Rodoljubom Čolakovićem Roćkom.
Zahvaljujući toj vezi, osuđen je samo na tri i pol mjeseca zatvora, a poslije izlaska na slobodu nastavio je normalno živjeti u Beogradu. Dobio je čak i državnu mirovinu (o čemu opširnije piše Dennis Barton, u svojoj knjizi Croatia 1941 – 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007).
Među one koji su preživjeli spadaju: Jovan Iskrić (umro kao umirovljenik u Zagrebu 1961.); Dušan Palčić (umro kao umirovljenik u Zagrebu 1963.); Đuro Dragičević(umro je u Austriji, uspio emigrirati); Fedor Dragojlov (pobjegao, umro 1961 godine u Buenos Airesu, Argentina).
Oni koji nisu imali rođake među komunistima nisu tako dobro prošli.
General Đuro vitez Grujić osuđen je na smrtnu kaznu (u Beogradu) i strijeljan 24.rujna 1945 godine.
Milan Desović (osuđen na dvadeset godina robije, zbog lošeg zdravlja pušten 1960 godine. Iste godine je umro u Zagrebu).
Mihajlo Lukić osuđen je na deset godina zatvora, od čega je odležao pet, a dalja sudbina mu je nepoznata.
Zvonimir Stimaković (izdržao svih dvadeset godina robije u Staroj Gradiški. Nikad se nije odrekao svoje prošlosti niti NDH, nikad se nije pokajao, nisu ga slomili. Umro je 1974 godine u Zagrebu u 83 godini).
Mihajlo Lukić (osuđen na deset godina zatvora, odležao pet, daljnja sudbina nepoznata).
Milan Uzelac – general zrakoplovstva NDH (proveo u zatvoru dvije godine, navodno pušten s dugogodišnje robije na intervenciju iz komunističkog vrha, umro je 1954 godine u Zagrebu).
Bilo je pravoslavaca pripadnika ustaškog pokreta za koje izvori govore da su bili ratni zločinci, pa čak i to kako su posebno okrutno postupali prema svojim sunarodnjacima Srbima-pravoslavcima. U tom kontekstu najčešće se spominju Marko Šarac (osuđen na smrt i strijeljan 1946.), Milka Obradović (navodno ubijala u Staroj Gradiški) i Mile Vasić (iz logora Jasenovac).
General Zvonimir Stimaković
Knjiga „Srbi generali u NDH 1941-1945.“, Nenada Vukadinovića, dragocjen je izvor podataka o ovim vojnim dužnosnicima NDH koje Srbi smatraju svojom „sramotom“. (Vidi: https://www.bastabalkana.com/2015/09/srpski-ustaski-generali-u-ndh-nezavisnoj-drzavi-hrvatskoj/)
Isti izvor (u navedenom tekstu od 6. rujna 2015. godine) tvrdi: „U NDH je bilo 13 generala Srba i čak 28 generala Jevreja“.
Dakako da se postavlja pitanje: Kako je to bilo moguće ako je NDH doista bila tvorevina u kojoj je sve bilo „krv i zločin“ i ako je u njoj vladala rasna i nacionalna segregacija u mjeri u kojoj to tvrde srpski i komunistički propagandisti!?
Kako bi pokušao uspostaviti „balans“, autor Dragoslav Bokan (riječ je o srpskom redatelju, vođi paravojne četničke formacije „Beli orlovi“ u ratovima 90-ih godina na prostoru SFRJ), navodi kako je bilo i Hrvata koji su aktivno sudjelovali u četničkom pokretu, ali čini se da mu je argumentacija jako tanka, jer spominje samo dva imena: Zvonimir Vučković (Prkić) i Vladimir Predavec. Prvog hvali kao „jednoga od najhrabrijih Dražinih vojvoda“ (ne navodeći nikakve dužnosti koje je obnašao), a za drugog kaže da je bio „sin potpredsednika HSS-a“ i „zapaženi učesnik Ravnogorskog kongresa u selu Ba“ – i to je uglavnom to.
Dakako da nitko ne spori da je i na četničkoj strani bilo onih koji su imali hrvatske krvi, ali još nema izvora koji bi potvrdili da je to bila iole značajnija brojka, posebice kad je u pitanju sam vrh hijerarhije četničkog pokreta ili „JvuO“.
Sve naprijed rečeno nema za cilj opravdavati niti optuživati bilo koga, nego podsjetiti na neke fakte koje se (smišljeno i sustavno) previđaju i zanemaruju.
Činjenice iz prošlosti moramo analizirati hladne glave i bez strasti. Samo tako se može utvrditi prava povijesna istina i napraviti odmak od crno-bijelog pogleda na svijet koji nam se nameće zadnjih 72 godine.
Zlatko Pinter/foto:arhiv
