Sukob predsjednika Zorana Milanovića i ministra Marija Banožića, brisanje murala posvećenom Vukovaru i Dežulovićevo vrijeđanje žrtve Vukovara, ukidanje mjere roditelj-odgojitelj, situacija na političkoj sceni. O tim i drugim temama pravnik i bivši političar Pero Kovačević govori u intervjuu za portal Hrvatskog kulturnog vijeća.
Posljednjih tjedana kulminira sukob predsjednika Zorana Milanovića i ministra obrane Marija Banožića. Kako gledate na taj sukob, tko je u pravu iz pravne perspektive?
Svjedoci smo novog sukoba između dva brda, Pantovčaka i Banskih dvora te novog otvorenog rata između predsjednika Zorana Milanovića, ministra obrane Marija Banožića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića. Opet je otvorena rasprava o tome tko zapravo (i kada) zapovijeda Oružanim snagama. Ministar obrane je, u biti, nebitan u ovome sukobu. Valja odmah reći da je ministar Banožić još jedan u nizu ministara u Vladi Andreja Plenkovića koji očito nije dorastao dužnosti koju obnaša.
Prije nego što odgovorim na pitanje ima li predsjednik Republike pravo zapovijedati vojskom u miru ili je to u ovlasti ministra obrane, važno je prisjetiti se povijesti ovoga sukoba iz 2015. godine kada su isti akteri imali druge uloge.
Tada se prvi put počelo raspravljati o tome tko i kada zapovijeda Oružanim snagama. Zoran Milanović je tada bio predsjednik Vlade i u sukobu s tadašnjom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, i to u vezi održavanja vojnog mimohoda 5. kolovoza 2015. u Zagrebu, povodom obilježavanja 20. godišnjice akcije Oluja. Zastupao je tezu da predsjednica ne zapovijeda vojskom u miru.
Točnije, Predsjednica je tada, kad su je isključili u vezi održavanja mimohoda, zaprijetila da će zabraniti vojni mimohod u čast Oluje. Predsjednik Vlade Milanović je inzistirao na njegovom održavanju, tvrdeći da Vlada ima zadnju riječ oko Oružanih snaga u miru.
Tadašnji ministar obrane Ante Kotromanović rekao je da je zakonom jasno utvrđeno upravljanje oružanim snagama u ratu i miru te da u ratu načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske (OS RH) prima i provodi odluke predsjednika Republike, a u mirnodopskim uvjetima odluke Vlade, te ustvrdio da predsjednica Republike mora poštovati zakon.
Odgovarajući na pitanja novinara što će Vlada napraviti ako predsjednica ustraje na zabrani, ministar Kotromanović je tada izjavio da će Vlada ipak provesti mimohod, te da će on “osobno kao ministar izvršiti tu zadaću”.
U raspravi te 2015. godine, Vladimir Šeks, tadašnji savjetnik predsjednice Republike, optužio je Zorana Milanovića te ustvrdio „da premijer Milanović želi izazvati ustavnu krizu“ i ponovio da vojskom upravlja predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović. Tako su govorili isti akteri tadašnjeg sukoba na temu rasprave o tome tko doista (i kada) zapovijeda Oružanim snagama. Dakle, toliko o njihovoj vjerodostojnosti i dosljednosti. Danas su napravili “kopernikanski obrat”.
Nije li tragikomično da predsjednik Zoran Milanović danas o istoj temi govori ono što su 2015. govorili gospodin Šeks i drugi dužnosnici HDZ-a, a Andrej Plenković danas govori o ovoj temi isto što je Milanović govorio 2015. godine. I na kraju, evo odgovora odnosno mog pravnog stajališta o tome pitanju, koje je bilo isto i prije šest godina, i danas, jer sam isključivo na strani Ustava i zakona.
Predsjednik Republike je prema Ustavu vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, a to znači da tu ovlast ima i u ratu i u miru. Članak 7. Ustava, doduše, propisuje da se obrambeno ustrojstvo, zapovijedanje, upravljanje i demokratski nadzor nad vojskom osim Ustavom uređuju i zakonom, ali to ne dovodi u pitanje ustavnu odredbu u kojoj jasno stoji da je predsjednik Republike vrhovni zapovjednik Oružanih snaga. Predsjednik Republike danas ima ograničene ovlasti u odnosu na ovlasti dok smo imali polupredsjednički sustav.
Razlika postoji jer smo devedesetih imali polupredsjednički sustav gdje je predsjednik i u miru i u ratnom stanju imao ovlast punog zapovijedanja. Nakon promjene Ustava 2000., predsjednik Republike i dalje je vrhovni zapovjednik, no predsjednik nema ovlast punog zapovijedanja i vođenja oružanim snagama u miru, postoje bitna ograničenja u odnosu na ratno stanje i stanje neposredne ugroženosti.
Javnost treba znati da ovih prijepora i zapovjedi Milanovića načelniku Glavnog stožera da Banožić ne može govoriti na vojnim svečanostima, ne bi došlo da je donesen Pravilnik o obredima u oružanim snagama, kojima se propisuju vojne svečanosti, vojne proslave, vojne počasti i druge svečane prigode. Upozoravao sam na nužnost donošenja ovog pravilnika 2015. godine i opet na to upozoravam. Da je bio donesen, spriječili bi današnji cirkus.
Najvažnije, nedopustivo je da predsjednik Vlade i predsjednik Republike koriste oružane snage za svoje dnevnopolitičko ratovanje. Milanović kao predsjednik ima određene ovlasti i ima pravo zapovjediti načelniku Glavnog stožera – što je očito i napravio. Predsjednik Vlade ne može zapovijedati, može pozvati. Ovo što premijer i ministar obrane koriste članak 68. Zakona o obrani, to su situacije kad vojska pomaže u slučaju zaštite i spašavanja, a te situacije smo imali i ranije.
Kao i u ratu, tako i u protokolarnim okolnostima, ako predsjednik da usmenu ili pisanu zapovijed, to se mora poštovati. Načelnik može odbiti samo ako se čini da je zapovijed protuzakonita ili protuustavna. Milanović ima puno ograničenja u zapovijedanju i uporabi vojnih snaga u miru te pri davanju borbenih zadaća, ali ovu je zapovijed mogao donijeti.
Da postoji Pravilnik koji bi detaljno definirao postupanje i aktere postupanja, ovakvih prepucavanja i svađa ne bi bilo. Pozivam predsjednika Republike i predsjednika Vlade da budu odgovorni prema funkciji koju obnašaju. Koristiti oružane snage kao izliku za dnevnopolitičke potrebe i međusobno nadmudrivanje je jalno i govori o tome koliko poštuju sustav kojem trebaju služiti. Neka sjednu i dogovore se.
Najvažnije je da država funkcionira, a to ne može bez uređene vojske i jasne podjele ovlasti. U svakome slučaju, to je puno važnije od njihovog festivala ega i sitničavog prepucavanja. Neka pokušaju barem jednom, za promjenu, biti vjerodostojni i predani funkcijama koje bi trebali obnašati i zbog kojih su izabrani. Očito je da će se Plenković morati „zahvaliti“ Banožiću, ali to će učiniti iza Božića, da se ne bi tumačilo kako je Milanović pobjednik.
Što kažete o nedavnoj kolumni Borisa Dežulovića o Vukovaru?
Boris Dežulović je u spornoj kolumni teško uvrijedio i ponizio sve žrtve iz Domovinskog rata, sve Vukovarce, hrvatske branitelje i članove njihovih obitelji i sve domoljube. Nije sporan prigovor da neodgovorni političari i pojedinci „trguju“ žrtvama Vukovara, ali to ne daje pravo Dežuloviću ni bilo kome drugome da bestijalno vrijeđa te ponižava sve žrtve iz Domovinskog rata. Znakovita je šutnja nevladinih udruga, raznoraznih aktivista i „dušobrižnika“ na ovu Dežulovićevu kolumnu.
Zamislite da je netko objavio kolumnu pod naslovom „Je** vas Jasenovac“ ili „Je** vas Auschwitz“. Tada bi taj doživio kazneni progon, bio javno prokazan i sotoniziran. “Pjesnička sloboda” ne bi opravdavala takvo izražavanje. Očito je nemali broj onih koji se ne mogu pomiriti s činjenicom da je stvorena hrvatska država i stoga udaraju na njezine temelje, udaraju na Domovinski rat.
Kako komentirate micanja murala posvećenog Vukovaru? Ivana Kekin iz Možemo! je najavila da bi maknula i Bobanov mural?
Odluka platforme Možemo i Tomaševićeve uprave o uklanjanju murala nije bila slučajna, dapače riječ je o proračunatoj odluci. Ta odluka samo potvrđuje njihov odnos prema Domovinskom ratu. Ona u biti predstavlja čin uništenja sjećanja na žrtve Domovinskoga rata i negiranje samog rata. Pokazali su svoje pravo lice, lice „rigidnih ljevičara“ kojima smeta sve s prefiksom hrvatski. Naravno da pokušavaju maknuti i Bobanov mural, jer eto Ivani Kekin smetaju slike koje prikazuje nasilje. Neće im to proći.
Novi predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske Radovan Dobronić najavio je potpunu zabranu pozdrava “Za dom – spremni!”…
Prvo se treba podsjetiti tko je Radovan Dobronić. On se preko noći s najniže sudačke razine uspeo na sam vrh te hijerarhije. Ovog ljeta je tom, sada već bivšem sucu Trgovačkog suda, predsjednik Zoran Milanović ponudio da bude njegov kandidat za predsjednika Vrhovnog suda. Dobronić je pristao i, nakon što ga je Sabor izabrao, prisegnuo na novu dužnost. Žalosno je da je predsjednik Vrhovnog suda donosi politička ili čak možda osobna pravno dvojbena stajališta, na temelju poznatih ideoloških „floskula“ u cilju blaćenja HOS-a i Domovinskog rata.
Stoga sam pozvan pravno, činjenično, ustavnopravno i povijesno podsjetiti sudca Radovana Dobronića i javnost koja ga podržava, jer kreće u nove napade na bojovnike HOS-a i HOS-ovo službeno znakovlje.
Pozvan sam ponovno podsjetiti javnost i predsjednika Vrhovnog suda što sam govorio o zakonskim uporištima o HOS-u i njegovom znakovlju na Okruglom stolu HOS-a 2016. godine u Zagrebu:
1. Predsjednik Tuđman je 1. listopada 1991. donio zapovijed (koju ju sam ja napisao) da postrojbe HOS-a ulaze u sastav zapovjedništava zbornih područja OS RH;
2. Pokojna Vera Stanić i ja smo 1994. uspjeli uvjeriti predsjednika Tuđmana i ministra Šuška da se prizna status hrvatskog branitelja pripadnicima HOS-a;
3. Znakovlje postrojbi HOS-a službeno je odobrilo Ministarstvo obrane 1994. sukladno odredbama Službovnika OSRH o znakovlju postrojbi OSRH;
4. U Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji uvrstio sam pripadnike HOS-a (1996.); 5. Grb Udruga HOS-a odobrile su službe Grada Zagreba i uz privolu tadašnjeg Ministarstva uprave u vrijeme SDP-ove vlade.
Prema tome, nema mjesta za tvrdnje i insinuacije o refašizaciji hrvatskog društva. Govoriti danas o znakovlju HOS-a iz Domovinskog rata, sa stajališta Drugog svjetskog rata, nije niti povijesno prihvatljivo. Pozdrav ‘Za dom spremni’ doživio je Domovinskom ratu drugačiju sudbinu.
Taj je pozdrav u srpsko-četničko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku postao antifašistički! Naime, ta je agresija imala sva obilježja fašizma, uključivši strategiju ubijanja civila kao primarni cilj. Agresori su u Domovinskom ratu ubijali civile s crvenom petokrakom i kokardom na kapi (ta činjenica Dobronića očito ne smeta!?).
Povijest ne počinje i ne završava na Drugom svjetskom ratu. Barem ne za Hrvatsku, koja je stvorena i obranjena u Domovinskom ratu od srpsko-crnogorske fašističke agresije i to razdoblje bi se konačno trebalo vrednovati u povijesti. U Domovinskom ratu zauvijek je obranjena neovisna Hrvatska i za Hrvate i sve građane koji u njoj žive i vole je, nema važnijeg povijesnog razdoblja. Zato to razdoblje treba poštivati i objektivno vrednovati. Vrijeme je za lustraciju hrvatske povijesti, za sve, pa i za pozdrav ‘Za dom spremni’.
Gospodine Dobroniću, od pozdrava „Za dom spremni” i od boraca HOS-a, četnicima se ledila krv u žilama u Domovinskom ratu. Je li je to možda pozadina izjave? Očito je da bi mnogi rado zabranili ratni stijeg bojovnika HOS-a, službeno odobreni stijeg u Domovinskom ratu, jer za njih je taj krvavi rat bio slučajna epizoda u kojoj su ”slučajno“ ubijani i ranjavani i civili, među njima i tisuće djece i razarali se gradovi i sela.
Kako gledate na faktičko ukidanje mjere roditelj-odgojitelj i prvih mjeseci vlasti Možemo?
Tomislav Tomašević i platforma Možemo došli su na vlast u Zagrebu nošeni na zlatnim krilima i uz neviđenu podršku medija i većine građana Zagreba. Isti ti mediji koji su ih prikazivali Mesijom, spasiteljem Zagreba, brzo su shvatili da Možemo, u biti, ne može ništa. Shvatili su da osim iskazane političke volje, nemaju jasno određene prioritete, strategiju i ljude koji bi to proveli. Aktivisti su dobili vlast, a ne znaju što s njom i kako raditi. Krenuli su oprobanom strategijom „vađenja kostura iz ormara”. Dok su vadili kosture iz „ormara“ pokojnog Bandića, počeli su sami stvarati kosture ispred istog tog ormara. Zrcali se da ne znaju što i kako i da tapkaju u mjestu, a očito ne žele pomoć i znanje stručnih ljudi koji nisu dio njihove Platforme. Nemaju dovoljno teoretskog, a poglavito praktičnog znanja za upravljanje Gradom i velikim sustavima.
Tomislav Tomašević, Danijela Dolenec, Luka Korlaet, Ivana Kekin i drugi iz užeg sastava Možemo djeluju i rade kao partijski komesari. Shvatili su, odmah nakon preuzimanja vlasti, koliko su „tanki“ pa je Tomašević svima zabranio javne nastupe. Namjera je bila prikriti vlastito neznanje i nesposobnost za vođenje Zagreba. Brzo je ta strategija doživjela fijasko jer su si Tomašević i njegovi suradnici počeli “pucati u noge”. Neosporno je da su nespremni došli na vlast te da im svakim danom sve više “mangupi u njihovim redovima” dolaze glave. Da bi mogli nešto napraviti, nužni su im neovisni stručnjaci, koje će nakon slučaja Vuković i Samodol, vrlo teško pridobiti da im se priključe. Shvatili su to i mediji koji su ih doveli na vlast, a možda i sam Tomašević.
Građani Zagreba tražili su promjene i suštinske reforme, glasali su za promjene, glasali su za Možemo, a dobili Možemo koji u biti ništa ne zna niti može. Odlukom da ukinu naknadu od 4850 kuna koju je 5800 roditelja odgojitelja troje i više djece primalo do 15. godine života najmlađeg djeteta, te da drastično srežu naknade za rođenje trećeg djeteta pokazuju svoju bešćutnost i socijalnu neosjetljivost za najranjivije skupine. Ova nedovoljno promišljena i socijalno neosjetljiva odluka imat će za posljedicu da će mnoge višečlane obitelji učiniti socijalnim slučajevima, jer će majke odgajateljice vrlo teško ponovo naći posao, a da ne spominjem kamo će s djecom ako počnu raditi. Možda u vrtiće koji su već sada pretrpani i nedostatni?
Posebno je težak slučaj s majkama koje brinu o djeci s posebnim potrebama, njihov status bi svakako trebalo posebno urediti, jer te majke ne rade osam sati, već 24 sata dnevno. Pravno gledano, ova će odluka skupo stajati sve građane Zagreba, jer je realno za očekivati da će odluka pasti na Ustavnom sudu. Riječ je o retroaktivnom ukidanju stečenih prava što se ne može činiti podzakonskim aktima Gradske skupštine grada Zagreba.
Kako ocjenjujete opću političku situaciju u državi? Uz najsnažniji HDZ koje su alternative na desnici i ljevici?
Žalosno je, ali istinito, da je HDZ-e trenutno jedina stranka u Hrvatskoj koja je organizirana. Sve druge stranke, kako na lijevom, tako i na desnom spektru su sve, osim organizirane i jasne političke opcije. Realno i analitički gledano, osuda HDZ-a za korupciju uopće nema posljedica po rejting stranke. Zašto? Iz jednostavnog razloga jer su se birači već odavno navikli na bezbroj korupcijskih afera koje se vežu uz samu stranku i dužnosnike te stranke zadnjih 30 godina. Birači tako ponašanje drže kao nešto „sasvim normalno“, te i dalje glasaju za HDZ-e.
Objektivno, na tzv. desnom političkom spektru nema te stranke koje će iskoristiti činjenicu da je HDZ-e pravomoćno osuđen za korupciju, te pridobiti birače koje na izborima glasaju za HDZ-e. HDZ je političku cijenu za ovaj slučaj platio na parlamentarnim izborima 2011. godine. Domovinski pokret, Most, Suverenisti ili bilo koja druga stranka na – uvjetno rečeno – desnom političkom spektru, nemaju tu snagu i ugled da pridobiju te birače.
Dapače, znatan broj članova i dužnosnika tih stranaka upravo dolaze iz redova HDZ-a, te su bili članovi HDZ-a u vrijeme dok je Ivo Sanader „gospodario Hrvatskom“ i to ih nije smetalo. Jasno je da će oni pokušati nešto ušićariti na račun HDZ-a, ali to će biti sitno i neće dugo trajati.
Kakvo je stanje na lijevom političkom spektru? SDP se raspolovio u Saboru u dvije skupine, ovi koji su otišli imaju više zastupnika od ovih koji su ostali. Možemo pokazuje i dokazuje u Zagrebu da, zasad, ne može.
U ovom trenutku je Zoran Milanović jedina prava oporba Andreju Plenkoviću i njegovom HDZ-u, iako mu ponekad politički rječnik odudara od ustaljenih standarda. U uređenim zemljama s izraženim demokratskim standardima, stranka osuđena za korupciju bi doživjela politički debakl, a Vlada te osuđene stranke bi odmah dala ostavku. Nerealno je to očekivati u Hrvatskoj s izokrenutim sustavom vrijednosti i s takvom političkom scenom.
HKV /Davor Dijanović/Foto:press
