Potresna ispovijed: ‘Imala sam dva sina i ponosila se njima, oba branitelji, počinila su samoubojstvo’

rujan 22, 2019 maxportal
Share Button

Film “3069” će biti pretpremijerno prikazan sutra u Vukovaru u sklopu Festivala domoljubnog filma „Gordan Lederer“, a u sklopu svečane akademije u povodu obljetnice ustrojavanja 204. vukovarske brigade.



“Ja sam Kata Ronko. Imala sam dva sina kojima sam se ponosila i obojica su bila u obrani domovine i počinila suicid – kaže majka pa se slomi ispred kamere. Iza kamere je Jakov Sedlar, a ta potresna scena jedna je od prvih koje otvaraju dokumentarni film , nazvan prema broju samoubojstava koja su od Domovinskog rata počinili hrvatski branitelji. Među njima su i Katini sinovi.

Stariji sin Branimir Ronko, ispričala je majka, izišao je iz sjemeništa i stavio se na raspolaganje obrani Republike Hrvatske. Pristupio je Zboru narodne garde i početkom 1992. prešao u 5. gardijsku brigadu Sokolovi, a tijekom rata prošao je sve bojišnice od istoka do juga, penjući se hijerarhijskom ljestvicom od običnog vojnika do dočasnika i časnika Hrvatske vojske, mahom na zapovjednim dužnostima, sve do studenoga 1994.

– Jedne je večeri sjeo, stavio pištolj na sljepoočnicu i opalio. Napustio nas je u 21. godini. Došao je pred zid i nije vidio izlaz.

Bio je premlad, previše je vidio i rat je na njega ostavio traga, govori majka o starijem sinu Branimiru, koji je posmrtno odlikovan Spomenicom Domovinskog rata i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Za majku, to je rana koja ne zacjeljuje, a godine koje dolaze na srcu će joj utisnuti još jedan duboki ožiljak.

– Moj mlađi sin Mario 1995. otišao je u Posavinu a da to nismo ni znali. Stavio se na raspolaganje HVO-u, također premlad kao i njegov stariji brat. Završio je u ratnoj bolnici, ostale su posljedice i obolio je od PTSP-a. Kako nije bio državljanin BiH, nije mogao ostvariti status branitelja i to ga je boljelo. Nekoliko je puta pokušao suicid. Njegov otac i ja spašavali smo ga sve do kobne noći 8. lipnja 2010. kada ga nismo uspjeli spasiti – govori Kata Ronko.

Mario si je oduzeo život u 34. godini.

– Preponosna sam na sinove, oni su bili moj ponos i to su i ostali. Ali sam i najžalosnija jer nemam nikoga tko mi može reći majko i obrisati suze s lica – kaže Kata Ronko.

Iza sina Marija ostao joj je njegov sin Branimir, koji je također jedan od protagonista u filmu. Njegova priča izaziva posebnu gorčinu jer je taj mladi čovjek, sin preminulog hrvatskog branitelja, svoju budućnost odlučio potražiti u Irskoj, ne u Hrvatskoj za koju mu se otac borio.

– U početku sam bio ljutit na oca, ali kako je vrijeme prolazilo tako sam sve više razumio kroz što je on sve prolazio: bolest, rat i raspad obitelji. Ne ljutim se na njega, ali samoubojstvo nikada nije rješenje. Savjetovao bih braniteljima da se otvore svojoj obitelji, ne mora to biti psihijatar. Netko bližnji tko zna kroz što ste prošli – kaže Branimir Ronko.

Uključujući i tragičnu sudbinu obitelji Ronko, film u 60 minuta prikazuje osam podjednako teških priča, obrađujući iznimno bolnu temu suicida među braniteljskom populacijom. Posvećen je onima koji nisu mogli izdržati iskušenja kojima su bili izloženi nakon pobjede u Domovinskom ratu. Svjedočanstva majki, supruga, djece, prijatelja, suboraca koji su iza njih ostali iskrena su, bolna i duboko potresna.

Jedan od sugovornika u filmu je i psihijatar dr. Davor Lasić.

– Problem samoubojstva hrvatskih branitelja nije samo fenomen prisutan u Hrvatskoj kao specifičnost posljedica Domovinskog rata već, nažalost, kao posljedica suvremenih ratova, a znanost je to uočila. Strah me da slijedimo trend veterana Zaljevskog rata čiji je broj suicida već danas premašio onaj broj poginulih u izravnim sukobima, i to je veliki alarm – kaže dr. Lasić, dodajući kako, gledamo li hrvatske podatke, od 504.900 registriranih branitelja koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, njih 7208 poginulo je u ratu, dok noviji podaci govore o više od 3250 branitelja koji su počinili suicid.

Jakov Sedlar film je otpočeo snimati pri brojci od njih 3069, kako je i nazvao film. Sličan naslov “3096”ima i film o otetoj austrijskoj djevojčici Nataschi Kampus koja je u podrumu bila zatočena 3096 dana, op. a.. Danas ih je 200 više.

Redatelj, scenarist i snimatelj filma Jakov Sedlar ovom se temom bavi dvije godine. Dodatna motivacija za ovaj film nije mu bila potrebna jer je statistika zastrašujuća: podaci govore da je suicid počinila cijela jedna, poveća, brigada Hrvatske vojske.

– Godinama se družim s braniteljima na različitim razinama i ono što me nije moglo ostaviti hladnim je žalosna činjenica da se toliko ljudi ubilo. A ne kazati nešto o tome u mediju kojim se ja bavim mislim da bi bilo zločin – kaže Jakov Sedlar. Razgovarao je sa 60-ak ljudi, no mnogi od njih s vremenom su tražili da se priče njihovih najmilijih ipak ne objavljuju.

– Unatoč velikom iskustvu, a snimio sam dosad više od 80 filmova, nikada mi nije bilo toliko teško snimiti neki film kao ovaj. Naime, bilo je lakše doći do ljudi nego do njihovih priča. Kada čovjek govori o tome kako se ubio njegov brat, kada kći ili supruga govore o tome kako su izgubile oca i muža ili kada govori majka kojoj su se ubila dva sina, vjerujte, koliko je njima bilo teško pričati toliko je i nama bilo teško dok smo sve to slušali i snimali.

Žao mi je što se u Hrvatskoj o tome ne govori dovoljno, a mislim da društvo nije napravilo dovoljno za tu skupinu ljudi koja je izlaz potražila dižući ruku na sebe. Želio sam im poručiti da nisu sami. Zahvaljujem svima onima koji svjedoče u filmu o svojim osobnim tragedijama i tragedijama u obitelji – kaže Sedlar, dodajući da posebna zahvala ide i Ministarstvu branitelja koje je pružilo veliku potporu filmu.

Ne dižite ruku na sebe

– Ministar Medved doista puno čini za hrvatske branitelje. Bio sam prisutan kada su ga zvali oni koji su htjeli počiniti suicid i vidio sam što je taj čovjek učinio da ne dignu ruku na sebe – kaže Sedlar i dodaje kako sav prihod od filma ide udruzi “Plavi kaputić” koju je osnovala Željka Jurić-Mitrović, prepoznata kao “djevojčica u plavom kaputiću” iz vremena ratnog razaranja Vukovara 1991. godine.

M. Marković/Foto: screenshotZ1

 

Komentari
Share Button