Svjedočiti mogu samo o jednom dijelu javne rasprave koju je izazvao intervju gosp. Markice Rebića: onomu koji se tiče njegova rada u srednjoj školi u Imotskom (tada se nazivala Centrom za usmjereno obrazovanje Pavao Lozo) te tobožnjeg kidanja lančića s križem s učeničkih vratova.
Nisam nikad čuo, a kamoli vidio da bi Markica Rebić postupao na taj način, ali sam zato očevidac njegova posve suprotnog ponašanja.
Pošao sam u srednju školu u školskoj godini 1979./80. te sam se nakon vrlo kratkog vremena, s manje od 15 godina (rođen sam u svibnju 1965.), našao u žarištu „slučaja“ s pisanjem rodoljubnih stihova na školskom zidu. Grafitnom sam olovkom, naime, na zidu napisao neke Šenoine i Matoševe rodoljubne stihove. To je jednoga, odavno pokojnog profesora (moj ga je otac nazivao i oslovljavao „novovjekim Lenjinom“) ponukalo da stvar prijavi vodstvu škole.
Kako je bolest Najvećeg Sina Naših Naroda i Narodnosti u to vrijeme zahtijevala „maksimalnu budnost“, a sve je ukazivalo na to da sam pisar tih stihova upravo ja – dječak čija su oba roditelja bili hrvatski politički uznici koji su 20 godina ranije upravo iz istih klupa, neposredno pred maturu, odvedeni pred sud zbog organiziranja ilegalne „Hrvatske revolucionarne mladeži“, a potom u višegodišnje tamnice na Golome odnosno u Požegi – vodstvo škole pokrenulo je svojevrsnu istragu.
Ispitivani su brojni učenici; mislim da samo jedan od njih danas, nažalost, nije među živima. Da ništa o tome ne znaju, izjavili su oni koji su mi i fizički i politički bili najbliže (pa su vidjeli da „grafiti“ potječu upravo od mene), a da ništa ne znaju posvjedočili su i oni koji stvarno ništa nisu znali.
No, zato su se našla dvojica suučenika koji stvarno ništa nisu znali, ali su odlučili „znati“ sve što je potrebno da se znade: njih dvojica koji ništa nisu mogli vidjeti niti su vidjeli, odlučili su prokazati mene te tako pokazati da sve svoje ambicije kane ostvarivati u okviru socijalističkoga samoupravnog društva (a usput su, naravno, svjedočili i o svome obiteljskom odgoju i moralu).
Oba ta prokazivača i danas su živa, no – tko bi se njima bavio…
Incident je okončan „opomenom pred isključenje“: da ima alibi u slučaju moguće akcije Službe državne sigurnosti, školsko je vodstvo priredilo tekst koji sam trebao vlastoručno prepisati i potpisati.
Svodio se on na izjavu da ispisivanjem stihova (podsjećam: Šenoinih i Matoševih!) nisam mislio ništa loše, niti sam „rovario protiv osnova socijalističkog samoupravnog poretka“, a pogotovo nisam raspirivao rasnu, nacionalnu i vjersku mržnju i netrpeljivost, nego sam, eto, mlad i poletan uživao u poeziji, pa ju odlučio podijeliti sa svima koji ju vole čitati sa školskoga zida.
To sam prepisao i potpisao, nadajući se da će time stvar biti okončana, da ne ću biti izbačen iz škole, a roditelji – opet – izvrgnuti šikaniranju, gubitku zaposlenja, možda i sudskom progonu. Hvala Bogu, bilo je tako.
Zbog toga svog „slučaja“ u kojemu Markica Rebić nije imao nikakve uloge, živo se sjećam jednoga drugoga, iz približno istog doba (također moj prvi razred srednje škole), u kojem je imao malne glavnu ulogu.
Formalno, predavao nam je „osnove marksizma“, stvarno smo učili povijest filozofije. Predmet koji je svima nama bio nov, a većini i težak. No, profesor je bio i tolerantan i zabavan, u svakom slučaju nedvosmisleno liberalan.
A jednom je zgodom jedan od mojih suučenika (i danas je živ, a hvala Bogu i prilično zdrav) na klupi olovkom nacrtao hrvatski grb, dakako – bez „socijalističkih obilježja“. Koje je bilo početno polje toga grba, ne sjećam se niti smo u tom pogledu pravili kakvu razliku, jer to je postalo „važno“, čak i „presudno“ tek posljednjih godina, otkad nas u hrvatskoj državi jugoslavenski tzv. antifašisti poučavaju da je početno polje hrvatskoga grba jedan od znakova prepoznavanja političkih kriminalaca, fašista i rasista, odnosno skraćeno – koljača.
Hodajući među klupama, kako to nastavnici i inače čine, Markica Rebić je uočio taj grb, pa je mom prijatelju i kolegi prišapnuo da ga izbriše. Ovaj je to i učinio. Stvar je time završena: idućih dana nije bilo nikakve „istrage“, što znači da nije uslijedila nikakva prijava ni školskome vodstvu, a kamoli Službi državne sigurnosti.
Sa svojih nepunih 15 godina ja ipak nisam bio oduševljen Rebićevim postupkom; mojim bi osjećajima i životnom iskustvu više pasalo da je nad tim grbom, nevješto nacrtanim na školskoj klupi, profesor u maniri one napola obnažene ljepotice s Delacroixove slike pozvao na nacionalno-osloboditeljski ustanak.
Nisam to svojem ocu kazao baš tako, ali sam mu zgodu sa svim važnim pojedinostima iste večeri prepričao sa zgražanjem.
S iskustvom petogodišnje robije i kao otac tada četvero djece (peto je bilo „na putu“), on me je odmah primirio: posrijedi je očito nastojanje Markice Rebića da se izbjegne incident u kojem bi najmanje jedan učenik prvog razreda srednje škole mogao teško stradati. Naravno, postupno sam i ja sazrijevao i shvaćao koliko je ispravan taj savjet bio.
A Rebić je uskoro otišao u Zagreb i – ne računajući sasvim kratak, usputni susret u Domovinskom ratu, u proljeće 1992. – nisam se s njim susreo ni razgovarao tijekom iduća više od dva desetljeća. Kad sam ga ponovno vidio, ja sam već odavno bio (ponovno) odvjetnik, a on već godinama u mirovini…
Tomislav Jonjić/Foto:Velebit
