TUGA U VUKOVARU: Identificiran 17 godišnji dječak ubijen na Drvenoj pijaci

8 prosinca, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Majka nije doživjela ukopati sina kojeg je duže tražila nego što je živio, ali stariji brat Ivica sa puno ljubavi i upornosti sve ove godine nije prestajao tražiti provjeravajući i najmanju informaciju.



“Danas u Vukovaru, 30 godina nakon ubojstva identificirani su posmrtni ostatci vukovarskog dječaka – Jovana Josipa Krošnjara starog 17. g. koji je odvojen od majke i 17.11.1991. od strane JNA i srpskih paravojnih postrojbi te ubijen na Drvenoj pijaci.

Majka nije doživjela ukopati sina kojeg je duže tražila nego što je živio, ali stariji brat Ivica sa puno ljubavi i upornosti sve ove godine nije prestajao tražiti provjeravajući i najmanju informaciju.

Dragi Jovane nek ti se duša nauživa raja. Počivao u miru

Obitelji od srca iskrena sućut”, obajvila je Ani Galović

Ubijen hicem u potiljak

“Tada još šesnaestogodišnji Jovan uspio je izaći iz zarobljeništva i preko obližnjih sela doći do Đeletovaca i Vinkovaca te s nekolicinom civila izbjeći tragičnu sudbinu svojih sumještana:

“Slomom obrane grada te izlaskom civila iz skloništa dok su u neposrednoj blizini meci sijali smrt, u izdvajanju prije pucnja, ubijali su kažiprsti. Jedan upravo takav pokazao je na Jovana te ga odvojio od majke. Prema posljednjim informacijama s još šestoricom vukovarskih branitelja i civila izveden je do dijela Drvena pijaca gdje je bez imalo milosti ubijen hicem u potiljak”, opisala je svoje spoznaje Ani Galović u knjizi “Mama, ne vidim nebo”.

Jovan Krošnjar rođen je u Vukovaru 8. rujna 1974. godine od oca Đurađa i majke Ivke. Za vrijeme ranog djetinjstva s ocem i majkom živio je u gradskom naselju Sajmište gdje je završio prva četiri razreda Osnovne škole „Stjepan Supanc”, danas Osnovne škole Antuna Bauera, nakon čega su preselili u Berak.

Mjesto u općini Tompojevci nekoliko je kilometara južno od Vukovara, isto toliko istočno od Nuštra i Vinkovaca. Obitelj se nastanila u Vinkovačkoj ulici na kućnom broju 2 gdje su živjeli i nakon smrti oca. U Berku je Jovan završio osnovnoškolsko obrazovanje, danas područnu Osnovnu školu „Čakovci”, dok je srednjoškolsko nastavio u Centru za odgoj i usmjereno obrazovanje „Edvard Kardelj” u Borovu naselju, danas Tehnička škola Nikole Tesle.

Privatni arhiv @agalovic

Privatni arhiv @agalovic

U suton rata 1991. upravo je utihnulo zvono 2. razreda srednje škole. Ne sluteći dimenzije zla koje su čekale iza ugla s majkom Ivkom, ostao je u Berku.

Prema službenom popisu prije ratnih zbivanja u mjestu je živjelo većinsko hrvatsko stanovništvo, no za mještane rujna na kalendaru budi sjećanja prepuna boli, gorčine i otvaranja rana. Vojska JNA, paravojne formacije, dragovoljački odredi i domaći pripadnici Teritorijalne obrane i Milicije Krajine okupirali su mjesto i u rujnu i listopadu 96 stanovnika Berka je zatočeno gdje su proveli tri i pol mjeseca dok se 56 mještana iz zatočeništava nikada nije vratilo.

Za još 10 njih ne znaju se posljednja počivališta, iako im je sudbina izvjesna. Svi zarobljenici, nesrpsko stanovništvo, zatvoreno je u hale poljoprivrednog kombinata VUPIK-a, a potom odvedeno u za to predviđene i osnovane logore u obiteljskim kućama gdje su psihički zlostavljani, svakodnevnim pucanjem iznad glave zarobljenika te ispitivanjem i fizičkim premlaćivanjem.

Tada još šesnaestogodišnji Jovan uspio je izaći iz zarobljeništva i preko obližnjih sela doći do Đeletovaca i Vinkovaca te s nekolicinom civila izbjeći tragičnu sudbinu svojih sumještana. No želja za povratkom u radni grad nadilazila je pobijeđeni strah zarobljavanja i okupacije pogotovo jer je njegov stariji brat Ivica Franić, iz majčinog prvog braka za kojega je bio iznimno vezan, među prvim braniteljima grada Vukovara aktivno sudjelovao u obrani. Stigavši u Vukovar u spomenuti dio grada, bitku za Vukovar proveo je u skloništu na Slaviji.

Biti čuvarom na ulazu u stambenu zagradu, u čijem će skloništu mjesecima boraviti stanovnici Vukovara svih nacionalnosti i vjerskog opredjeljenja, prepunom staraca, žena, djece, dok u pozadini tutnji rika topova, a po udaru zacvile cigle smrvljenih zgrada, tražilo je iznimnu hrabrost i nosilo težak uteg odgovornosti. Sigurnost koju je izvana prekidala bjesomučna lavina projektila djelomice je skrivala težinu svima koji su se ondje nalazili.

I stariji spominju, koljena su klecala na zvuke, ruka je često zadrhtala, nedostajalo je zraka u plućima, strah pomiješan sa šaputanjem odraslih, prašinom i suzama djece koja ni tada nisu prestajala raditi svoj posao, igrajući se odrastati. Slomom obrane grada te izlaskom civila iz skloništa dok su u neposrednoj blizini meci sijali smrt, u izdvajanju prije pucnja, ubijali su kažiprsti. Jedan upravo takav pokazao je na Jovana te ga odvojio od majke.

Prema posljednjim informacijama s još šestoricom vukovarskih branitelja i civila izveden je do dijela Drvena pijaca gdje je bez imalo milosti ubijen hicem u potiljak.

Njegov brat Ivica ne gubi nadu da će za svog života pronaći njegove posmrtne ostatke i dostojno ih pokopati. Prisjeća se, Jovan je bio prekrasna osoba, vrijedan i dobar dječak, ljubitelj nogometa i druženja, kojem je ostala neispunjena želja dodati ime Josip po kojem su ga najviše pamtili njegovi prijatelji…

Majka Ivka, za života nije gubila nadu i prestala moliti za informaciju o njegovoj sudbini ali nije doživjela da ukopa njegovo tijelo…”

M.M. /Foto: privatni arhiv @agalovic


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •